foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Poznanica je…

Eno, tamo do one šume. Sve ti je to to. Nema čega nema, teško mi pobrojat. Al eto sve što ti može pasti na pamet, ima. Volim se ja našalit pa reć to ti je jedina zemlja koja je moja i koja je meni najdraža. Baš sam patriota, je l de? I čim moram nešta obavit, otići do grada ili na kakav put, meni se odmah sloši. Nije mi dobro. Sva se nakakva strunim, pokupim se, ko smanjim se, ušutim i sve tako dok me neko nešto ne upita. A šta ću onda, moram pristojno odgovorit, šta bi ljudi pomislili? Da nisam sva svoja.

A nisam. Al haj ti to njima objasni. Moja zemlja ti je meni jedino mjesto na svijetu gdje sam sretna, gdje sam ono potaman. Ja ko ja. Svoja. Najčešće sama ali tako ti je meni najbolje. Doduše, i kad ko dođe, evo ovako ko ti, meni bude drago. Ne znam kako to da ti objasnim. Ko dvije mene da imaju. Jedna ja, sretna, razgovorljiva, kad sam ovdje i druga jadna ja kad prođem tamo iza ograde. Isto dva svijeta. Mogu ljudi svašta pomisliti al to je tako.

Ne umijem ti ja objasniti taj osjećaj koji mene obuzme kad uđem u ovaj raj. Bože me oprosti, mislićeš da sam poludila, al ko da sve ovo povrće i trave pričaju sa mnom. Ko da me svaki put dočekuju u zagrljaju, rašire listove svoje pa mi grle ruke, dok plijevim il kidam požutjele i suhe listove. A tek kad krenem zaljevat. Pjesmu čujem. Bogami. Ti reci, nije ova dobra al ja je čujem pa znam pokatkad i ja zapjevati s njima.

A kad prolista i kad krene rađat, e tu tek nastane veselje. Pa ne znaš ko je sretniji. Prolaziš lijehama a ono ko da ti se nudi. Pa se sve uvijaju, ističu, okreću onu ljepšu stranu, ne bi l baš njih ubrala. Paradajz, krastavica, tikvice, patlidžan, paprika raznih, onaj mali paradajz, pa špinat, blitva, mrkva, peršun… ma sto čuda, ko će ti sad sve nabrajat. O ovim začinskim travama da ti ne pričam.

Zima bude malo drukčija. Teža. Al od kako smo plastenike postavili i nju lakše prodeveram. Uvijek se ima šta čupnut, travku kakvu ukloniti. Evo se premišljam da li da ti kažem, al haj obećaj da se nećeš smijat. Uzmem knjigu pa im čitam. Eto smiješ se. Al nema veze. Misli šta hoćeš, nije mene brige. Ja znam šta meni godi a nemoj mislit da i njima ne godi. Da vidiš s proljeća kad krene cvijetat i davat prve plodove. Pa dok vi kupujete boga pitaj šta po granapima i tržnim centrima, kod mene sve puca od zdravlja.

A zapravo ima jedna bakterija. Ja je od milošte bajom zovem. Od dragosti i poštovanja i ime sam joj naučila. Mikorobakterijum vake. Birilać baja, to joj je sad kod mene zvaničan naziv. E nje ti ima u zemlji. I kad čovjek radi sa zemljom, što je samo po sebi dobro i bez nje, a kamoli s njom čovjeku bude bolje. Em se pošteno, fizički umoriš, em si na svježem zraku, em nešto stvaraš svojim rukama. Pa kad vidiš šta si svojim radom, trudom i znojem dobio, kad ti zemlja vrati plodovima svojim, gdje nećeš biti sretan.

E, sad, ta bakterija dodatno doprinosi da ti bude lijepo. Nju ti stručnjaci zovu hormonom sreće. Ona ti utiče na taj neki serotin, pa podstiče njegovu proizvodnju u tijelu. A kad njega nemaš dovoljno, eto ti odmah glavobolje, drhtavice, temperature, odma lošije spavaš i još svega, nisam sve zapamtila. Nju kad radiš sa zemljom, u sebe uneseš, jal udahom, ili je pojedeš s kakvom biljkom il plodom. A kažu dobra je i za kostobolju i reumu. Ma, birilać baja, vjeruj mi.

Znam, čudno ti. I meni je bilo. Ne znam je l mi faca bila tako smiješna ko sad u tebe ali u pet deka je. Sjedila sa nama, Branka, doktorica ti je ona i kaže imam ideju za nešto sasvim drugačije nego smo radile do sad. I onda ti ona nama ispriča o toj bakteriji i predloži da počnemo radit na zemlji. Da napravimo ko neko poljoprivredno dobro. Proizvodimo svoju hranu, zdravu. Mi smo ti se godinama skupljale, isprva šutjele i plakale. Jedna drugoj svoju muku prešućivale. Ni muhabeta čestita uz kafu. Dovodili nam stručnjake kojekakve, ispunjavali formulare, upitnike i svašta još nešta. Onda smo ti ko imali seanse, s psiholozima, ženskim. To se sad po novom kaže u ženskom rodu. Za jezik polomit, psihologinje.

Al džaba. Ništa nam pomagalo nije. A i kako bi. Svaka priča horor za sebe, da ti se život smuči, i nema, čini se mjesta gdje se te stvari nisu dešavale. Meni bilo nepunih šesnaest kad su me… njih trojica. Valja tu traumu nositi sa sobom cijeli život. A nosam je sama, bez ičije pomoći a čini ti se sve oči uprte u te. Male su ovo čaršije, svi sve znaju a i dalje misle da sam ja nešto kriva. Takva pamet, bez pameti. Al eto, ima dobrih ljudi. Rijetki al to ti je uvijek tako. Branka naša, Bog joj lijepo zdravlje dao.

Nego, kažeš i ti sadiš? Neka fino je to. Je l i tebi pomaže? Ma ja, biće da i ti kakvu traumu nosaš, zato ti i godi. Nema veze što ti je bašča mala. Al i to malo što sadiš, valja. Pa i to cvijeće, super ti je to. Ma kažem ti, birilać baja u zemlji.

Jer mi od države hajra vidjeli nismo a od zemlje oživjesmo.
Tako ti je to, sine moj.

Čuj mene sine a ti stariji od mene. Ne zamjeri, pričam s tobom a sve mi misli lete na njivu. Treba krompir prekopat i zagrnut. Haj, sad ću ti ja raznog rasada navaditi pa ponesi, kad već voliš.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Dedo je…
Ćatić: Stric je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Nana je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Kćerka je…
Ćatić: Bratić je…
Ćatić: Žena je…
Ćatić: Dajdža je…
Ćatić: Sin je…
Ćatić: Sestra je…
Ćatić: Pradjed je…
Ćatić: General je…
Ćatić: Kum je…
Ćatić: Komšija je…
Ćatić: Stara je…
Ćatić: Suprug je…
Ćatić: Starka je…
Ćatić: Beba je…
Ćatić: Unuk je…
Ćatić: Tetak je…