foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Otac je…

Ta izreka „pao kamen sa srca“ mu je oduvijek bila u najmanju ruku čudna.

Za razliku npr. od kamena u bubregu koji je posljednjih godina, bez medicinskih intervencija, samostalno izbacivao. I to je bilo manje-više očekivano, uzimajući u obzir starosnu dob. Osjetio bi potmulu bol u donjem dijelu leđa, ležao tako ukočen, pio uvine čajeve, toplu pivu i nakon nekoliko sati bi uz jaku bol uspio iz sebe ispiškiti sitne kamenčiće. Trenutno i ogromno olakšanje nakon čega bi taj problem pao u zaborav. Za sada je mogao tolerisati pojavu koja se javljala jednom godišnje.

Bez prava na zdravstveno osiguranje, ogorčen na potpuno pogrešno postavljen sistem zdravstva, ipak je jednom obavio detaljan pregled i ustanovljeno je da je sve u redu. I time je bio zadovoljan, iako svjestan da će ga problem s osiguranjem dočekati u dogledno vrijeme.

Još uvijek mu odzvanja zvonki smijeh zaposlenih u Službi za zapošljavanje, kada je naivno rekao da mu nije baš najjasnije to da, zato što će zarađivati više od trećine prosječne plate nema pravo na socijalno, penziono i zdravstveno. Da na to nema pravo uprkos tome što se plaća porez na ugovor o djelu. Ali gromoglasni smijeh ga je pogodio kada je upitao: „A šta je sa mojih dvadeset godina radnog staža?!“

Lagao bi kada bi rekao da su plakali od smijeha dok im je objašnjavao da je on to zamišljao kao neku seharu s njegovim imenom, u kojoj se tih dvadeset godina od njegovih plata odvajaju doprinosi, te da neko uredno slaže te pare za trenutak kad ostane bez posla, razboli se, kako bi ih mogao koristiti.

Nisu plakali. Ali su se od srca smijali njegovoj naivnosti i neprilagođenosti vremenu u kojem živi. Izlazeći s biroa on je bio taj kome se plakalo. Nije mu bilo lakše ni kada bi sretao poznanike, one koji su se aktivno bavili politikom, kojima bi objašnjavao problem odgovarajući im na pitanje: „A gdje si sad ti? Na birou?“

Donosioci odluka ni sami nisu imali pojma o čudnim zakonima i pravilnicima za koje su dizali ruke u skupštinskim salama niti šta to u praksi znači ljudima koji nisu mogli računati na redovna primanja, paušale i plaćene sate nerada u komisijama, upravnim i nadzornim odborima.

Za sada je mogao biti zadovoljan. Dijabetičar „u pokušaju“ na tabletama, s promijenjenim životnim navikama, držanjem situacije pod kontrolom uz jednogodišnje ispišavanje kamičaka.

„Kamen sa srca“ spoznao je nedavno. Nema ni četiri mjeseca.

Vrijeme je ionako relativna stvar. U njegovom slučaju doslovno još otkako se prebacilo na dvijehiljadite. Teško je uspijevao pohvatati kada se šta koje godine desilo. Nekako su mu bile sve iste iako se dešavalo mnogo toga. Vjenčanje, rođenje sina, smrt oca, gubitak posla, pandemija…

Putovao je mnogo, sretao i upoznavao mnogo ljudi, ali se držao nekolicine prijatelja iz djetinjstva i onih stečenih kasnije u životu.

Kada bi bio bez posla, posvećivao se baštici i knjigama. Čitao je mnogo i bez nekog reda, svjesno bježeći od društvene svakodnevnice koju nije mogao promijeniti.

I bio je tužan zbog toga. Često je znao i pustiti suzu tokom vožnje kada bi, sam u autu, imao sve vrijeme ovog svijeta da tabiri ono što mu se činilo tako lako rješivim. Ali izgleda da od lakog rješenja u društvu postoji još „lakše“. Prepuštanje stihiji.

Zapravo to ga je najviše plašilo i činilo nesretnim. Ta stihija protiv koje se nemoguće boriti. A posljednjih dvadesetak godina upravo je to ono što ga okružuje.

Nikakav sistemski plan razaranja društva i države, već jebena stihija uskog kruga interesnih skupina, nesposobnih za bilo šta. Ta njihova stihija poput bujice rijeke kupi sve pred sobom, razara živote i pravi sveopšti besmisao. Poražavajuća je pokretna slika koja mu se nameće kao GIF – ljudi koji dobrovoljno skaču u tu bujicu.

Sve prijeti da se pretvori u pravilo i sistem po kojem se živi.

Opredijeljen da radi isključivo stvari za koje misli da imaju smisla, za ljude koji drže do kriterija i principa kakvih se i sam drži, nije ni primijetio protok vremena.

„Ja želim da studiram vani, neću da ostanem ovdje“, saopštio je sin.

Iako su žarko željeli da to bude upravo tako, otac i majka su bili zbunjeni. Zar je već srednja pri kraju, zar je došlo to vrijeme?

Svakodnevnica, pojačana s dvije godine pandemije, učinila je da brada koju već izvjesno vrijeme nosi, bude sastavni dio njihovog „sinčića“, a ne vrlo jasan znak da odrasta. Cener za kafu, tu i tamo pokoju pivu i povremeni derneci sa kojih bi se vraćao u zoru, nisu našli mjesto u kalendarskom prebrojavanju dana, nego podrazumijevajućoj svakodnevnici.

Mladost – Ludost na Grbavici 1:1. Ljeto je pred njim. Derneci, more, izlasci, ta ideja će možda i proći. No, koliko god bolna pomisao na njegov odlazak, ipak nemjerljivo je veća sreća i ponos zbog svjesnosti djeteta koje ne pristaje da bude dio generacijske mase koja se zadovoljava šiša barovima, navijačkim skupinama i koncertima bendova iz mladosti njegovih roditelja kao vrhuncem zabave.

Otac je po prvi put osjetio da se famozni kamen sa srca nageo.

Analizirao je taj, po prvi put doživljen osjećaj, vozeći se satima s kraja na kraj države, odlazeći na još jednu radionicu s klincima. Sretan i ponosan na sina koji razmišlja o drugom i drugačijem.

„Položio sam prijemni, upisao fax i odoh ja 1. septembra“, rekao je kao nešto što se podrazumijeva. Kao da saopštava da ode do mahalskog granapa po hljeb.

Ocu je konačno bilo jasno.

Kamen sa srca je pao, spljoštivši ga doslovno za krevet u kojem je ležao u bunilu s visokom temperaturom nemušt da odgonetne istovremeni osjećaj beskrajne sreće i neizmjerne tuge.

Test na covid bio je negativan.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Dedo je…
Ćatić: Stric je…
Ćatić: Nana je…
Ćatić: Kćerka je…
Ćatić: Bratić je…
Ćatić: Žena je…