„Funkcija bez koje ništa ne možeš završiti.“ Tako kaže, šeretski se smijući. Pri tome misli na rodbinske relacije kao i one političke. Ponosan je što mu je zvanje gotovo zvanično, iako je tek vozač jedne od institucija vlasti.
„Strikan, glavni mobilni operativac.“ Tako opisuje svoje radno mjesto. Kaže da nema te stvari koju on ne može da završi, čak i prije nego šef njegove političke partije.
Prije rata bio je portir u muzeju. U ratu, radna obaveza kao „čuvar nacionalnog blaga“ što će se okvalifikovati kao učesnik rata u „umjetničkoj brigadi“ i imaće sve ono što mu pripada. I malo više od toga jer je, kako voli reći, bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Imajući dosta slobodnog vremena koristio je poznanstva i postao Katica za sve. A misli na trenutak kada se učlanio u stranku.
Onda se pokazao kao vrlo sposoban da završi sve što treba. Od preprodaje cigara i humanitarne pomoći do razmjene ljudi na linijama razgraničenja. Naravno da je to značilo dogovoreni ili podrazumijevajući procenat koji bi uzimao sebi. Zato je kuća uvijek bila puna svega i nije oskudijevala ni u čemu.
„Nema tog čovjeka koji nema svoju cijenu“, govorio bi u svakoj prilici.
Filozofiju mu kvari jedino brat, kojem je nudio da ga uključi, da bira i izabere šta bi i kako bi. A on se odlučio da nema veze s njim. Da ne uzme ni ponuđenu cigaru iz njegove kutije a kamoli šta drugo.
„Levat“, govorio je kada bi ga neko upitao za brata odmahujući rukom u znak beznadežnosti: „Slunto bio, slunto će i ostati.“
On je iz rata izašao situiran, samostalan i cijenjen u novonastalom društvu i poretku, gdje su priznati oni koji su se snašli u zadatim im okolnostima, za razliku od načitanih slunta i nagledanih filmova iz prethodnog narodnooslobodilačkog rata.
Brat se vratio u firmu u kojoj je radio i prije. Sad je na čekanju a preko sindikata pokušava makar uvezati staž i izboriti da mu se uplate doprinosi. Ali zna da će se načekati, jer predsjednika sindikata je instalirao Strikan po instrukciji šefa stranke. Zato radi privatno struju, selidbe i krečenja po preporuci. Žena čuva i njeguje jednu stariju, nepokretnu gospođu, čija su djeca u inostranstvu. Skoro im i bude da sastave kraj s krajem.
Odbio je i da mu „Strikan koji zna i hoće“ ćerku upiše na Medicinu.
Strikan kaže: „Može da bira, sredim ja punu stipendiju i na bilo kojem privatnom univerzitetu, pa sve su to moja raja“.
On kaže: „Dobro će joj biti i na Filozofskom“.
Nesvjestan novih demokratskih načela, vjeruje da će tamo obrazovanjem nadgraditi ljudske vrijednosti koje je kroz vaspitanje ponijela iz kuće.
Ne zna da mu je brat prostudirao tu filozofiju a da nije otišao dalje od kafea u holu fakulteta, čekajući šefa koji je imao predizborni sastanak sa dekanom.
Strikanov posao ne završava otvaranjem i zatvaranjem vrata skupocjenog automobila sa zamračenim staklima i rotacijom koju koristi da rastjera svakodnevne gužve na gradskim ulicama.
Otvara on mnogo drugih vrata do kojih običan svijet ni doći ne može. Voza on mnogo više od svog šefa, kojem je odan i bespogovoran. Šef slabo priča, uglavnom je zagledan u mobitel ali njemu to ne smeta. Naučio je šta šef hoće da kaže onda i kad progovori svojim nemuštim jezikom.
Koga, kome poslati i zašto. Verbalno il fizički. Kome, čemu i koliko. U mali crni rokovnik. Jedan u nizu. Stari su u sefu kod kuće. Papir trpi sve dok su mobiteli i ostala elektronska sranja skloni reviziji. Zato ga i nema na društvenim mrežama pod pravim imenom. Lažni profil, tek toliko da ima stvari pod kontrolom. Prati i ne oglašava se. Vrijeme čekanja ubija kladioničarskim biltenima. Ekspert je za poljsku drugu košarkašku ligu. Igra na neriješeno.
Nije se ženio niti ulazio u bilo kakve ozbiljne veze. „Ima on i više nego što treba“, kaže i naglasi ono treba, pa promijeni akcenat. Naglas se smije svojoj šali.
Svi njegovi kontakti uglavnom završavaju kao kompenzacija za radno mjesto ili upis na fakultet. Njemu dosta. Dva puta sedmično žena koja čisti prostorije stranke, uradi i generalku njegove vile, kao protuuslugu za poziciju koju joj je sredio lično on. Hrani se i jede gdje i šef. Naručuje isto. Isto pije i isto misli. Što da se pravi pametan, kad šef zna najbolje. Ne bi bili tu gdje jesu da nije tako.
Strikan ne jebe ideologije i svjestan je svojih mogućnosti. Iako mu se ponekad čini da bi mogao i više i bolje nego većina onih koji su na naizgled bitnijim funkcijama. Ne gura se. Inteligentan je. Promućuran. Svjestan je da djelovanje iz drugog plana možda ne donosi najviše, ali njemu više i ne treba.
Dovoljno je bitan a istovremeno oslobođen tereta ako bi eventualno skupocjena kola sa zamračenim staklima krenula nizbrdo, sve skupa s rotacionim svjetlima.
Obezbjedio se za života. Materijalno a i zadužujući većinu familije i poznanika, sređujući šta je već kome trebalo. Zadovoljan je sobom pa često nesvjesno hoda čaršijom ko paun. Na porodičnim okupljanjima vodi glavnu riječ.
Namijeni mu se čelo stola, bez obzira na nekolicinu još uvijek živih starijih članova familije. Pita ga se, nutka i daju mu se najbolji komadi mesa, najočuvaniji tanjir i escajg. Kad progovori ostali zašute. Jer on zna, ima informacije iz prve ruke. Od šefa lično. „Mi smo ti ko prst i nokat“, veli sav važan.
Nakon takvih okupljanja bude zadovoljan i sretan ležeći sam u bračnom krevetu.
Iako u trenutku prije negoli utone u san, vizuelizira brata na drugom kraju stola poluokrenutog leđima koji preko cigare i ispod glasa izgovara:
„Ić u halu i umrijet. Funkcije bez kojih se ništa neće završiti.“
Ujutro se Strikan probudi a prva misao mu bude: „Reče li ono on meni da ću umrijet ko govno?!“