foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Vaše veličanstvo je…

Godina za zaborav koju ću pamtiti dok sam živa.“

Bila je misao s kojom se probudila. Ne podižući glavu s jastuka, posmatrala je prizor kroz prozor. Dvije vrane na suhoj grani trešnje su se klatile. Iza njih, u daljini, gomila crnih oblaka nosi kišu koja u ovo doba godine obično preraste u snijeg. Što se sruči.

Zima nikada nije bilo njeno godišnje doba iako je decembarsko dijete. U ratu se smrzla za dva života i definitivno raskrstila s tim godišnjim dobom. Godinama poslije, osjećala bi nelagodu već u kasnu jesen, kad dan znatno okraća i brže se smrači. Gubila bi volju za bilo čim i nije bilo gotovo ničega što bi joj držalo pažnju ili izazvalo interesovanje. Knjiga, možda. Ponekad. Ali rijetko. Prvih godina se i borila s tom nelagodom, sileći sebe na bilo kakvu aktivnost ali vremenom joj se polako predavala, pokušavajući naći način da uživa u njoj.

Često je znala reći da bi najviše voljela, poput medvjedice, prespavati zimu i probuditi se tek na proljeće. Mrzila je količine garderobe na sebi. Teške, nezgrapne čizme i sve druge zimske odjevne stvari. Ni na simboličkoj ravni nije željela osjećati težinu. A osjećala je.

Potpuno je drugačije zamišljala godine u kojim se trenutno našla. Ako je uopšte i razmišljala o tome. Iz ove perspektive, pokušavala je dozvati u sjećanje period u kojem je njena majka bila njenih godina. Kakav je bio poredak stvari u njenom životu? O čemu je razmišljala, da li je bila sretna? Zadovoljna?

Osjetila je grižnju savjesti prisjećajući se kako bi tek u letu mami poslala poljubac, nakon što bi ujutro izletjela iz svoje sobe u kuhinju, znajući da je doručak već spreman. Mama bi već uveliko ispijala veliku džezvu kafe, prethodno već isprativši tatu na posao. Naravno ustajući prije njega da mu spremi ono što će obući taj dan, doručak i kafu, pa ga ispratiti dok mu popravlja kragnu košulje ispod sakoa.

Pola sata pauze do ustajanja ‘njenog veličanstva’, kako ju je zvala. Da li je to kratko vrijeme između dva usluživanja, barem u mislima, pušeći, posvećivala sebi? Kakve su joj bile ambicije, čega je ostala željna? Šta su bili njeni snovi i da li ih je ostvarila? Da li se u konačnici ostvarila, onako kako je zamišljala i maštala u mladosti? Šta su bile njene težine?

Ne sjeća se da je ikada bilo šta o tome mogla čuti od majke ili vidjeti nešto neobično. Sve se nekako podrazumijevalo i bilo logično. Obično.

Ili nije primjećivala, jer je nije zanimalo?

Nikada o tome nije pričala s njom.

Sad kad vrati film na proljeće ove gnusne godine, od trenutka kada su u ruke dobile dijagnozu do trenutka kada je morfij mamu uzeo pod svoje, opet je ona bila ta čiji su se problemi „rješavali“. Svakodnevno, dva mjeseca vozanja na kemoterapije s jednog na drugi kraj grada, mama ni jednog trenutka nije progovorila o sebi. O svojoj bolesti, o vrlo izvjesnom kraju. Ni jednom nije pomenula svoj život, svoja eventualna razočarenja, propuštene šanse, neostvarene snove. Ništa. I sve je to normalno. Podrazumijevajuće.

Jer ona je bila ta koja je bila u problemu. Ona je ta koja se razvodila. Ta koja je bila žrtva nasilja. („Ma hajde, par šamara i vi dižete dramu“ – rekao joj je policajac.) Neko ko nakon svega treba da dokazaju šta je to tačno ona materijalno doprinijela u braku. Jer sve se pisalo na njega. Ona koja mora da sluša dušebrižnice uglavnom, kako je „eto sreća pa niste imali djece“. Njoj je bilo najteže. I ni jednog trenutka, vozeći kroz saobraćajnu gužvu prema bolnici, nije joj palo na pamet, da neprestano pričaju o njoj. O njenim problemima.

„Kako smo danas, vaše veličanstvo?“ – pitala bi mama, odmah po ulasku u auto. Onda bi pažljivo slušala sve što bi joj kćerka kao navijena pričala. Sa svim detaljima, natezanjima s bivšim u socijalnoj službi, bezobrazlucima advokata i uvrijedljivim ponudama o podjeli imovine. Nerazumijevanju pretpostavljenih i kolega na poslu. Prigovorima izrečenim kroz šalu, zbog svakodnevnog, ranijeg izlaska s posla.

„To gremo na kemo.“

Potom bi mama odlazila na zračenje a ona do obližnje pumpe po kafe. Ritual na mamin zahtjev. „Jer poslije dobro obavljenog posla, red je da se popije kafa i zapali cigara.“ Onda bi sjedili na bolničkom parkingu i mama bi uvijek pronašla prave riječi koje bi je utješile.

Tada na to nije obraćala pažnju ali sada kada se prisjeća, ni jednom riječju mama nije pominjala sebe. Čak ni poredeći se. Tipa, znaš šta sam ja… Ali svaka riječ je bila na svom mjestu. Svaka odmjerena, razumna, logična i učinkovita, jer pružala joj je upravo ono što joj je u tim trenutcima najviše trebalo. Utjehu i racionalno objašnjenje kao putokaz za nastavak razvodne tlapnje. Iz dana u dan, sve sporije izgovarajući riječi. Sve do kraja propisane terapije, kada gotovo da je šaputala. A da niti jednom nije sebe stavila u prvi plan.

Grizla ju je ova iznenadna, jutarnja spoznaja. Bilo joj je krivo to što joj nije palo na pamet barem jednom pitati majku o njenom životu. O njenim težnjama i problemima. O svemu što je preživljavala za vrijeme svog života, braka. Rata. Šutjela je. Čak ni onda kada je stari poginuo. Šutjela je i u periodu kada ju je morfij uzeo pod svoje. Kad obično ljudi izgovore sve ono što nisu cijeli svoj život, željeli ili mogli. Ali ne i ona. Ni riječi. Do posljednjeg daha.

Da li bi bila drugačija, imala drugačije stavove i poglede na svijet da mi je o svemu pričala? Zašto majke svojoj djeci a posebno kćerkama ne govore o tome. Zašto podrazumijevanjem stvaraju lažnu sliku i predstavu života? Čemu ta šutnja i žrtvovanje? Nije li upravo zbog takvih postavki i moj brak završio kako je završio?

Pitanja su sustizala jedno drugo a onda je taj niz prekinula rečenicom za koju nije bila sigurna da li je tek pomislila ili i izgovorila naglas.

„Ako ikada budem imala djecu, neću ponoviti istu grešku. Pričaću s njima o svakom svom osjećaju ma kakav on bio!“

A imaće, već krajem sljedeće godine, samo što ona to ovoga jutra još uvijek ne zna.

Otvorila je oči. Mutno, kroz suze vidjela je suhu granu trešnje. Vrane su odletjele a crni oblaci su bili već tu, nad gradom. Prve kišne kapi su počinjale da udaraju o limeni krov kuće, istovremenom uz zvuk alarma koji poziva na ustajanje. Imala je razrađen plan obaveza za danas.

Ugasila je alarm, povukla jorgan preko glave i okrenula se na stranu.

Ma nek se sruči.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Dedo je…
Ćatić: Stric je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Nana je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Kćerka je…
Ćatić: Bratić je…
Ćatić: Žena je…
Ćatić: Dajdža je…
Ćatić: Sin je…
Ćatić: Sestra je…
Ćatić: Pradjed je…
Ćatić: General je…
Ćatić: Kum je…
Ćatić: Poznanica je…
Ćatić: Komšija je…
Ćatić: Stara je…
Ćatić: Suprug je…
Ćatić: Starka je…
Ćatić: Beba je…
Ćatić: Unuk je…
Ćatić: Tetak je…