Puni polukrug
U vrijeme srednjoškolskog obrazovanja živjela sam na selu i u školu u grad putovala autobusom. Kad sam išla u drugu smjenu, a to je bilo svake druge godine, to bi me putovanje koštalo puno vremena i živaca, jer sam, da bih stigla na autobus u svom selu, morala propješačiti oko dva kilometra, putovati oko pola sata i na kraju bih u grad stigla oko dva sata prije početka nastave. Bila su to najgora vremena. S jutarnjom smjenom je bilo nešto lakše pa to ovdje nije tema – ovdje se radi o prekarijatu, nesigurnoj budućnosti, patnji i – patetici.
Na autobusu sam često susretala jednu Bibu. Išla je u trgovačku školu, puno je pričala i moglo bi se reći da je bila simpatična i pristupačna. Ta me Biba jednom pitala: A zašto ti, Lidija, ne ideš u manekenke? Mršava si, visinu imaš, a facu ti slože. Možda je baš ta izjava utjecala na neke moje buduće odluke, ne znam – prije par dana sam gledala intervju s Dua Lipom, koja je rekla kako je zahvalna na svim upućenim joj kritikama jer je zbog njih uložila još više truda u svoj rad, a ja sam pomislila: Eto, Dua, ti sve ko ja.
U to vrijeme sam živjela s babom i dedom koji su imali blizu sedamdeset godina i nisu vjerovali u nauk. Vjerovali su u srp i čekić, odnosno u vile i motike – baba je obrađivala vrt, deda je hranio svinje i kokoši, a zajedno su radili u polju. Smatrali su da je moje školovanje uzaludno, da mi je mjesto na zemlji i da sve to vrijeme koje trošim na učenje i dumanje mogu okačiti mačku o rep. Oboje su već godinama bili penzioneri – dedi su priznali borački dio penzije uz penziju koju je zaradio radeći kao poštar s malom maturom i, kasnije, večernjom školom, a baba je penziju zaradila kao krčmarica, također s malom maturom i nekom, ne znam kojom, večernjom školom pa smo nas troje živjeli od njihovih premalih mjesečnih primanja da bismo, uz sve njihove troškove, mogli, kako je deda znao reći – uzgajati još i mene. Drugim riječima, živjeli smo u ultimativnom siromaštvu.
Nakon srednje škole, zaposlila sam se u kartonaži u obližnjem gradiću u koji se također trebalo putovati autobusom. Budila sam se u četiri sata ujutro da bih stigla na radnički autobus koji je vozio direktno u tvornicu. Imala sam 19 godina i bila sam svojevrsna Milena, samo što nisam mirisala na jabuke jer se veš u našoj kući prao deterdžentom dobivenim od socijalne pomoći i nisam bila podstanar u pravom smislu te riječi. U to sam vrijeme već iza sebe imala četverogodišnji pušački staž i, dok su mi moji srednjoškolski prijatelji pisali pisma o tome kako fakultet sucks, kako je dobro što nisam nastavila školovanje, kako ne znaju šta će s tim i hrabrili me jer su, valjda, shvaćali u kakvim sam govnima, ja sam dolazila kući premorena i uplašena jer je vizija budućnosti bila crna rupa koja je usisala sve ideje i maštarije o ljepšem životu. Vidjela sam se u tom pogonu, dvosmjensko radno vrijeme, svaka druga subota radna, do kraja života.
Poslije kartonaže uslijedila je tvornica sitne elektronike, ali je princip bio isti. Jutarnja i popodnevna smjena, radna subota, plaća premala, muka prevelika. Dok su mi moji srednjoškolski drugari odavno prestali pisati pisma jer su pozavršavali fakultete i pozapošljavali se kud koji, ja sam namatala žicu na plastična kućišta i čekala svoj trenutak.
U međuvremenu sam još radila u trgovini tekstilom, u pogrebnom poduzeću, u privatnoj firmi koja se bavila prodavanjem svega po 5 kuna, u disku, u drugom disku, a onda je došao red i na moje školovanje. I da skratim priču, završila sam faks i zaposlila se u nefizikalnom sektoru s tom razlikom u Mileni da mi danas odjeća miriše na jabuke (ako je to uopće bila poanta Mileninog mirisa) i da jesam podstanar, ali više ne ustajem u četiri ujutro i sad pokazujem ruke jer su, koliko toliko, njegovane.
I sad dolazim do onoga što bih htjela ovim tekstom reći. Biba, kojoj se nije sviđala moja njuška, radi u samoposluzi u koju ponekad odlazim nakon posla, ali se redovito pravim da je ne poznajem. Još uvijek me sram što bih mogla biti manekenka kojoj treba složiti facu, iako znam da Biba, ne samo da se ne sjeća tog razgovora, nego nema pojma niti to da smo se nekad u životu poznavale. Neki su ljudi, jednostavno, stvoreni za samopouzdanje i ono im oduvijek dobro stoji. Valjda su ih tako odgajali roditelji, možda su ih (nezasluženo) hvalili, možda su im povlađivali ili ih razmazili, ili je možda i to samopouzdanje fasada iza koje se kriju pljesnjivi zidovi – ne znam. Moje samopouzdanje nikad nije bilo niti ta fasada, više je ličilo na loše ofarbane zidove s kojih se cijedi boja. I tako je bilo sve dok nisam, valjda s godinama i iskustvom, možda i nekom skromnom mudrošću, shvatila da me, u stvari – boli kurac.
Kurcobolja je divna ljudska osobina, ako ne uključuje nanošenje boli i nepravde drugima. Kurcobolja dolazi s godinama i, najčešće, iznenada. Čovjek odjednom postane svjestan da ga boli kurac hoće li netko kritizirati njegov izgled i rad, hoće li mu netko dati pravo na školovanje, hoće li mu netko zakerati što, umjesto ašova, mlati knjigom, što spava do deset, što je mlijeko bijelo, što je jaje cijelo. Kurcobolja nije boljka, ona je lijek. Kurcoboljom se liječi manjak samopoštovanja zbog neoprane kose, viška kilograma, hrapavih peta, neodrezanih noktiju, bubuljice na bradi, hormonalnih tjelesnih mirisa koji se nikakvim dezodoransima ne mogu ukrotiti, jer ne mogu. I povrh svega, s kurcoboljom se dolazi kući nakon preteškog tjedna i migrena na poslu s ljudima koji nikad nisu upoznali blagodati kurcobolje, i pogleda se u ogledalo i samom sebi se kaže: Baš si mi danas nešto lijepa, Lidija.