Puni polukrug
Pisala sam već o javnom prijevozu jednog od glavnih gradova na Balkanu. Upitno je, doduše, je li Balkan u ovom gradu prisutan jer, zaklinju se znalci, stručnjaci su izmjerili granicu istočno od raja, negdje oko Siska, dokle seže Balkan i gdje točno prestaje. Za potrebe ovog teksta, uzmimo da je grad na Balkanu, a s tom pretpostavkom, naravno, dolazi i problem golemog infrastrukturnog kaosa.
S ovim problemom usko vezano, spomenula bih još jedan koji me već godinama muči i nema direktne veze s nelogičnostima grada, a to je problem labavih gaća. Reći će prijatelji i čitatelji ovog bloga – ova Lidija samo o prometnim gužvama, pokvarenim autima i gaćama, ali šta je, tu je – svaki čovjek ima svoju sudbinu, a ovo su moje.
Dakle, ako u velikom gradu zimi koristite javni prijevoz i ako ste usto još i žena koja ne nosi traperice ili hlače nego haljine, suknje i tunike, savjetujem vam da nabavite i obavezno nosite gaće s pojačanom lastikom. Isto tako, gaće ne bi smjele biti nisko rezane, na kukovima, nego malo dublje, po mogućnosti da pokrivaju pupak sve do sisa, a ako se malo udebljate, preporuka je svakako nabavka novih gaća.
Ideja za ovaj tekst sinula mi je prekjučer kad sam išla na posao. Busom do okretišta, nadalje tramvajem pa pješice. Već po dolasku na autobusno stajalište osjetila sam kako mi se gaće smiču prema koljenima jer, naime, otkad nosim tajice i štucne, gaće mi stalno padaju. Zašto? Zato što mi štucne fiksiraju tajice oko gležnja pa dok hodam pojas se, malo pomalo, odsmiče na bokove i za sobom povuče i gaće. Koliko god se ja trudila usitniti korak, džaba – tajice, čarape, gaće i gravitacija imaju isti predznak, isti pravac i isti smjer. S vremenom sam ustanovila da se kao antigravitacijsko sredstvo zimi može koristiti potkošulja. Osim ako žena nije, kao ja, u perimenopauzi pa se znoji i kad sjedi, a potkošulja joj dođe nešto kao termo-deka. Potkošulja, za one koje je nose, stabilizira gaće i tajice gotovo jednako kao i dobar lastiš, ali u mom slučaju ona već godinama nije odjevni predmet. Štucne mi, istovremeno, griju zglobove, a nosim ih i kao modni dodatak.
Važnost čvrste lastike na gaćama se očituje u mnogim situacijama na koje često nismo baš spremne. Pričala mi je prijateljica kako joj je jednom pukao lastiš nasred zebre dok je žurila preći cestu. Moj tata, nekad davno traženi kontrabasist, pričao je kako su pjevačici na prvomajskoj proslavi sedamdeset i neke, gaće pale dok je pjevala i vrckala guzicom. Ja lično mogu posvjedočiti o važnosti gaća kod tjelovježbe. Ako puno đipate, gaće će nužno krenuti dolje. Tako je, kako je. Isto je i ako džogirate ili trčite da ulovite tramvaj, autobus. Muškarcima se to nikad ne može desiti, osim ako ih sami ne odsmiču namjerno, ali, to je druga tema.
Nije lako biti žena. Uvijek s frizurom, nalakiranim noktima, diskretnom šminkom, lijepo odjevena, par kapi parfema, fit figura, damsko ponašanje, svaki mjesec menstrualni bolovi, briga o kućanstvu, kuhanje ručka, peglanje, osmišljavanje i kupovanje poklona za rođendane, puno radno vrijeme, i čvrste gaće. Laž je kada kažu da iza svake uspješne žene stoji muškarac. Ako mene pitate, iza svake uspješne žene stoje čvrste gaće, ili preciznije – čvrsta gaćna gumilastika.
Danas se gaće, nažalost, proizvode takve kakve se proizvode, s već proštepanom gumilastikom na koju se žene ne mogu baš osloniti jer nikad ne znaju u kojoj će se ta lastika mjeri u sljedećem pranju rastegnuti. Ako je žena u žurbi i zgrabi prve gaće koje joj dođu pod ruku, dovodi se u situaciju da doživi mnogu nelagodu. A moja generacija još pamti da su se nekad proizvodile gaće u kojima se guma mogla sasvim lijepo zamijeniti jer je na preklopnom šavu oko struka postojala rupa kroz koju se olabavljeni lastiš mogao izvući, a pomoću ziherice uvući novi. Lastiš se prodavao na metar, mi djeca smo ga koristili za igru, a naše majke za učvršćivanje gaća. Ako je neka djevojčica u igri ili inače natezala pojas prema gore, znali smo da joj mater nije napravila posao kako treba.
I tako sam jutros, na pola puta do posla, po tko zna koji put u životu primijetila da su mi se odsmicale gaće, a za njima i tajice. To, naravno, nitko drugi osim mene nije mogao primijetiti jer sam preko tajica imala tuniku, mantil i kaput, ali sam, po ulasku u tramvaj, shvatila da će mi se, ako dignem ruku da se uhvatim za rukohvat, sve odsmicati još malo niže. U takvoj nelagodi stigla sam do odredišta, izašla iz tramvaja i nastavila dalje pješice, a gaće su, mic po mic, išle sve niže, i sve niže. Kad nije bilo nikoga da mi ide u susret, malo sam sve, kao ona djevojčica na gumigumiju, rukama potegnula prema gore, ali je za par sekundi opet sve otišlo nadole.
A onda mi je u nekom trenutku sinulo da u odnosu tajice:gaće ipak pobjeđuju tajice i da mi gaće, sve i da spadnu, ne mogu dalje od bokova. S tom sam spoznajom radosno stigla do zgrade u kojoj radim, ušla u lift i pogledala se u ogledalo. Jedini vidljivi trag spadnutih gaća bile su tajice koje su se malo naborale oko koljena pa sam, konačno ostavši sama, objeručke uhvatila tu posteljinu i sve nategnula do sisa i ušla pobjedonosno u ured, kao ona gospođa iz pjesme Tatjane Gromače koja ušeta u trgovinu sa šeširima, stavi jedan na glavu i lagano s njim odšeće iz trgovine ne osvrćući se, kao da se ništa nije dogodilo.