Prebacio u šestu brzinu, nasmijavši se.
Ima tome pola godine, vozeći autoputem, prijatelj ga je pitao zašto ne prebaci u šestu i on je nakon deset godina posjedovanja auta, saznao. Sada kad god je u prilici da vozi tom brzinom i kad prebaci ručicu mjenjača, nasmije se. Sebi.
Tako mu je kum neke godine, dok su vozili preko Romanije, pokazao gdje se pale svjetla za maglu. U međuvremenu je zaboravio. Srećom, magle u odnosu na smog gotovo da više i nema. Nije pridavao značaj tim i takvim stvarima. Bilo mu je svejedno i znao je praviti šale na sopstveni račun i na svoju nezainteresovanost za sve ono što se podrazumijevalo da se mora znati. A činilo mu se u ovom trenutku da što više zna, sve ga manje zanima.
Osjećaj slobode sve je češće pronalazio u, za njega, neuobičajenim situacijama. Poput ove.
Široki pogled kroz osunčanu šoferšajbnu, slavonske nepregledne ravnice i kantri na njemu omiljenom Drugom programu Hrvatskog radija bio je savršena zvučna kulisa za scenografiju koju je gledao. Šesta brzina. 120 km/h.
Uzbuđivao ga je taj nenadani osjećaj, ispunjavao ga radošću bez obzira na emocije koje su tog trenutka preovladavale. Taj momenat, bio je nepredvidiv, dolazio bi bez najave u najrazličitijim prilikama, svaki put ga iznenadivši.
A zapravo je bio tužan. Ili šta već.
Upravo je razmišljao o tome, pokušavajući definisati svoje emotivno stanje. Tuga je prvo što mu je palo na pamet, jer na šta drugo pomisliti kada si na ivici suza. S druge strane, osjećao je i neizmjeran ponos, koji neminovno daje osjećaj zadovoljstva i sreće u konačnici.
Sin se nakon zimske pauze vraćao na studij u jednu od evropskih zemalja. Neuslovni domaći autobusi, previše sati putovanja i nemogućnost prenošenja hrane preko granice, bili su razlog da se odvezu do Zagreba. Bila je to prilika i da omladinac vozi. Da ne zaboravi. Položivši u svojoj osamnaestoj, doslovno je desetak puta bio u prilici da sjedne za volan. Onda je otišao. Iste godine. Bile su ovo jedinstvene prilike. Usput, nakupovati svega onog „našeg“ čega su on i njegovi prijatelji i prijateljice željni u dalekom svijetu. Čega nema, iako imaju sve drugo. I nema granica. Doslovno. S boravišnom dozvolom i ličnom kartom države u kojoj studira, sve te cedevite, vegete, mljevene kafe, suhomesnati proizvodi i razne druge đakonije bile su slobodnije od njegovog oca. Izuzimajući prošvercovanu baklavu u gepeku.
Za razliku od njega, koji je u startu izabrao slobodu i kakvu-takvu perspektivu, njegovi roditelji su je u njegovim godinama, nepovratno izgubili. Hiljadu četiristotine dvadeset i pet dana opsade koju su proživjeli osakatiće ih za čitav život. Jer uprkos tome što nisu bili fizički oštećeni, što su relativno dobro sastavljali kraj sa krajem, izgradivši svoj svijet, pun ljubavi i pažnje, osjećaj zatočenosti i neprestane zebnje nisu mogli prevazići. Sva ta politička previranja, nacionalizmi, birokratija, prividna demokratija, računi, porezi, kriminal, korupcija, samovolja, perfidna evropska politika i ko zna šta sve još ne, držali su ih u stanju neprestane pripravnosti i osjećaja kao kada bi za vrijeme rata pretrčavali neku od raskrsnica koje su bile na meti snajperista. Iako su izašli iz opsade, opsada nikada nije izašla iz njih.
Otud taj osjećaj tuge i oči ispunjene suzama.
Ponos zbog sina, koji bez obzira na relativno mali broj godina i sve ono što nosi život stranca u tuđini, posebno u današnje vrijeme, smjelo i odlučno grabi sopstveni život. Sretan. Nasmijan. Razložan i umjeren, vrlo jasnih stavova o prednostima i nedostacima života koji je odabrao. Otud i taj osjećaj sreće koji uplivava u tugu i silno nedostajanje, preplićući se u nemogućnosti da definiše emocije.
Zadovoljstvo što su uspjeli zatomiti sve svoje frustracije i strahove ostavljajući ih u svoja četiri zida. Za trenutke kada će sami, sjedeći pred upaljenim televizorom, svako na svom dvosjedu, pokriveni dekicama pogledom jedno drugom reći sve. I razumijeti se.
Generacija je to, kojoj nije data ona famozna kriza srednjih godina. Njihova kriza počela je u ranim dvadesetim. I traje. Samo što je žive i dijele zajedno.
I zato ti nenadani osjećaji slobode, koji se povremeno javljaju. Za koje mu treba vrijeme da ih prepozna u bujici onoga što preovladava unutar njega a što se bez reda nagomilavalo sve ove godine, bez mogućnosti da ih sortira i složi.
Zavidio je pomalo sinu na toj samouvjerenosti koja proizlazi iz njegove slobode koju živi. Način na koji pokazuje online kupljenu kartu na displeju svog mobitela. Uredno sačeka da je vozač skenira svojim mobitelom, mahne svojom evropskom ličnom kartom a onda se zajedno zapute da odlože torbe u bunker autobusa. Priđe, zagrli oca, ovlaš ga poljubi i uđe u autobus, usmjerivši se pravo ka svom mjestu jer već zna raspored i brojeve sjedišta. Zatim se raskomoti, stavi slušalice na uši i vrškom prstiju dotakne sljepoočnicu, salutirajući ocu kao pozdrav. (Dva dana kasnije će u razgovoru video pozivom saopštiti roditeljima da je naletio na jeftinu avionsku kartu i da će uskršnju pauzu na fakultetu iskoristiti da „odleti“ do prijatelja koji također studira u jednoj od evropskih zemalja.)
Ostavši sam, ponesen mislima, nesvjestan je lutao gradom. Na bijelom, ne tako davno okrečenom zidu, ispisan grafit “Vaše najiskrenije vrijednosti nisu samo obične iluzije. U vražiju mater, kako vam više nije jasno.“
I bilo mu je sve jasnije. Grafit je samo definisao ono o čemu je razmišljao. Sve manje stvari mu je važno. Svjestan da mu ističe vrijeme. Sve manje je prisutan u svakodnevnici. I fizički i duhovno. Odlazi u svoje svjetove. Uzgaja povrće i cvijeće u ono malo bašte. Uči o permakulturi, istovremeno slažući i sortirajući biljke zajedno sa svojim emocijama. Čita, nagomilane nepročitane knjige, potvrđujući ono što već odavno zna.
Da nije poseban i da to što živi su živjeli i mnogi prije njega. Naučiti prepoznavati trenutke u kojem mu se javlja osjećaj slobode koju je izgubio. Shvatiti, spoznati je, ići joj u susret. Izazivati je. Nadoknaditi sve te godine. Razvaliti taj obruč u glavi, u tijelu. Izaći konačno iz opsade. Osloboditi se. Usporiti. Usporiti…
Iz misli ga prenu, kolona vozila pred njim. Granica.
Prebacio je ručicu mjenjača iz šeste brzine u ler, nasmijao se istovremeno brišući suze koje su mu tekle niz lice.