Isprva to niko nije primijetio. Sve je izgledalo normalno. Dolazili su joj, odlazili. I bilo je kao i uvijek. Sve na svom mjestu i poretku. Isti suhi poljubac i zagrljaj. Riječi, pitanja za zdravlje, posao i školu. Oguljene jabuke, iskrižane na četvrtine u činiji na stolu sa heklanim stolnjakom. Omiljena hrana. Burek, krompiruša s više bibera i šljivopita. Sok od đulbešećerke. Hurmašice, s polovinom oraha na vrhu.
Sve kako vole i kako su navikli.
Sjedili bi u bašti u hladu kruške. One fine zelene, tvrde, što ti se usta malo skupe kad je zagrizeš i što nikad ne postanu žute i meke. Cvijeće u svom redu. Nekoliko đulbešećer ruža naslonjenih jedna na drugu uz ogradu. Hadžibega u raznim bojama i drugog sezonskog cvijeća.
Nešto dalje, špinat i blitva. Luk, mrkva i salata. Paradajz i krastavica, paprika i rotkva, sve po par komada, dovoljno da ima spakovat kad dođu u prosjeku jednom godišnje i uvijek u isto vrijeme. Valjda kad i svi dolaze. Njoj nije trebalo ni toliko ali znala je da vole. Da očekuju. Da će ih na neki način smiriti i učiniti im da je sve kako treba biti.
Ako posao dozvoli eto ih i za Novu godinu. Ostanu koji dan duže nego ljeti. Tad ne odu na more. Spremi djeci sanke, u šupi s drvima koja naručuje uvijek više i na vrijeme.
Ljubičice u prozoru. Nestvarna slika zime kada preko njih pogledaš beskrajni krajolik zatrpan snijegom. Kao nacrtano. Tada im peče krompire u pole, reže suho meso, vadi sir i kajmak. Velike glavice kiselog kupusa reže u froncle, kako bi nekad govorila, i zajedno sa lukom i crvenom mljevenom paprikom pravi salatu.
Pričala je malo. Tek toliko koliko da ne bude nepristojna i da se ne pomisli da joj nije drago kad joj se dođe. Unucima bi ćuškala krišom pare u džepove i iz starog kredenca vadila bombone. Odgovarala kad je se šta pita. Kratko i jasno, na način koji ne ostavlja prostor za potpitanja. Glas nije dizala nikad. Ni kad bi djeca napravila kakav belaj, srušili ili polomili šta, zgazili cvijeće i slomili granu. „Neka, pusti, nema veze“, govorila bi.
Ne bi joj smetalo ni kada bi za vrijeme posjeta glasno komentarisali političke prilike, koje su gledali na vijestima. Nije čula sve ono što bi se izgovaralo. Imena joj nisu značila ništa, kao ni priča o globalnim ni lokalnim politikama i teorijama.
Televiziju nije gledala, niti je slušala radio. Zna već godinama da sve prođe za dan-dva i da se cijela halabuka naglo utiša ko da ništa nikad nije ni bilo. Isprva ju je to nerviralo a onda joj je postalo svejedno. Njena samoća nije i ne može biti opšta stvar. Osjećaj koji nosi u sebi nije za javnu upotrebu.
Za vrijeme kad je bila sama, kućom je vladala tišina. Praveći si kafu ili spremajući jelo, trudila se da ni zveket kašičica ili suđa ne poremeti taj mir. Od zvukova je bilo dozvoljeno tek staroj vekerici da otkucava glasno. Taj ritam je odgovarao njenom nepokretu. Posebno zimi kada sve utihne.
Nije se sjećala. Uspomene joj nisu značile ništa. Kao da ih nije ni imala. Baš kao da cijeli život provodi u samoći, koju povremeno poremeti dolazak najbližih. Ali to brzo prođe pa se vrati u svoj sklad.
Sjedi, zagledana kroz prozor, tamo prema brdima prekrivenim šumom.
Lijeva ruka blago zavučena pod majicu, na grudi, gdje je sakrila jedinu sliku koju je ponijela sa sobom i koja je jedino što ima iz prošlog života. Njen muž i njen sin.
Nana je umrla prije više od dvadeset godina.
Činilo se da hoda, jede, razgovara ali niko nikada nije obratio pažnju na oči.
U njima više nema života. Kao da ih je neko, naprosto ugasio. Onoga dana kada su joj javili da su i posljednji dio njenog sina pronašli na trećoj lokaciji.
Još da sastavi muža pa da ozvaniči i sopstvenu smrt.