Rođen godinu i četrnaest dana nakon što je njegov dedo uhvaćen u raskoraku. Doslovno. Šetajući sa svojom unukom, otkazalo mu je srce iz četvrtog pokušaja. Na ulici. Nana će kasnije često pominjati, da joj je noć prije, rekao da bi se mogao zakleti da im je snaha trudna. Da ima neki predosjećaj. Da se silno raduje i da pored ćerkine unuke, želi još samo unuče od sina i da onda može da umre. Sudbina, nije čula prvi dio njegove želje.
Imao je tačno pedeset tri godine i pedeset tri dana.
Još od samog rođenja, govorili su mu da je isti dedo. Da je likom preslikan ali za razliku od oca, čija je također kopija, ima i konstituciju kao dedo mu. Njemu sve to nije izgledalo tako, bar prema slikama koje je imao priliku da vidi, a nije ni razumio čemu toliko oduševljenje. Slušajući priče o njemu na porodičnim okupljanjima, nekad bi mu se činilo kao da ga je upoznao, da je i sam prisustvovao milion puta prepričanim događajima. Odrastajući, sve više je primjećivao da priče o dedi govore samo dobre stvari, situacije u kojima je on bio duhovit, u pravu ili bi ih rješavao na dobrobit svih. Sve druge stvari, niko nije pominjao. Zato je počeo da pita. Suptilno. I sklapa mozaik.
Saznao je da je vrlo mlad otišao od kuće. U vojnu školu. Nikad ne saznavši zašto, jer se nekako s pričom tu uvijek stajalo. Tako da nije saznao da li mu je to bila želja ili je bilo nešto drugo u pitanju. Da je tamo upoznao nanu, i da su se nakon završetka školovanja vjenčali. Posao je dobio u gradu koji je bio gotovo isto udaljen i od njegovog i njenog mjesta rođenja. Ubrzo će se roditi njegov otac. Potom i njegova tetka. Trinaest ljeta provešće u gradu blizu mora, gdje će kao djeca uživati u bezbrižnom djetinstvu a njihovi roditelji, bar prema onome što je mogao saznati, bili su sretni. A onda je dedo, nakon godina molbi, konačno dobio prekomandu u svoj rodni grad. Nana će često pominjati da najljepši dio njenog života bio je upravo taj, i da je nakon prekomande sve krenulo nekim drugim tokom.
Taj period uglavnom se vezao za priče o dobijenom stanu, preseljenju i njegovom prvom infarktu. Sve u pola godine nakon dolaska. U narednih pet, desiće se smrti roditelja, još jedan infarkt i društvene turbulencije koje bi svakom pametnom dale do znanja da ono šta se sprema ne sluti na dobro. Svakom pametnom, ne i njima. Tu se unuku, vremenom i nekom njegovom promišljanju pomalo mijenja ta idilična slika koja mu se nametala. Ako je donekle mogao i da razumije, ne i u potpunosti da opravda postupak da porodicu izmjestiš iz mjesta na kojem su se osjećali sretnim, i podrediš ih svojim željama i potrebom da budeš s roditeljima kojih si ostao željan, opravdanje nije mogao pronaći za činjenicu u kojem ti kao vojno lice, na izvoru informacija, dovedeš ženu i djecu u situaciju rata u kojem se zateknu u duplom obruču bez trunke hrane. Pritom potpuno svjestan da šanse da živ izađeš iz kasarne su ravne čudu. Ipak, čudo se dogodilo. Desilo se i da iz rata izađu u jednom komadu. Ne računajući smrt male papige, koja je umrla prirodnom smrću, i još jedan infarkt.
Poslijeraće, bar prema onome što je imao priliku čuti proteći će u pokušajima snalaženja, hvatanju izgubljenog ritma života i pokušaja da se koliko toliko vrate u normalne tokove života. Posebno se to odnosi na njegovog oca i tetku, koji su možda po prvi put bili u prilici da donose sopstvene odluke, svakako žestoko uslovljene poslijeratnim okolnostima. Sve će ići manje više kako treba, do tog kobnog četvrtka kada će dedo biti uhvaćen u raskoraku.
Sa tačno pedeset tri godine i pedeset tri dana.
A zapravo ono što ga je ponukalo na promišljanje jeste to da pored te fizičke sličnosti, zajedničko im je bilo i da su rano otišli od kuće. Istina, on svojom voljom. Još za vrijeme srednje škole, intenzivno je počeo da razmišlja o tome. Da provjerava ponude za studij koje bi mogao uskladiti sa svojim željama i materijalnim mogućnostima roditelja. I evo dvije godine kasnije sve je uvjereniji u ispravnost svoje odluke.
Stvari su postajale jasnije. I roditelje je gledao na drugačiji način. Jasno povlačeći crtu između ljubavi i onoga što oni jesu kao individue i ispravnosti njihovih postupaka, stavova i filozofije života. Sve očitije je uviđao njihove mane, neiskorištene šanse i pogrešne procjene. Donekle ih opravdavajući tim haosom u kojem su morali (da li su?) da žive.
Da li zbog nešto više godina, osamostaljenja ili sad već zbog fizičke udaljenosti i distance iz koje je gledao na stvari, polako je sklapao započeti mozaik. Nije mu još uvijek bio najjasniji kont, još uvijek nije imao jasnu viziju gdje to zapravo ide i šta mu je konačno odredište i ono čime će se zadovoljiti. Ali je potpuno osvijestio šta ne želi. Šta je ono što neće.
Ponavljati greške koje je do sada uvidio a koje su se odnosile na bespotrebno žrtvovanje. Odricanje. Postavljanje u ulogu žrtve. Na bolestan način uživljavanje i uživanje u toj ulozi. Inat sa kojim se živi. Duboko ukorijenjen u ovdašnji mentalitet, kojem je i sam pripadao a kojim se ljudi čak i ponose. Inatiti se. “Oblik svjesnog ponašanja koje najčešće štetno utiče na onoga ko se inati, ali i na osobe koje trpe posljedice nečijeg inata. Motiv za ovakav oblik ponašanja jeste unutrašnja potreba ili želja čoveka da nekome nešto dokaže ili pokaže.”
Čuj potreba da se nešto dokaže. Pomislio je. Dokazi, rasuti na sve strane preko kojih čovječanstvo bjesumučno gazi hrleći u besmisao i apsurd.
Zatvorio je internet stranicu na kojoj je pronašao definiciju, otvorio link prevoznika, ukucao destinaciju i datum polaska. Na ekranu se pojavila potvrda o uspješnoj rezervaciji karte i cijena. Pedeset tri eura i pedeset tri pfeninga. Glasno se nasmijao. “Jebiga, dedo, nikada se nismo sreli ali ovdje se definitivno razilazimo. Ja se ne vraćam.” Pritisnuo je zeleno oznaku na kojoj je pisalo plati.
Sama činjenica da su ga zvali dedom, nekako mu je podrazumijevala da je bio dovoljno star za smrt, potpuno nesvjestan da je upravo u tom trenutku njegov otac postao stariji od svog.