Puni polukrug
Svi već znate, je li tako, kako je pukla moja ljubav s mojim automehaničarem. Uzmimo to zdravo za gotovo. To jest, uzmimo to zdravo za gotovo od danas kada sam, nakon punih mjesec dana čekanja da mi auto kod istog tog mehe dođe na red, a nakon što mi se na putu za posao pokvarila lamela, konačno odustala od pokušaja da s njim popravim sve te narušene odnose i da krenemo ispočetka.
Kažu da su žene lude jer se uporno žele vratiti muškarcima za koje su se nedugo prije zaklinjale da nikad više. A neki onda još kažu i da nam je feminizam nepotreban jer narušava ljubavne oaze i da bi se ljubav mogla ispuniti u svom punom potencijalu samo kada ne bi bilo tog neprijatnog, groznog, odvratnog, nepoželjnog feminizma.
Što je najgore, to tvrde i neke žene, a ovo je priča o nečemu takvom.
Prije nekoliko godina me s Facebooka blokirala jedna sredovječna žena. Nazovimo je za potrebe ovog teksta Manja. Procjenjujem da je tada mogla biti u godinama u kojima sam ja danas pa je, iako sam se tada tome jako čudila, s ove točke hormonalnog gledišta više ne mogu ni osuđivati, niti joj mogu išta zamjeriti. Osim činjenice da mi je prethodno bila preotela dečka, nazovimo ga za ove potrebe čika Žika, uvjerivši ga da je njena neravnoteža u hormonima za njega puno bolja od moje i od mene koja, na pragu četrdesetih, još nisam ni znala kakve mi hormone život nosi, ni kakav mi život nose hormoni.
Blokirala me s motivom da sam, nakon što sam o njoj pisala pjesmice i to pokazivala javno na Fejsu, protiv nje obrlatila jednog našeg zajedničkog prijatelja, nazovimo ga za ove potrebe Čovjek s Marsa, za kojeg je ona u trenutku blokiranja mislila da mi je bio dečko (a nije bio). Mislila je da sam mu (iako mi nije bio osobito blizak) ispričala o tome kako se sastajala s mojim dečkom dok je taj, ruku na srce već životno istrošen sredovječni muškarac, još bio u vezi sa mnom, ali nije imao hrabrosti, da ne kažem muda, izaći pred mene i reći mi: Lidija, zaljubljen sam u Manju i želim biti s njom, molim te da shvatiš, nije problem u tebi, u meni je, želim sa Manjom na Facebook stavljati fotografije naših bosih nogu koje izviruju ispod popluna, želim na cover fotografijama imati naše profile u poljupcu, želim sa Manjom sve ono što nemam s tobom jer ti ne želiš ništa od toga sa mnom.
Spomenuti dečko nogirao me, naime, tako da mi se nakon nekoliko mjeseci veze jednostavno prestao javljati. Nije odgovarao ni na pozive ni na poruke i ja sam, na kraju, odustala.
Bila je istina: nisam htjela imati ljigave fotke na Fejsu. Nisam htjela da ljudi naslućuju da smo ispod tog popluna golišavi, ili da netko komentira pogle kakvi ova papke ima, mogla je barem odrezati nokte, isturpijati pete, ili, božesačuvaj, da komentira njegove noge pune varikoziteta. Manja je to htjela i za to se izborila. Ja sam malo plakala, a onda sam pronašla nove životne zanimacije.
Veza između čika Žike i Manje, ipak, nije potrajala, a sada ću vam ispričati i kako sam za to saznala. To jest, kako sam uopće i saznala da su Manja i čika Žika bili u vezi dok je čika Žika bio u vezi sa mnom. Nakon našeg prekida, blokirala sam čika Žiku jer sam bila uvjerena da s tim čovjekom više ne želim imati posla u životu, što se potvrdilo i do dana današnjeg. Međutim, nekoliko mjeseci nakon našeg prekida, u inboks mi je stigla gore spomenuta poruka od Manje koja je tvrdila to o pjesmicama, kao i to da sam ja kriva što je Čovjek s Marsa nju blokirao na Facebooku jer sam mu pričala protiv nje i da me može biti sramota i da će me, čim bude vidjela da sam sinala tu njenu poruku, odmah i iz istih stopa blokirati i ako je ne prekinem maltretirati da će potražiti zaštitu od viših instanci. Tako sam ja saznala za Manju, to jest, za njezino postojanje uopće. Moglo je sve proći i tako da nikad ne saznam sve to što sam saznala nakon čitanja njezine poruke, ali kako istina uvijek nađe svoj put, tako je i Manja našla svoj.
Vidjela sam njenu poruku iza ponoći kad je ona, vjerojatno, spavala i prvobitno sam pomislila da je žena promašila inboks. Onda sam otišla na njen (otvoreni) profil, malo pročačkala (stokala) i vidjela (sinala) u njenoj fotogaleriji fotografije sa čika Žikom koje su datirale iz vremena kad sam još ja bila s njim u vezi. A onda mi se vratilo sjećanje da je čika Žika, ovisnik o internetu i još nekim supstancama, u nekim navratima spominjao neku Manju i, kad bih mu ja pričala o svojim životnim iskustvima, on bi odgovarao: To što si ti proživjela je ništa, trebaš znati šta je Manja sve proživjela, a ja sam mislila da je Manja neka njegova prijateljica koju spominje s vremena na vrijeme, kao što svi s vremena na vrijeme spominjemo neke važnije i neke manje važne prijatelje. Zaista, ispostavilo se, ja nisam pojma imala šta je sve Manja proživjela – nisam imala pojma niti da mi je preotela dečka, a nisam znala niti da postoji sve do trenutka kad mi je poslala poruku o obrlaćivanju Čovjeka s Marsa.
Te sam noći znatiželjno pregledala cijelu galeriju i skužila sam na jednoj kako ispod njenog popluna, skupa s njenim nogama, vire i noge čika Žike. Čika Žiki se ostvario san, konačno je mogao isticati svoju bliskost s nekim tko je želio iste stvari kao i on.
Tako sam ja postala La Usurpadora ženi koja je bila La Usurpadora meni.
Sjetila sam se te žene danas dok sam, u pauzi s posla, u Sparu prebirala po košari s gaćama na akciji. Naime, prošli tjedan sam kupila tri para finih, pamučnih i rastezljivih koje ne žuljaju oko prepona, u koje mi stane guzica i, što je najvažnije, mogu se prati na devedeset. Kopala sam tako po košari, gledala te gaće i uzela još četiri para, a Manja mi je došla nekako niotkuda – ne znam zašto sam uopće pri tome pomislila na nju. Ali, neizbježno, dok sam prislanjala gaće na prednju stranu svoje zdjelice i mjerila hoće li pasati, a sjetivši se nje, zapitala sam se: tko zna gdje je sad i šta radi Manja. Kupuje li i ona gaće na akciji po samoposlugama ili i dalje vodi računa o seksi donjem vešu, kao što sam nekada i ja, jer, ruku na srce – u vrijeme kad smo se susrele u inboksu, žena je izgledala odlično – fit, fina frizura, ljepuškasto lice, pune usne, vidjela sam da je i veganka, feministica s transparentima u rukama na svim važnijim okupljanjima, borkinja prava žena, muškaraca, biciklista, kučaka, mačaka, vanzemaljaca, i tako s gaćama u rukama, nekako mi je bilo žao što joj nisam mogla zahvaliti na tome što mi je preotela Žiku.
U trenutku mjerenja gaća, zazvonio mi je mobitel. Zove meho, popravio lamelu, neka dođem po auto jer ga nema gdje držati. Sve je puno, dolaze mu novi, odmah iz ovih stopa da sam se nacrtala kod njega i preuzela svoj jadni citroen nakon što ga je, dok sam ja četiri puna tjedna šutjela, mrcvario, a onda me uhvatio u najintimnijem mogućem trenutku – s gaćama na bedrima.
I sad ja pitam vas: vidite li vi koliko je to sve zapetljano i komplicirano? Čovjek se ni ne znajući uplete u ljubavni trokut s nekom ženom, imajući istovremeno komplicirani dvokut s mehaničarem koji me, podsjetimo se, zadnji put kad sam rekla nikad više i ne daj bože s njim, prevario s pragovima na citroenu, onomad kad mi je, nakon što nisam prošla na tehničkom, na trule pragove zalijepio duct tape i ofarbao je s bitumenom pa se poslije mehaničar na tehničkom derao na mene da jel ja mislim da je on lud i jel ja mislim da će to kod njega proći i jel ja mislim da je on budala i jel on budala, da jel ko je meni ovo popravljao i da neka ja sada odmah iz ovih stopa nazovem toga koji mi je popravljao da mu on lično objasni da je to duct tape, zalijepljen na trule pragove i ofarban s malo bitumena, a ja sam onda lično i uplašeno nazvala mehu, koji je tehničaru na tehničkom rekao da sam mu lično ja rekla da se to tako radi, na šta sam onda ja tehničaru rekla da ja pojma nemam kako se popravljaju pragovi jer sam studirala ekonomiju, radim u banci, ne znam ništa o autima, ali da meni ovo izgleda kao pokvarak i da meho para od mene vidjeti neće.
Četiri tjedna čekala sam da meho nazove, da se javi, da kaže gotovo je, da kaže bilo šta. Četiri tjedna nisam ga se usudila zvati nakon što sam mu se, skrušeno i podvijenog repa, vratila jer je slučaj lamela bio hitan, a sve to nakon što mu duct tape ne samo nisam zaboravila, nego mu ga nisam ni platila. I kad je nazvao, bacila sam brzo gaće natrag u košaru, otišla po auto, sretna ako na mene ne digne ruku što mu ne samo nisam platila pet sati auta na dizalici nego što sam luzerica koja se vraća, a znamo da poslovica kaže sve se vraća, sve se plaća i Manja mi je u jednom trenutku postala ponovo sasvim nebitna i mala, iako, moram priznati da sam zaključila da sigurno ipak i dalje nosi ljepše gaće od mene jer ima moć borbe za muškarce koji vole čipku i svilu, a ne ovakve moje koje kupujem da imam za bolnicu ili za ne daj bože slučaj.