foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Kćerka je…

Dragi moji matorci,

Konačno ugrabih malo vremena da vam napišem opširan mail koji znam da iščekujete pored površnih svakodnevnih porukica koje razmjenjujemo.

Skoro je mjesec dana od kako sam ušla u tramvaj broj 7 koji me je odvezao u novi život, u novom gradu, u novoj državi. Neopisiv je osjećaj slobode koji me je istog trenutka obuzeo i koji je, činilo mi se, izlazio kroz otvorene prozore tramvaja. Neizmjerno sam vam zahvalna na tome. Znam da ste ostali smušeni na stanici, stara je garant i zaplakala a stari je napravio kao neki fazon da isfolira samog sebe i knedlu u grlu. Vjerovatno ste, odlazeći iz grada u koji ste me preselili, još jednom protabirili sve stvari, dodatno skontavši još najmanje toliko za koje mislite da bi mi mogle zatrebati. Smijala sam se zamišljajući vas kako u autu, jedno drugom nabrajate svaki džemper, tiganj i čarapu. Želim da vjerujem da ste pored tuge i brige zapravo ponosni. Ako kojim slučajem ne razmišljate o tome, vremenom hoćete. Vjerujte mi na riječ. Već ovo kratko vrijeme koliko sam ovdje potvrđuje moju odluku i insistiranje da studiram negdje drugdje.

Sjetićete se još kada je stiglo obavještenje da sam primljena, kako je sve bilo precizno navedeno šta će i kako će biti. Od ambasade, papirologije, preko ganjanja studentskog doma, do termina kad trebam biti ovdje, orijentacijske sedmice, izbora predmeta do tačnog datuma početka nastave, sve skupa s vizit karticom kontakt osobe koja će mi pomoći za sve što mi bude potrebno. Što se pokazalo ne samo kao formalnost, nego je na sve moje upite odgovarala u roku odmah i sa odgovorima koji su mi pomogli da završim sve što mi je potrebno. Tada smo to zajedno čitali u nevjerici. Vi zato što još uvijek niste bili svjesni da fakat odlazim a ja da se prema meni neko odnosi kao prema odrasloj osobi i s poštovanjem. I to sve u trenutku kada još nisam znala termin odbrane maturskog kao ni gdje ćemo imati dernek, već sam čekala da mi viberom stigne poruka od razrednika. Organizaciju maturske večeri u kockarnici smo već apsolvirali tada, ali i za sve ovo o čemu pričam je zgodno kao podsjetnik.

Da, kad smo već kod odraslih, juče sam dobila biometrijsku ličnu kartu koju sam kao strankinja čekala kraće nego kada sam je vadila kao građanka države u kojoj sam rođena.

Ovih prvih sedam dana te, kako je zovu, orijentacijske sedmice u kojoj nas upoznaju sa gradom i Univerzitetom, imala sam više izleta, posjeta kulturnim institucijama i znamenitostima nego u osnovnoj i srednjoj školi zajedno. O dernecima neću, bar ne ovim koje nije organizovao Univerzitet. Uz sve to upoznali smo se s načinom studiranja i predmetima, onim redovnim i onim izbornim. Profesori su… tražim adekvatnu riječ koju ne nalazim. Puni poštovanja, druželjubivi, nasmijani, spremni za razgovor i diskusiju. Čak to i podstiču. I gle čuda, nema netačnih odgovora. Svačije mišljenje se čuje, diskutuje se i niko ne mora biti u pravu. Kad uporedim to sa dvanaest godina dosadašnjeg školovanja, a nadam da ću se uskoro osloboditi tog upoređivanja, ona „tramvajska sloboda“ nadopuni se još nekim, za sada nedefinisanim osjećajem koji ti kaže da te poštuju i cijene ne zato što si nečija kćerka ili zato što imaš markiranu garderobu, već zato što je to nekako normalno. Baš kao što je normalno, iako se još nisam navikla, da kada razgovaraš s profesorima, ne gledaju te s visine, ne driblaju te kako bi „našli“ šta ne znaš, već upravo suprotno.

Ali rekoh, treba se navići a za to mi je potrebno vrijeme da intezivno radim na sebi i odbacim sav taj glupavi teret. Zato mi je važno da shvatite koliko sam vam zahvalna. Da svu tugu koju osjećate, jer nisam s vama, pretočite u sreću što ste mi omogućili da, evo za ovo kratko vrijeme, shvatim kako sam bila sputana i ograničena. Svakodnevno se uhvatim u nekoj od stečenih navika i narativa.

Neki dan kada smo se predstavljali i pričali o zemljama iz kojih dolazimo, potpuno prirodno sam rekla kako je moja zemlja multietnična. Istog trena sam skontala koliko sam glupa i kolika je to floskula. Pa na mom spratu u studentskom domu, dakle samo na jednom spratu, žive ljudi iz najmanje dvadeset različitih zemalja. Mongolija, Koreja, Japan, Pakistan, Bangladeš, Čile, nabrajam samo ove, nama egzotične, ostale ne mogu sve ni pobrojati. Inače zgrada ovog studentskog doma, a u gradu ih je desetak, ima jedanaest spratova, pa vi sad zamišljajte. A meni su punili glavu da smo „multikulti“ jer imamo tri konstituivna naroda dok one druge vode pod ostalim. I ja mislila da smo fakat.

I ta priča o odljevu mozgova, odlasku mladih, i tada mi je bila bezvezice ali sad kontam da mi se mozak odljevao dok sam bila tu i kao pokušavala da se prilagodim nekim društvenim normama. Razmišljanju šta, kad i kome trebam i kako reći, šta obući u kojoj prilici i u odnosu na očekivanja prisutnih za koje si pretpostavljao da će se tu naći. Odmjeravanje svake riječi, ne samo u društvu nego i na društvenim mrežama da eventualno neko ne bi nešto prokomentarisao. Kakve gluposti. Ne mogu da vjerujem kakav parmak sam bila. Ovdje potpuno neopterećena, obučem šta mi prvo dođe pod ruku ili ako mi se ćefne, ono kao skockam se. A kad se skupimo na predavanju, to je raj za oči.

Poslaću vam ovih dana linkove sa univerzitetske stranice da vidite ludila. Obavijest o dozvoljenom broju sedmičnih radnih sati za studente, sve skupa sa rasponom dnevnica za svaki pojedini posao. Ne, ne mislim još o tome, ne slažite odmah face. Prvo da vidim kako će se razvijati stvari sa faksom, znam šta govorite u ovom trenutku. E, a pored ovih satnica, pojavilo se neki dan i zvanično saopštenje Univerziteta o planovima ukoliko zimus dođe do energetske krize zbog rata u Ukrajini.

Govorili li se šta kod vas o tome, makar na dnevniku? Hahahaha.

Pravo bih voljela da imam kakvu moć pa da čarobnim štapićem odlijem i vaša dva mozga i izmjestim vas negdje uz kakvo more. Svakako ne ni blizu mene, jer ja svoje slobode ne dam ni za živu glavu. Ali kako znam da je to nemoguće u ovom trenutku, hoću da vam kažem da je sada možda vrijeme da isključite TV, prestanete da namaštavate šta bi sve moglo biti bolje i drugačije, da smanjite društveni aktivizam jer ste već 30 godina potpuno u tome a sve više vaših “saboraca” prešlo na onu drugu stranu, situacija sve gora i gora. Možda je vrijeme, ja bih dodala i krajnje, da se posvetite sebi u svakom smislu, jer neću reći, bojim se, već sam sigurna da se vama posvetiti niko neće. Onog trenutka kad posrnete ili ma kako to nazvali neće biti ni ljudi oko vas a kamoli države. Čuj mene države. Još jedna od floskula koje tako gordo zvuče, a?

Skontaš nakon kratkog boravka u sređenom sistemu, da je država zapravo moj servis, zadovoljenje osnovnih prava pojedinca, socijalna, zdravstvena zaštita. U najvećoj mjeri izjednačenje obaveze i prava svakog građanina. Kod nas niti ima prava, niti građana, samo i isključivo obaveze.

Znam, kod vas su sad aktuelni izbori. Po milion puta ćete ponavljati ono što slušam, rekla bih cijeli svoj život. „Izabrati manje zlo.“ Ne mogu reći da je sve to zapravo pitanje vašeg ličnog izbora, jer sam svjesna da ste dali sve od sebe da stvari budu bolje ali ste bili nemoćni da ih takvim i učinite. Da ste možda sebi i uskratili neki bolji, jednostavniji, lagodniji izbor, odričući se mnogo čega zbog mene, kako bi mi omogućili i dozvolili da ja napravim svoj izbor. Koji vam je možda teško pao, ali vi ste me učili da mislim svojom glavom i donosim sopstvene odluke. „Za koje snosiš i eventualne posljedice ali i uživaš u uspjehu, jer će onda sve to biti samo pitanje tvog izbora za koje nećeš moći da kriviš nikoga drugog“.

Želim da znate da sam svjesna toga i zahvalna do neba. Da vas volim se podrazumijeva.

E, da ne zaboravim u mojoj sobi (ukoliko joj već niste našli drugu namjenu), na plutanoj tabli, zakačena je karta za Stinga kojeg eto neću odgledati u ovom novom terminu, nakon što je otkazan u martu. Poklonite je nekome i recite da ja častim. A vama želim da uživate na koncertu, pa da onda možete narednih dvadeset pet godina da „peglate“ kao što ste do sada radili sa koncertom U2 iz 1997. godine.

Uživajte i ponavljajte neprestano. Bolje da je želimo nego da je žalimo. Jer za svoju kćerku bolju stvar niste mogli napraviti, ma šta vi u ovom trenutku mislili o tome. A shvatićete vrlo brzo upravo onako kako sam i ja shvatila.

Ne želim da trunem čekajući da mi Sting dođe u goste, ja hoću sa Stingom da živim!

Pusa vam oboma.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Dedo je…
Ćatić: Stric je…
Ćatić: Nana je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Bratić je…
Ćatić: Žena je…