foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ćatić: Bratić je…

Jednostavno sam stao i više nisam mogao naprijed.

Zateklo me je nasred ulice nakon obavljenih administrativnih obaveza i kafe koju sam popio u kafiću, jedinom u koji i idem. Zgodan je zbog likova koji se tamo okupljaju. Sastav raznolik, nažalost posljednjih godina, teme uglavnom iste. Opterećujuće. Najčešće bih čitao knjigu, hvatajući pojedine rečenice iz razgovora. Vremenom su postajale sve crnje, pune jeda i beznađa. Vlasnik je znao često napraviti šalu moleći me da ne čitam u njegovoj kafani jer bi mogao doći na loš glas. Dosta što se već priča da u ponudi nema šiše, pa ako se pročuje još da se kod njega i čita, propade mu posao.

Tako je bilo i tog jutra. Obećao sam da neću više i ne sluteći koliko sam u pravu.

Krenuo sam glavnom ulicom, probijajući se kroz ljude i plavičastu izmaglicu zagađenja sa kojom smo se već srodili.

A onda sam stao.

Teško je opisati šta se zapravo desilo. Nestvaran osjećaj me je doslovno ukipio. U trenutku nisam mogao prepoznati ništa oko sebe. Nepoznati objekti, ljudi koje ne znam, jezik nerazumljiv.

„Šta ja radim ovdje?“ – bila je misao jedina koju sam razaznavao u trenutku tog haosa.

Ne znam koliko je trajalo kada sam se konačno pokrenuo i nesigurno krenuo sa zebnjom prema kući.

Taj trenutak i osjećaj nastavio je živjeti sa mnom. Analizirao sam ga, raščlanjivao. Sebe, svoje postupke, sve ono što sam živio, o čemu sam razmišljao i čemu sam težio.

Rekao bih, ništa što ne radi bilo ko od nas. Doduše u tom razmišljanju shvatio sam, služeći se primjerom nekih bliskih ljudi, da postoje stanovite razlike. Posebno posljednjih godina. Ljudi su jednostavno prestali da se pitaju, baš kao i ja do sada. Prepušteni stihiji koja nas je kolektivno obuzela.

Stihija.

Podilazi me jeza od same pomisli da je posljednjih godina živim. Od trenutka koji opisujem, zapravo zaključujem da je to ono čega se zapravo užasavam a što je još gore, nisam je bio svjestan do sada.

Pokušavam vratiti godinu, mjesec, dan, sat kada sam upao u tu matricu i prestao biti svjestan da sam i sam postao dio toga.

Naizgled se sve činilo normalnim. Navike, odlazak na posao, razgovori uz kafu, statusi na društvenim mrežama. Iščitavanje ne radi novih informacija i saznanja nego radi potvrđivanje sopstvenih stavova, komentarisanja, javno i u virtuelnom svijetu. Postupci, rutina…

Rutina bez bilo kakvog osvrta, analize, kritike upućene samom sebi, bez predumišljaja da li bilo kojim postupkom, riječju ili komentarom nekoga činim, tužnim, nesretnim, frustriranim. Sad kad razmišljam o tome čini mi se da me je čak i radovalo kada bih primjetio da nešto „moje“ upućeno nekom drugom ima učinak.

Ono što me je posebno frapiralo bila je spoznaja da sve oko čega se vrti naše bivstvovanje, naš društveni život, svi naši „ratovi“, zauzimanje busija, uvrede, rasprave, svađe, su zapravo tek forme bez suštine.

Bez stvarnog učinka za sebe, za bilo koga i bilo šta. Rad za puko preživljavanje, statusi na društvenim mrežama na dnevnoj osnovi kao da se očekuje naše obraćanje.

„Blokirati“ nekoga ili njih što više, postaje stvarni način da napredujemo na novoustanovljenoj ljestvici društvene hijerarhije. Kao da smo objavili naučni rad, napisali knjigu, pronašli lijek za…

Upavši u zamku neprosvijećenih, ljudi bez vizije i morala, svijesti i empatije, počeli smo da se služimo njihovim rječnikom, ponašanjem, načinom na koji (ne) rade i (ne) čine. Umišljajući da se razlikujemo od njih, sve više smo postajali isti.

Duboka površnost potpune nesvijesti.

Odjednom smo oholi i zli, uživajući u sopstvenom sarkazmu svakodnevnice.

Socijalno neosjetljivi, operisani od empatije. Čak i kada bi s nadmenošću iz bilo kog razloga ubacili marku-dvije u ispruženu ruku. Njihova bijeda je potvrda naše superiornosti.

Uživjeli smo se u lažni doživljaj samih sebe. Postali smo si bitni. Stručnjaci za sve. Predsjednici, selektori, doktori, eksperti, komentatori, analitičari, profesori… čija je krajnja ambicija da njihov status preuzme neko od medija. Jebo Pulizera.

Mrštimo se. Nismo svi isti. Ili nećemo da se prepoznamo? Ali to je individualna odluka svakog od nas. Jer istina je da smo u svojoj različitosti uhvaćeni u istu zamku. Sad je pitanje šta će i kako će svako od nas iz nje.

Jer ima nas slabih i manje slabih. Oni jaki u zemljama opterećenim poslijeraćem su mit ili profiteri bez uključenog mozga.

Ne, nije ovo oproštajno pismo iako će tako biti protumačeno. Ovo je moj završni status o samospoznaji.

Ja ću ovdje stati i neću dalje.

U ovom trenutku vi znate više nego ja. Jer dok ovo pišem, ja još uvijek ne znam način ali znam za ishod.

Za razliku od vas, koji ćete znati način ali za ishod će vam trebati suočenje sa samim sobom.

Zoran Ćatić

Ćatić: Dijete je… (video)
Ćatić: Sutra je… (video)
Ćatić: Tetka je…
Ćatić: Dedo je…
Ćatić: Stric je…
Ćatić: Nana je…
Ćatić: Otac je…
Ćatić: Kćerka je…
Ćatić: Žena je…