Otac je sjedio gledajući neku emisiju na televiziji. Zapravo čekao je fudbalsku utakmicu. Da ga je neko pitao o čemu je, ne bi znao odgovoriti. Tog trenutka nije ni slutio da narednih godina neće biti pitan ni za šta i da će mu neko pokušavati sakrivati odgovore koje je itekako znao. U trenutku kada je utakmica konačno počela i dok je reporter izgovarao imena djelilaca pravde, zazvonio je telefon i život se okrenuo naopačke.
Prvo su rekli da je u pitanju nesreća, iako se već u tom trenutku odvijala ubrzana ali dobro sinhronizovana akcija. Zvonili su brojni telefoni te večeri. Izdavane su upute, naređenja. Koordiniralo se i pravili planovi u hodu, kao u dobro napetim filmovima žanra akcijski triler.
„Režiseri“ su dobro vodili računa o svakoj kameri. Negdje ukidajući višak kadrova koji su im se činili nepotrebnim za epilog priče koji su željeli iskreirati. S druge strane, dodajući u mogući scenarij gotovo nemoguću varijantu razrješenja, računajući uglavnom na „publiku“ kojoj je lako podvaliti.
Otac je nakon prvobitnog šoka i spoznaje da mu je sin ubijen, ostao zatečen činjenicom da je cijeli sistem, o kojem do tada nije ni razmišljao, tako dobro organizovan. Naravno da je bio svjestan svih problema u društvu kojeg nema, bio je njegov sudionik misleći da sistem počiva na stihiji, na kratkoročnim rješenjima, bez stručnog kadra i profesionalaca koji znaju svoj posao.
Sada je na sopstvenom primjeru, onom najstrašnijem o kojem nije mogao ni sanjati u najgorim noćnim morama, mogao svjedočiti o skupini ljudi, fenomenalno organizovanoj, sposobnoj i spremnoj na sve, dobro raspoređenoj unutar cijelog sistema.
Njegov pakao koji dijeli s porodicom traje godinama. Njegovo zaprepaštenje ne prestaje. Ono što nosi u sebi neprepričljivo je. Svakoga dana, sve ove godine, budi se s mišlju da sanja. I uvijek, nakon noći provedene u bunilu i polusnu, jutarnja spoznaja da neće poželjeti sinu dobro jutro, izazove nesnosnu bol.
Bol zbog gubitka sina je nemjerljiva ali mu se čini da je još veća ona izazvana dugogodišnjom šaradom sistema u kojoj ga, praveći ga budalom, ubjeđuju da je u pitanju nesreća. Splet nesretnih okolnosti.
On zna, dokazao je već mnogo puta, da su u pitanju nespretne okolnosti u kojoj i pored skoro maestralne organizacije na svim nivoima, svaki pomen nesreće je samo pokušaj da se sakrije istina. U pitanju je ubistvo. Usudio bih se reći čak i ne tako svirepo koliko je svirep pokušaj zataškavanja i pokušaj da se odgovorni, sad već ne samo za ubistvo, pronađu i kazne.
Iako se ne trebaju tražiti. Tu su. U komšiluku. Otac zna. Viđa ih gotovo svakodnevno. Sigurni u „institucije sistema“ žive gotovo normalan život. Često se zapita, kako se nose sa sopstvenom savješću i kako je moguće oduzeti nečiji život i živjeti s tim pa čak i ako se izbjegnu osuda i pravda.
Vrijeme prolazi u društvu kojeg nema, koje hoda pognute glave. Koje šuti. I ta tišina odzvanja ali ga ne boli. Potpuno svjestan svega odavno im je oprostio. On se, što bi se reklo, već davno pomirio sa svijetom. Samo ga još drži huja da se izbori za istinu. Jer odavno je već umro samo da se ozvaniči datum i vrijeme. Do ukopa, živi od uspomena.
Blago rukom prelazi preko zavojima zamotane glave svoga sina. Sa strahom gleda brojke koje svijetle na aparatima na koje je priključen. Otkriva čaršaf kojim je pokriven, da se uvjeri da nema drugih povreda osim onih na glavi. Ništa ne upućuje da su povrede nastale od saobraćajne nesreće, kako se tvrdi. Doktori nisu mogli reći ništa izgledno, nakon što su mu operisali ogromni hematom. Saginje se i poljubi mu ruku. Medicinska sestra kaže da misli da bi ga sin mogao čuti. Tiho je rekao „jara…“ i uslijedilo je trzanje ramena. Probuđena nada se ugasila nekoliko dana kasnije.
Agonija je tek počinjala.
Otac malim makazicama odsijeca pramen kose svoga sina i krišom ga sprema u džep jakne. Nježno rukom briše krv koja se u tankom mlazu slijeva niz njegovo čelo i nasloni usne na njegovu sljepoočnicu. Zadigne mu majicu i pogleda stomak. Nema nikakvih tragova da je tijelo bilo u vodi šest dana, kako stoji u službenoj zabilješci policije. Još jednom ga je pogledao, pogladio po kosi i prekrio bjelom plahtom, pa laganim klimanjem glave dao znak mrtvozorniku da tijelo može vratiti u hladnjaču.
Agonija traje.
Otac se često sjeti one noći kada je bezbrižno čekao utakmicu, nikada je ne dočekavši, i kada je u trenutku predstavljanja djelilaca pravde uslijedio poziv nakon kojeg je živ umro. Mrtav igra već ko zna koju „utakmicu“ i zna sve djelioce pravde ali rezultata nema.
Pomisli da je uzme u svoje ruke…