foto: Dženat Dreković/NOMAD

Deduš: Sve smo mi severine

Puni polukrug

Razmišljam intenzivno ovih dana o slučaju Severina, skrbništvo i hrvatsko zakonodavstvo. Ne samo zato što sam jedna od potpisnica pisma podrške pjevačici pa sam time direktno i upetljana, nego i zato što me pogađa i kao ženu, i kao građanku države koja se naziva demokratskom, i kao spisateljicu, i kao žrtvu šovinizma i maskulinizma koji se, izgleda, počeo širiti i na žene.

Ovo neće biti isključivo tekst o Severini. Bit će ovo tekst o svim severinama koje su bile, jesu ili će postati žrtve nasilja, bilo fizičkog, bilo verbalnog, bilo pasivnog, bilo zakonodavnog, ali i tekst o ženama koje se izjašnjavaju kao svetice, a ono što čine ih obilježava kao nasilnice. Teme nasilja dotičem se u svakoj prilici koja mi se pruži jer sam ga, u nekoliko navrata, proživjela i sama pa si, s tim uporištem, dajem pravo da o njoj pišem i ovom prilikom.

Naime, kako se na slučaj oduzimanja skrbništva jednoj, po riječima vrhovnog suca vrhovnog suda, pjevačici koja se ne može tu shvaćati malom i nemoćnom ženicom. Ona je vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zato što je imućna na noge diglo i muško i žensko, i kulturno i nekulturno, i moćno i nemoćno, i snažno i slabo, te kako se na slučaj oglašavanja pisaca koji, prema riječima male i nezavisne zagrebačke knjižare Bookare, nikad dosad nisu pisali ni o jednoj bitnoj temi, iznijela bih ovdje, i probala analizirati, neke probleme koji me muče.

Krenut ću od izjave vrhovnog suca vrhovnog suda koji kaže*:

– Ovaj način na koji se sada o tome govori… Manje-više svaka majka i otac su na te stvari osjetljivi. Ovako se piše jer je to Severina. Nisam tome sklon uopće kad su u pitanju obiteljski sporovi, naročito djeca. Ne znam kako je uopće došlo do toga. Nije mi simpatično da ona kao majka na taj način govori u javnosti, nije mi to simpatično. Treba znatno reducirati pisanje o pitanjima te vrste. Nije osnovano načelno sumnjati u sudske odluke, naročito Vrhovnog suda – objasnio je, dodajući kako Severina “zlorabi” javnost.

*izvor Večernji list

Za početak, idemo vidjeti zbog čega se o oduzimanju skrbništva, ili općenito sudskim odlukama, ne bi smjelo govoriti u javnosti. Ili o istome reducirati pisanje. Jesmo li mi birali vlast koja je imenovala vrhovnog suca vrhovnog suda i jesmo li mi, građani demokratske države, u službi te vlade i tog vrhovnog suda kojem se bespogovorno mora vjerovati iako i sam vrhovni sudac kasnije u tekstu kaže da su greške moguće, ali da su sistemske? Ili je taj sistem, taj sud i ta vlada u našoj službi, budući da govorimo o demokratskoj državi?

Onda, ovako se piše jer je to Severina. A kako bi se pisalo o nekoj maloj, nemoćnoj ženi kojoj se oduzima dijete, a koja nema novaca da plaća odvjetnike, niti izbora da uposli dobrog odvjetnika koji će joj garantirati skrbništvo i uspjeh u parnici, odnosno o ženama koje svakodnevno proživljavaju nepravdu i nemaju je kome iznijeti ni požaliti se? Nikako. O njima se ne bi pisalo nikako. O njima se, uglavnom šuti. A zašto se o njima šuti, a o Severini piše? Zato što te male žene nemaju glas. Ili, ako ga i imaju, toliko je utišan da se izgubi u galami onih koje su ih učile da se muškarca treba poštovati, da je sud sud, jed jed, a red red. Tako im kažu njihovi očevi i njihove, tradicionalno indoktrinirane, majke. I takve žene nemaju moć. Jer ispred njih ne stoji borba samo protiv zakonodavstva. One se bore protiv očeva, majki, djedova, sestara, šogora, susjeda, šogorica, bliže i dalje rodbine pa tek onda na red dolazi zakonodavstvo.

Nadalje, pratila sam na internetima za i protiv komentare građana koji, jedni, kažemo da je skrbništvo apsolutno trebalo dati Severini, dok drugi strogo osuđuju nju kao ženu, pjevačicu, razvedenicu i snimačicu pornića. Komentari glase ovako:

Dobra majka ???? …. dalje ne želim,žao mi je djeteta al to dijete je zavrijedilo pristojan život…..svaka čast sudu.

Pa dalje:

…naravno da dijete treba majku to ne osporavam al ona nije majka ! Dva propala braka,pornići… da je prava osoba nebi imala dva propala braka ! Mene nije briga za nju meni je žal samo djeteta…. ti imaš muža ,djecu i brak,a ona ??? Fufica !!!! Ne želim više o njoj jer mi ide na bljuvanje

Pa još:

…ne sudim ,pišem istinu,a istina nekog boli jako i sama znaš kakva je,nemoj glumiti molim te!

Svi navedeni komentari dolaze od – žene. Ta je žena dobila svoj reflektor da se izjasni o drugoj ženi i protraćila ga. Ta žena očigledno zna kakva je to Severina jer s njom svakodnevno pije kavu i prati Severinina ponašanja, ali, naravno, nije problem u tome što ona pije kavu s fuficom, jer ona je ispravna, moguće je da redovito pohađa crkvu jer školu očito ne pohađa, ali nije problem u njoj koja je sva takva zdrava i prava. Problem su dva propala braka i pornići.

Otkud pornići u cijelom slučaju, ne znam. Znam za pornić, bio je jedan, gledali smo ga svi, a život se nastavio dalje. Ali izgleda ne i za ovu ženu. Koja izgleda nije snimila pornić pa joj je sad zbog toga žao.

U tom kontekstu, nešto bih još spomenula. Često s bliskim osobama razgovaram o pametnim i glupim ljudima. U tim se razgovorima isto tako često ne možemo načuditi kako je moguće da ljudi toliko osuđuju ljude. A onda jednostavno zaključimo da smo se mi, pojedinci, ogradili ljudima koji su nalik nama. U širem krugu nailazimo na zločestoću koju, kad prepoznamo, napuštamo. Statistički podaci se uglavnom dobivaju na uzorcima. Iz ukupne populacije uzme se uži krug na kojem se provode ispitivanja pa se temeljem toga donose zaključci o kretanjima trendova. Međutim, izgleda da znanost, kad je ljudska glupost u pitanju, redovito promašuje. Tako da, zaključujemo, ljudi su uglavnom glupi.

Svi se sjećamo kakva se hajka digla na Severinu kad je izašao pornić. Te kurva, te štraca, te puj, te fuj. Istovremeno, a svi to znamo, pornići su dostupni na sve strane. Čak i maloljetnicima. Klikneš na ono dugme gdje te pitaju imaš li najmanje osamnaest godina i uđeš. U katoličkoj državi Hrvatskoj. A tamo tek možeš vidjeti svašta. Penetracije, dvostruke penetracije, trostruke penetracije, straga, sprijeda, felacio, kunilingus, seks s babama, seks s dedama, vidljivo maloljetnice, službeno studentice, seks na radnom mjestu, seks u javnosti, na livadi, u tramvaju, u liftu, na kauču između dva rođaka koji gledaju neki pošteni film… I tako dalje.

I sad tamo neka Severina iz zemlje za koju većina od osam milijardi na zemaljskoj kugli nije ni čula, zamisli, snimila pornić. A jebote kvara! Katolici, katolkinje, pravovjernici i pravovjernice vade maske za kisik, stavljaju prsluke i naginju glavu ispod sjedala jer se država survava u planinu, svi ćemo izginemo.

Taj scenarij svi znamo, a ponavljam ga iz jednog jednostavnog razloga. Žena koja se gore navodi kao fufica, kao dva propala braka, kao pornići, koliko ja znam, nije prevarila muža, pornić je snimila prije udaje i povrh svega – rodila je sina! Ali Fata je Fata, a dva propala braka su dva propala braka. I pornići.

I navikli smo već na šovinizam, patrijarhat, uvrede koje žene svakodnevno trpe od muškaraca, na vijesti o pretučenim i ubijenim ženama po kojima sudstvo nemoćno sliježe ramenima, po kojima snaga i dalje klade valja, ali um odavno ne caruje. Ali kada i zašto su žene postale tako zle? Kada i zašto su žene postale zle prema ženama? Je li to bilo oduvijek, a ja sam tek u srednjim četrdesetima shvatila da feminizam i nije baš ono o čemu sam maštala, promišljala i onakav kakvim sam ga zamišljala? Ili je ta zloća neka novovjekovna kovanica, otkad je internetske vladavine pa svatko može pisati šta hoće?

Ovaj komentar je samo jedan primjer. Bilo ih je još. Bilo ih je da ti se smrzne krv u žilama. Bilo ih je da ti pamet stane. Kao taj iz male, nezavisne knjižare koju vodi žena, koja sa slikom mačke u krilu na jednom od najklikanijih hrvatskih internetskih portala potvrđuje da stoji iza svega što je na svojoj Facebook stranici rekla. A rekla je, parafraziram, kako gospođa (Severina) nikad nije svratila u njenu knjižaru da svom sinu kupi slikovnicu dok je u salonu pored uljepšavala kosu i dok se slikala ispred knjižare u kojoj bi novopečena žena njenog bivšeg muža stukla grdne pare i dala djetetu koje nije njeno. Parafraziram, kažem. I rekla je kako su se pisci evo tek sada sjetili na to nešto reći. I još je rekla: da, odvratni smo i ostat ćemo odvratni.

Knjižara se navodi kao nezavisna, ali je daleko od nezavisnosti. U smislu riječi nezavisnost, dakako. Ta mala, nezavisna knjižara koja živi od nakladnika koji je opskrbljuju knjigama koje pišu pisci nikako nije nezavisna. Zbog čega se onda poziva na pasivnost onih koji su sve osim onoga što je, u njezinoj proklamaciji, nabrojano? Zbog čega je potrebno biti zao da bi se postigla pažnja koja će ionako trajati do prve sljedeće skandalozne izjave nekog ili neke Bukvara/Bukvarke Bukvić?

Dok sam razmišljala o čemu pisati u ovom tekstu, svjesna da ne govorim ništa što već nije rečeno, promišljala sam i o svojim ulogama. Sadašnja žena bivšeg Severininog muža možda je u očima male, nezavisne knjižare sada neka imaginarna zmajka koja riga kulturnu vatru. Sutra će možda iz usta iste te male, nezavisne knjižare, biti fufa, štraca, kurva koja se slika ispred njihovog izloga, ali ne ulazi, ako, nedobog, ne uđe. Osobno, nikada nisam ušla u tu malu, nezavisnu knjižaru. Ne zato jer nisam htjela, nego zato što mi nikad nije bila usput. Nisam niti u salonu pored radila lokne, nemam djecu, nisam se slikala ispred knjižarinog izloga, nisam pjevačica, nisam snimila pornić, nisam moćna ni imućna i ne mogu se ni na koji način usporediti sa Severinom. Osim možda po tome da sam severina. I da sam, ako je Severina fufa, i ja fufa. Doduše, fufa sa samo jednim propalim brakom i nekoliko propalih veza.

I drago mi je što sam, u svijetu svih ovih pravovjernih katolkinja koje pred mužem ne spominju riječ menstruacija, koje znaju gledati porniće koje osuđuju, koje ne znaju ni pravopis ni gramatiku, ali znaju sve o privatnim životima onih koje razapinju, u svijetu interneta u kojem svaka religiozno osviještena, neosuđujuća ali samo kažem, patrijarhalno integrirana i mužu potčinjena žena čije se pravovjerstvo ničime ne može mjeriti osim sobom samim, čije licemjerstvo nadilazi pravovjerstvo koje se ničime, osim sobom samim, ne može mjeriti, ali o čemu se šuti, u kojem se koljena smjerno drže zajedno, a djeca nastaju kad ih donese roda, dakle što sam u takvom svijetu i ja fufa. Malo ili veliko slovo, svejedno mi je.

Fufa, ali barem pismena.

Lidija Deduš


Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti