Puni polukrug
Prije osam godina prvi put sam se u životu zatekla u samačkom životu. Kad kažem samački, mislim na život bez drugih živih bića u mom životnom prostoru. Bez roditelja, baba, djedova, braće, sestara, partnera, kuca, maca – sama samcata. Uselila sam u garsonijeru od dvadesetak kvadrata, kuhinja i spavaća soba u jednom, mali balkon i minijaturna kupaonica. Sve što je potrebno jednoj osobi, barem dok se ne snađe. Od imovine sam posjedovala bicikl, laptop, nešto knjiga, jedaći pribor i jedan lonac koji mi je kupila mater. Malo kasnije sam došla u posjed Citroena. U garsonijeri je bio mali frižider bez ledišta pa sam, kad bih kupila kilu sladoleda, morala sve pojesti odmah.
Preselila sam na sami osmi mart. Imala sam osjećaj da me cijeli život prati neki urok, iako nisam sujevjerna, ili barem ne pretjerano. Moje babe su vjerovale u kojekakva vještičarenja, odrastala sam s tim temama, ušlo je nekog straha i u mene, nije da nije, ali kad sam prvi put ušla u taj mali stan, prvi osjećaj bio je klaustrofobija, a nakon toga je uslijedila pomisao da je zaista netko na mene bacio čini, uroke, džine, sihire i da mi je život predodređen za nove početke svakih nekoliko godina. Taman kad se navikneš, evo opet neko, da prostite, sranje. Kao u onom filmu, kad Bill Murray stalno proživljava isti dan – činilo se da i ja proživljavam stalno neki isti svoj, samo na različitim mjestima.
Najprije nisam znala kud bih sa sobom. Dolazila sam kući s posla koji mi je bio udaljen oko desetak minuta pješice i preda mnom se prostiralo cijelo poslijepodne s kojim nisam znala šta ću. Pa sam kupila krpe, spužvice, žice ribalice i primila se posla. Stan je imao samo metlu pa sam svakodnevno mela i prala podove. Onda sam kupila mali usisisvač. Kauč je bio odvaljivač bubrega pa sam molila gazdu da ga odveze i kupila nadmadrac. Na njemu sam spavala dva mjeseca pa sam odlučila kupiti madrac, na deset rata i taman kad sam ih isplatila gazda mi je dovezao stolara koji je napravio krevet. Krevet je stao na milimetar između ormara i zida, ali su normalnim dimenzijama, ovim konfekcijskim iz Ikee ili Jyska smetale lajsne na parketu, a okvir kreveta bi zatvorio sve ulaze u štekere sa strujom pa je majstor napravio povišu konstrukciju na kojoj sam spavala kao grofica. I onda, taman kad sam navikla da budem grofica, za istu cijenu, samo malo veći – pronašla sam novi stan.
Tako to u životu ide. Taman kad misliš da imaš plan, život za tebe ima nešto drugo.
Novi stan je imao novi kauč – odvaljivač bubrega, kičme, kukova, vrata, ramena, čeljusti. Dva metra dvadeset, grbav, tvrd, izgledao je kao ležeći policajac s deformacijom. Gazdarica ga nije dala van ni pod koju cijenu.
U garsonijeri sam živjela dvije godine i četiri nepuna mjeseca. Na grbavi kauč preselila sam prvog jula dvije godine nakon osmog marta, misleći da ću u većem stanu biti u boljem stanju. Ako zanemarim ovaj spavaći problem, stan je imao puno svjetla, veću kuhinju i odvojenu sobu, frižider s ledištem, perilicu suđa, pećnicu, veću kupaonicu, predsoblje. U sobi je bilo dovoljno mjesta za vježbanje, tako sam donekle održavala zdravstveni status quo. Dva mjeseca nakon useljenja udomila sam malu macu i više nisam bila sama samcata. Sad sam bila izgrebana, izgrižena i bankrotirana od veterinara zbog macinih buha, proljeva, krvavih proljeva, glista i pogrešnih lijekova. Na poslu su gledali u moje porezotine po rukama i pitali me je li kod kuće sve ok. Onda sam joj udomila kompanjona. Porezotine su nestale, a vratili su se strahovi s kojima sam ušla u i otišla iz garsonijere. Strah od otkaza. Strah od bolesti. Strah od moždanog udara. Strah od smrti. Strah od alkoholizma, iako uopće nisam pila alkohol. Strah od srčanog udara. Strah od sljepila. Strah od invalidnosti. Strah od samoće na Božić, iako ga nisam slavila. Strah od samoće na Novu godinu. Strah od samoće na Uskrs, iako ga nisam slavila. Strah od slobodnog dana. Strah od siromaštva. Strah od godišnjeg odmora na koji nemam s kime otići. Ako postoji još neki, a da ga nisam nabrojila, izvinjavam se.
Svemu unatoč, garsonijera je donijela dosta dobrih stvari. U njoj sam naučila kako savladati prijetnju nervnog sloma pisanjem. Naučila sam kako se nositi sa činjenicom da u stanu nešto tinja, a ne znaš šta je, da te miris paljevine budi po noći, a ti ne možeš dokučiti odakle dolazi sve dok se jednog dana ne vratiš s posla, upališ svjetlo, a iznad glave ti eksplodira reflektorka i izbaci sklopku pa sam, silom prilike, naučila kako vratiti sklopku. Naučila sam krečiti zidove, kao i to da se u takav posao ne upuštam ako prethodno nisam vježbala barem tri mjeseca. Naučila sam da usisivač ne može usisavati metalne čepove, nego se oni zaglave negdje u cijevi pa ti Lidija nađi gdje i kako ćeš ih izvaditi. Naučila sam odštopavati lavabo, očistiti klima uređaj kao i to da za neke sudopere ne treba kupovati čep za sudoper jer ima onaj hepek što ga nikad dotad nisam vidjela pa sam preštancala cijeli grad, čep našla nisam, frustrirana bila jesam, a onda mi se hepek slučajno otkrio nakon što sam izgubila dane razbacujući energiju na sekiraciju.
U garsonijeri sam počela pisati poeziju. U novom stanu objavila prvu knjigu. Pa krenula po promocijama, festivalima. Pa je došla druga knjiga. Pa promocije, festivali. Pa treća, promocije, festivali… U garsonijeri sam strahovala, tugovala, nervirala se, gledala hororce, klasike, noir filmove. U novom stanu pogledala serije Mad Man, Six Feet Under, The Affair, Handmaid's Tale. U garsonijeri sam proživljavala nervne slomove kad su se na Citroenu, pred sami tehnički, pokvarile sve bravice, pukla ajnšpric kutija za benzin, čep na rezervoaru, kad mi se usred grada u paramparčad rasulo staklo na stražnjim desnim vratima, kad se pokvarila ajšpric dizna, kad sam morala promijeniti kugel lagere i kočioni sustav i, vjerovali ili ne – sve to istovremeno. U novom stanu sam mijenjala pragove, farove, odlazila na tehničke preglede s kojih su me redovito vraćali, nekad i po tri puta. U garsonijeri sam imala prijateljicu koja se nikad nije pridržavala dogovora pa sam je s novim stanom otkantala. U garsonijeri sam se prvi, a u novom stanu drugi put posvađala s mamom. U garsonijeri sam, zbog srčanih aritmija, završila na hitnoj. U novom stanu zbog očnog tlaka. U garsonijeri sam gajila strahove, u novom stanu sam prvi put potražila psihijatrijsku pomoć.
S godinama čovjek ogugla. Očvrsne, postane debelokožac. Samoća nije nužno loša, ako je naučimo okrenuti u svoju korist. Usamljenost može biti veći problem, ali također je dobro u njoj pronaći nešto za sebe. Ovaj mjesec napuštam novi stan i selim u novi novi stan. S novim partnerom, u novom gradu. Citroen sam zamijenila Hyundaijem. Upisala sam i završavam školu za yoga instruktoricu, za što sam u ovom gradu dobila već i angažman, ali kao što rekoh, ti planiraj, a život će te zajebati. Uskoro mi izlazi nova knjiga. Još uvijek imam samo onaj jedan lonac koji mi je kupila mama, ali sada sam bogatija za dva usisivača. U međuvremenu sam imala i krevet, ali se polomio, što me naučilo da u Jysku više nikad ne kupujem namještaj od važnosti. Imam blender za sirovu hranu, dehidrator, kupila sam u međuvremenu mikser, nešto posuđa, maca s početka priče me napustila, ali zato imam dva nova mačora koji zajebavaju prvog. Ne mogu bez nostalgije gledati na osam godina života u kojima sam provela najbolje i najgore trenutke svog života. Ali, valjda je najvažnije to što i dalje imam sebe. Samački život je težak u mnogo aspekata. Apartmanlije na obali uglavnom poštuju parove ili parove s djecom. Ako ste samac, plaćate za dvoje jer tako je kako je. Putovanje na godišnji odmor u vlastitom društvu je bolje od svakog iskustva jer se tek tu nauči svašta o sebi. Nije isplativo, doduše, ako idete autom pa se radije mučite po autobusima. Bolit će vas kosti, ali ćete se načitati knjiga i uštediti pare za poneki ručak. Ako ste sami, a imate priliku, napravite račune na Tinderima. To će vas prvo koštati živaca, a onda možete o tome pisati knjige. I probajte upoznati ljude s kojima se inače družite samo na društvenim mrežama, tu se tek događaju velika iznenađenja.
Lijepo je biti u paru. Ali, lijepo je biti i sam. Samoća ima introspektivnu crtu koja često ode u atavizam kad smo stalno u nečijem društvu. Zakržlja, a mi ne naučimo o sebi ništa. A lijepo je učiti o sebi. Imati vremena za radionice, tečajeve, škole ili, ako nemamo dostatna primanja, barem za Internet stranice na kojima imamo dovoljno sadržaja za doživotnu edukaciju. A najbolji osjećaj je kad se jednog jutra probudiš, pogledaš oko sebe i shvatiš da te više ne muči ni moždani ni srčani udar, ni sljepilo, ni ratna trauma, ni trauma od potresa, ni trauma od loših partnera, pa odeš na posao, odradiš dan, vratiš se doma, sjedneš na balkon, otvoriš pivo i zapališ cigaretu, a pogled ti odluta na balkon zgrade prekoputa na kojoj komšija, zbog kojeg si godinama spuštala roletne na sobi, taman namješta teleskop da gleda u nebo, aka tvoj stan, i pomisliš kako te i za to, evo upravo, zabolilo dupe.