Vrijeme ne liječi sve. Ono zapravo ne liječi ništa. Njegov protok samo čini da naučimo živjeti s bolom. Svi koji su izgubili nekoga znaju to. A svako je izgubio nekoga.
Sposobnost i sreća u svemu tome je ne izgubiti sebe, ljudskost, empatiju i dostojanstvo. Vječita borba, najteža, unutrašnja, jeste ona sa duboko potisnutim traumama za koje ne postoji lijek. Zato tražimo utjehu u stvarima za koje znamo da su privremene i varljive, iako svjesni da će trauma kad-tad ponovo isplivati i da ćemo se s tim nositi do kraja života. Po tome niko od nas nije jedinstven. Tužni smo i nesretni ljudi, koji zarad svijeta glume sreću, sporadično, uspijevajući da prevare i druge i sebe. I po tome svi smo jednaki. U boli koju sabiremo i traumi koja je sastavni dio nas. Jedino po čemu se razlikujemo je okidač koji će je pokrenuti. Ima onih koji su nam zajednički. Poput rata.
Okupljeni na skupu solidarnosti za građane Ukrajine, nosimo težine sa sobom u nadi da ćemo ih uspjeti podijeliti sa drugima. Prepoznajemo se po pogledima čak i ako se ne znamo. Dodirnemo se, nesvjesno pružajući podršku jedni drugima. Prokomentarišemo sve ono što smo vidjeli, pročitali, čuli. Uzdišemo. Po ko zna koji put, probuđena trauma, ovoga puta, izazvana tek dvadesetčetvoročasovnom invazijom Rusije na Ukrajinu lebdi nad spomenikom ubijene djece Sarajeva. Razumijevanje bez izgovorene riječi. Svako vrti svoje filmove a poenta nam ista.
Nema govora. Ne bi ni imali smisla. Nema se šta reći. Već viđeno. Proživljeno. Ponovno probuđeno lebdi nad nama. Izloženo u muzejima u koje upućujemo turiste i u koje nerado idemo. Tamo preovladavaju artefakti ali rijetki su koji mogu dokumentovati taj osjećaj.
Oni koji nisu tu, iz bilo kog razloga, nisu oslobođeni. Oni svoje traume liječe u redu pred bankama dižući ušteđevine, kupujući količine, brašna, ulja, soli. Prenoseći informacije, pišući i agitujući na društvenim mrežama. Različito liječimo svoje traume, ali ne poštujemo jedni drugima način na koji ih ispoljavamo. Donosimo zaključke naprečac osuđujući one koji reaguju drugačije. Ili ne reaguju nikako. Da društva ima, oglasili bi se stručnjaci da nam objasne kako su različiti načini sa kojim se nosimo s traumom ili bježimo od nje.
Nije nas bilo ni kada su se dešavali drugi ratovi. Istina udaljeniji od naših prostora, manje prisutni na društvenim mrežama. I tamo se ginulo, bježalo, rušilo. Stradaju ljudi i u ovom trenutku. Afganistan, Jemen, Kongo, Sirija…
Pogotovu nas nema ni na brojnim, bezuspješnim, skupovima u pokušaju da pomognemo sami sebi. Da promijenimo sistem i zaustavimo ovaj slobodni pad. Jer je vrijeme ružno ili suviše lijepo, smetaju nam ovi ili oni, iza toga stoji neko, imamo posla, što u radni dan, što vikend, ma neće protest ništa promijeniti.
Ne znaš da li je strašniji odnos svijeta tokom rata ili ovaj u miru. Pregovaraju i kroje nam živote s domaćim marionetama. Kakistokratijom. Perfidnost na maksimum. Novi svjetski poredak.
Simbolika obližnje skulpture, Rame Osmanovića koji doziva svoga sina Nermina. Da dođe. Obećali su da im neće ništa. A ubijeni su. Pod zaštitom međunarodne zajednice. Njihove kosti su pronašli u dvije različite masovne grobnice.
Takvim obećanjima svjedočimo i danas.
U ovom momentu Ukrajinci trpe torturu, traže pomoć i nadaju se ko zna čemu, iščuđavaju se kako je moguće da svijet ne poduzima nešto konkretno da ubijanje i razaranje stane.
Mi smo svjesni, ali kako do njih, kako im reći i objasniti. Zapravo samo je pitanje vremena, koje ne liječi ništa, kada će shvatiti da će isto ono što smo postali i mi. Tužni i nesretni ljudi sa spoznajom najgoreg mogućeg osjećaja koji postoji. Bespomoćnost.
Sutra je dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da promijenimo zastave na slikama svojih profila.