Blijedo je zurio u komad papira koji je bio pred njim. U pravogaoniku, koji se protezao preko polovine lista, bio je iscrtan zec u karikaturi iznad čije glave je bio oblačić kao u stripu, u kojem je pisalo Hej, kako si?
Psihologinja je od njega tražila da uzme vremena koliko želi i da unutar slobodnog dijela pravougaonika nacrta šta želi i odgovori na pitanje koje mu postavlja zec. Objasnila je da je u pitanju stripoterapija, pomenuvši i autoricu koja ju je osmislila.
Na prvu mu se učinilo glupim, možda čak i ponižavajućim, baš kao i sam dolazak na terapiju. Ali pristojnost mu je nalagala da, ako je već tu, a što bi rekao njegov sin, ispoštuje psihologinju.
Istovremeno bio mu je zanimljiv taj pojam stripoterapije. Prva asocijacija, kao i vjerovatno većini njegove generacije, bio je za njih kultni Alan Ford. Imao ih je preko stotinu komada uredno složenih u svojoj natkasni momačke sobe, zajedno sa kompletom Remarka, koji mu je bio omiljeni pisac. Na žalost i jedno i drugo nestalo je i rasulo se u ratu, ko zna gdje. U principu ne bi mu bilo žao kada bi znao da oni koji sada imaju dio te brižno sakupljane kolekcije, imaju i odnos prema tome. Ali volio bi da je ostalo sačuvano i da je sada u prilici tu kolekciju pokloniti sinu. Zamislio se.
Njegova fascinacija Remarkom bila je romantična slika o ratu. Zapravo, kad sad misli o tome čini mu se da je, iščitavajući sva njegova djela, rat bio u nekom petom planu a da je njegova opčinjenost zapravo bila u odnosu glavnih i ženskih likova u knjigama. Ta muška filozofija o ljubavi u ratnim okolnostima. Primjereno tom dobu prelaska iz tinejdžerskog u momačko, u kojem je bilo, ili mu se to tako činilo, djevojčicama zanimljivo da muškarac pati, ima osjećaje i na indirektne načine ih pokazuje.
Možda me je to i spasilo u ratu – pomislio je. Taj pristup antimačo tipa, miljama daleko od kakvog nabrijanog vojnika spremnog na sve i svašta. Ono što sigurno zna da su ga knjige, koje je skupljao po praznim stanovima i ne birajući čitao, spasile da ne poludi. Baš kao i muzika Arsena Dedića koju je do besvijesti slušao na malom vokmenu, zbog kojeg je često nosio automobilski akumulator na punjenje do jedinice, gdje je jedino imao struju. Na taj način je uspio sačuvati mentalno zdravlje. Bar je tako mislio.
Nakon skoro trideset godina od kraja rata više nije bio siguran. Da je to istina, ne bi sada sjedio preko puta psihologinje koja ga je netremice gledala, dok on drži list papira pred sobom ne znajući šta bi s njim.
Da joj kažem da mi je prva stripovska ljubav bila Modesty Blaise, da sam bio zaljubljen u nju? Možda se onda odmota to zamršeno klupko i uspostavi dijagnozu?
Iz filmova i knjiga je znao da obično ovakve seanse idu od odnosa s majkom, percepcije i uticaja očinske figure pa mu je pomisao na priznanje da je bio zaljubljen u lik iz stripa bio rizičan. To bi ga dovelo do priznanja da i danas ima običaj da se zaljubi u neki lik u knjizi, naravno ako književnica ili književnik imaju tu vještinu a po čemu obično i dijeli knjige na dobre i loše. Iz toga bi vjerovatno proizašao i sav njegov odnos prema svijetu i načinu na koji ga danas posmatra, sa svim prikupljenim iskustvom od četiri decenije koje je proživio i sam ne znajući kako.
Prvih dvadeset i kusur bile su, reklo bi se, normalne. A potom slijedi rat koji je za posljedicu imao to da se, od tih prvih dvadeset i kusur, slabo čega sjećao. Više su to bile posložene slike od bezbroj puta ispričanih priča. Ista stvar je i sa ratnim godinama, ali to bi se ipak moglo ocijeniti kao dobro. Imao bi običaj reći da je glava pametno odradila svoje, pa sakrila sve moguće traume. Kada bi pokušavao pričati o tome, djelovalo je kao da prepričava loš film.
Poslijeraće, u kojem je u hodu uspostavljao vezu sa normalnim životom, pošteno radio, sređivao ratom rasturenu kuću, formirao sretnu i stabilnu porodicu i usput bivao društveno odgovoran i koristan, postoji u fleševima.
I onda se naprosto iznenadio, kada mu je doktorica, pregledavajući nalaze, rekla da i ne treba da se čudi s obzirom na godine.
Ipak je vama skoro šezdeset i normalno je da zadužite neku bolest u tom periodu.
Kad prije? – nesvjesno je izgovorio naglas potpuno zatečen izgovorenim brojem.
Onda je počeo da razumije stvari koje su mu do tog trenutka bile nejasne i zbunjujuće. Sve češći umor koji traje. Bolovi u koljenima kod promjene vremena. Buđenja sa ukočenim leđima ili vratom. Sve rjeđe ponude za posao i angažmane. Pozive u kojima neko nešto od njega treba. Savjet, mišljenje, informaciju. Broj telefona. Njegove potrebe za samoćom i sve manje želje za društvenim životom. Za ljudima uopšte. Bez medija i interneta. Sam sa knjigom u ruci. Bilo kojom. I Arsen, kao konstanta trajne vrijednosti koja ga čini i sretnim i sjetnim u isto vrijeme.
Taj paralelni osjećaj bio je sve prisutniji i u drugim situacijama.
Ponos i neizmjerna sreća što su dobro odgojili sina, da misli svojom glavom, preuzima odgovornost i bude u potpunosti samostalan. Čudan, nedefinisan osjećaj da ni njemu više nisi potreban. Da na izvjestan način „prestaješ“ biti roditelj u trenucima dok i sam gledaš kako ti roditelji idu svome kraju.
Spoznaja koja je zapravo izazvala trajnu nelagodu i koja ga je nakon izvjesnog vremena trpljenja navela da nazove i zakaže termin. I to baš u trenutku kada se činilo da se sve posložilo i došlo na svoje i da je vrijeme da se posveti sebi i svojim dragostima. Dosadi u krajnjoj liniji.
Sada gledajući u iscrtanog zeca, shvata da ga za sve te godine niko nikada nije iskreno pitao kako je a da to nije iskoristio kao izgovor da sam kaže kako je njemu ili njoj i prije nego je on zaustio da odgovori na postavljeno pitanje.
To pitanje nije stigao postaviti ni sam sebi a godine su proletjele.
Nasmiješio se. Konačno je shvatio da je uprkos svemu, sretan i spreman na ono što neminovno slijedi.
Osipam se Vaša Visosti – napisao je u oblačiću koji je docrtao iznad loše nacrtanog klauna, čiji se portret rasipao u dnu crteža, tvoreći male romboide koji otpadaju od klaunove kragne, idući naviše prema glavi.