foto: Dženat Dreković/NOMAD

Deduš: Đon

Puni polukrug

Imala sam momka koji je bio škrtac. Nazovimo ga Đon. Kao Đon Pol, recimo. Ili Đon Obraz. Na primjer, kad bismo išli u nabavku namirnica, on bi odredio koju polovicu plaća on, a koju ja, s tim da je njegova polovica uvijek nekako ispala više kao četvrtina. U najboljem slučaju trećina. Volio je vino i čokoladno mlijeko, a uvijek prije kupovine pitao bi me: a šta ćemo danas jesti, ljubavi? Na kraju bi izbor uvijek pao na pizzu, jer on radi najbolju pizzu. Pa smo kupili tijesto, paradajz, sir, šunku, gljive i bocu vina jer je Đon, uz pizzu (a i mimo pizze) volio vino. Neki plavac, najčešće brački. Onda bi on na blagajničku traku stavio čokoladno mlijeko, tijesto i gljive, kod blagajnice sebi naručio cigarete i iza svega toga stavio razdjelnik pa rekao: ja plaćam ovaj dio. Pa bi me pogledao nekako sućutno i rekao: je li tako okej, ljubavi?

Đon je volio biti džentlmen i puštati damu da prva uđe kroz vrata. Na primjer, kada bi se otvorila vrata od lifta, on bi stao onako malo pod kutem četrdeset stupnjeva s rukama pruženim ispred tijela, dlanovima okrenutim prema van koji kažu izvoli, ti prva i usput bi malo nekako i glavu nagnuo u stranu, kao da me ne pušta prvu samo tom gestom rukama, nego i cijelim tijelom pokazuje galantnost. Pritom bi mu vrećica iz kupovina ostala obješena na laktu; kasnije sam shvatila da je to zato što su u njoj bile cigarete, čokoladno mlijeko i tijesto, sveukupno pola kile, odokativno. Na blagajni bi redovito, na pitanje trebamo li vrećicu, rekao ne treba, imamo ruksak, jer sam ja u kupovinu uvijek nosila i ruksak da ne plaćamo vrećice.

Kad bismo iz kupovine stigli kući, Đon bi sjeo na kauč da malo odahne prije nego krene raditi pizzu pa bi smotao džoint i otvorio vino. Galantno bi natočio pola čaše meni, pola sebi, nazdravili bismo i onda čekali da Đon završi džoint i krene na pripremu ručka. Da nam pritom ne bude dosadno, Đon bi upalio tv, okrenuo Netflix pa bismo usput pogledali i epizodu neke serije. Trebalo je, kao što vidite, dosta psihičkih priprema za pripremu pizze u kojoj je on najbolji. A onda bi, nakon epizode, džointa i još dvije-tri čaše vina, Đon sugestivno pogledao na ručni sat, pokazao prstom na kazaljke i rekao: ljubavi, kad će ta pizza, već sam malo ogladnio.

Jednom smo išli na rođendan Đonovom najboljem prijatelju. Đon je bio opušten i veseo jer će na tulumu biti veselih bombona i smiješnih cigareta, alkohola, svega što Đon voli i u čemu uživa. Pitala sam ga kakav poklon ćemo kupiti prijatelju za rođendan. Ipak je to najbolji prijatelj, nije dugme. Đon je rekao da su se oni, ekipa, u internoj viber grupi dogovorili da svatko da po sto kuna i da će mu netko od njih kupiti poklon. Ja sam pitala je li mene ubacio u tu računicu, on je rekao: svakako, ljubavi, pa ne bih tebe izostavio. Ispostavilo se da je svaki član grupe dao sto kuna, a ja sam participirala sa svih sto. Šta je, tu je, Đon još nije dobio plaću, ja sam uskočila dok njemu ne sjedne lova, a kad je lova sjela, otišla je na režije, kredit za stan, pretplatu na Netflix.

I tako su nam prolazili vikendi. Đon je pozivao društvance svake večeri na druženje uz vesele cigarete i tv emisije Krv nije voda i Sudnica. Svi su bili veseli, Đon je častio veselim cigaretama, a dok Đon časti, ima i društva. Tako je, kako je.

Stiglo je i ljeto, a Đon i ja smo isplanirali: idemo u Dalmaciju. Lijepo mjesto na lijepom dijelu obale, malo mjesto, grad je blizu, našla sam nam apartman potaman za dvije osobe, pet minuta do plaže. Putovali smo Đonovim vozilom jer moje nije imalo klima uređaj. Đon je nedavno kupio to vozilo, sjajno i novo, lijepo i pomalo hipstersko, što je Đon mislio i o sebi. Đon je spakirao svoje stvari, sjeo na terasu i rekao: ti se samo pakiraj, ja ti neću smetati. Nije smetalo ni meni, pitala sam ga: hoćeš da nam ispečem domaći kruh, a on rekao: može, ljubavi, obožavam kad nam ti nešto spremiš, obavila sam i kupovinu da baš prvi dan po dolasku ne umremo od gladi, malo sam se nacvrckala usput – kupila sam i pivo da proslavimo naše prvo zajedničko ljetovanje. Đon se samo smješkao i govorio divno ljubavi, sjajno ljubavi, baš si vrijedna ljubavi, ukratko: Đon je bio zadovoljan mojim angažmanom. Takva nacvrckana, puštala sam nam Tomu Zdravkovića i Silvanu Armenulić, pa malo Hanku Paldum, pa Nazifa Gljivu kad je nacvrckanost ušla u malo dublju fazu. Đonu se takva muzika nije dopadala i prestao se smješkati, iako mu je vesela cigareta bila stalno među prstima. Ali, šta je, tu je – moj angažman, moja prćija. Na kraju dana, dok sam polako tonula u san, čula sam Đona kako priča sam sa sobom na balkonu. Nije bio baš razgovijetan, ali od onoga što sam uspjela razabrati bilo je da zapravo razgovara na telefon s tatom kojem je objašnjavao da sam ja platila smještaj i da sam inzistirala da on ne plati ništa, ali je, sudeći po uputama koje su se mogle naslutiti iz očevog dijela dijaloga, obećao da će me, kad stignemo na more, izvesti barem na večeru.

Ujutro smo krenuli putem juga. Prije samog polaska, Đon je izrazio zabrinutost što nema keša u novčaniku da plati cestarinu pa, evo, samo još malo da sačekam dok on skoči na bankomat i digne novce. Nema problema, Đone, ljubavi, samo ti skoči, ja te čekam u autu. Đon se vratio vidljivo namrgođen jer, zamisli, na bankomatu nema keša. I kak ćemo sad, šta ćemo sad? Pa hajde, Đone, imam ja nešto, snaći ćemo se. Zajedništvo je tu, ne propitkuju se troškovi. I tako smo, veseli i bezbrižni, krenuli na put.

Da se razumijemo, Đon je bio veliki sekirlija. Sekirao se hoće li moći platiti struju, kako će s računima za vodu, dok plati sve režije ne ostaje mu ništa za hranu. Pa smanji vesele cigarete, predložila sam mu jednom kad smo se vratili s ljetovanja, avaj – greškom. Ne trošim ja na vesele cigarete toliko koliko ti misliš, Lidija, oštro mi je rekao, to je samo osamsto kuna, a zaliha traje i po tri tjedna.

Ja, koja dotad nisam imala pojma koliko on zaista troši na vesele cigarete, ostala sam razjapljenih usta, spuštene ladice, izbečenih očiju, zabezeknuta.

Kaže se da je u današnje vrijeme informacija najveće bogatstvo. Nisu novci, nisu materijalne stvari, nekretnine, jahte, vikendice, stanovi, kuće, auti, ne – informacija je blago. Međutim, ponekad je kod ponekih ljudi informacija u guzici i treba joj malo vremena da se probije do glave. Ali, evo, konačno je i meni doputovalo.

Na povratku s juga, Đon se svima pohvalio kako je on platio benzin u jednom smjeru, a mene počastio ribom na obali. Da mi se oduži za sve što sam učinila da naše ljetovanje bude ljepše i ugodnije jer on, iskreno, ne bi mogao zamisliti bolju osobu pored sebe. I pritom me zagrlio da svima pokaže kako me jako voli.

Nevezano na nju, ili možda baš u vezi sa cijelom ovom paradom Đona Obraza, često sam se nakon našeg prekida sjetila one pjesme od Bukowskog u kojoj opisuje trenutak kad čovjek samo pukne. Nije to zato što ostaneš bez posla, ili te ostavi žena, ili nema dovoljno piva u frižideru, ili si živčan bez razloga, nego jedno se jutro sagneš da svežeš cipelu i pukne ti pertla.

Ja sam pukla trećeg jutra nakon dočeka nove godine u kojoj je Đon, nakon što je mjesecima lijegao u moj krevet u prljavim čarapama i odjećom izvana, i nakon što me pitao zašto sam mrzovoljna, a ja rekla zbog prljavih čarapa u krevetu, izvalio: A ti? Samo pogledaj sebe! Da sam platio kurvu, dobio bih više topline i ljubavi nego od tebe svih ovih mjeseci, Lidija!

Jedna od omiljenih izreka mog dede kojeg se sjetim svakoga dana i koje se sjetim jednako tako često, je: putuj igumane, ne brini za manastir. Đon je otputovao, a ja sam uzela u ruke kuhaču, zdjelu i brašno i ispekla si onakav kruh kakav sam nama pekla za ljetovanje, ali kad smo došli na obalu, Đonu više nije bio po volji, malo je okrenuo nosom i rekao, pristojno i galantno, naravno, rekao: ipak ne bih, hvala, pa smo većinu nakon dva dana morali baciti jer se upljesnivio.

Lidija Deduš


Ovčina: Naše vrijeme
Rodić: Stand-up
Hadžić: Vođenje dnevnika
Stanković: Apsorber gluposti!