Puni polukrug
U pičku materinu, zove me jučer ujutro M. s kojom se ponekad vozim na posao, opet kasnim. Sačekaj me na rotoru za deset minuta, opet sam se upišala.
Nakon petnaest minuta se ukrcavam u njen karavan i, dok se vozimo, govori mi: Nikad mi nitko nije rekao da će biti ovako. Svi govore samo o valunzima i to uz smiješak, ili patnički, tako da izgleda kao da glume, ali nitko nije rekao da će biti OVAKO. Kihneš – upišaš se, nasmiješ se – upišaš se, zakašlješ se – upišaš se, čučneš – upišaš se, ustaneš sa stolice – upišaš se, sjedneš – upišaš se, jebote, imam 45 godina, pišam u gaće i uvijek se sjetim one spomenarske pjesmice rugalice: Kad si bila mala, pišat nisi znala, a sad bogu hvala ko hidrocentrala. Zar nije uvijek bilo tako da samo stari ljudi pišaju u gaće? Otkud sada ovo? Mislim, uz dužno poštovanje prema svima, zar sam ja sa 45 star čovjek?
Treba reći da je M. jedna fit četrdesetpetogodišnjakinja koja dolazi iz radničke obitelji. Majku joj je rodila i odgajala žena, koju je rodila i odgajala žena, koju je rodila i odgajala žena u čijim se obiteljima nikada nije govorilo o sramotnim temama. U koje, među ostalima, spada i menopauza.
M. je, dakle, fit žena koja je odlučila razbiti tabue po ženskoj liniji svojih pretkinja. Nije se udala. Nema djecu. Viđa se godišnje s barem tri muškarca i ima redovit seksualni život. A otkad je izašla iz srednje škole, M. vježba u teretanama i kod kuće. Prošla je sve: od dizanja utega, cardio sprava, do grupnih vježbanja indoor cyclinga, aerobika, step-aerobika, pilatesa, kick-boksa, boksa, plivanja, planinarenja, trčanja, yoge. Sudjelovala je u triatlonu, provela godine vozeći 70 kilometara dnevno na biciklu, kojim se penjala na planine, prešla naš najveći poluotok, putovala u susjedne zemlje. Sve da bi sa 45 godina u apoteci, pod izlikom da su za majku, počela kupovati uloške za inkontinenciju.
Uglavnom mi je dovoljan i dnevni uložak, ili menstrualni, ali ponekad mi pobjegne i odostraga, kaže M., ako osjetim potrebu da odem u wc, ali zbog nekog majmuna koji me zajebava na telefon ne mogu da mrdnem od radnog stola. Zato uvijek u torbi nosim rezervni par gaća. Ne daj bože da me na blagajni u samoposluzi zatraže da izvrnem torbu jer sam zapištala na izlasku, kako da im objasnim zašto u vrećici nosim bapske gaće i pelenu? Jednom mi se to desilo, poispadale su mi mrvice od bureka koji mi se raspao, zamisli tek kako bi me posprdno gledale babuskare kad bi vidjele gaće, ako su me onako gledale zbog malo tijesta.
M. je u zadnje vrijeme živčana. Ne nervozna. Nervozni ljudi obično šute u kutu pušione i grizu nokte. M. svima po spisku jebe mater ako nije po njenom. A uvijek je po njenom, jer je M. stručnjak za posao koji obavlja, i obavlja ga odlično. Kolege i kolegice su je, otkako je postala čangrizava, počeli izbjegavati jer se s M. više ne znaš na čemu si. Nekad plaha i mirna, pretvorila se u aždaju. I šta ćemo sad?
Ništa, otišla sam kod ginekologa. Menstruacija mi je počela živjeti vlastiti život. Po nekoliko dana prije nego što je trebam dobiti, imam sitno krvarenje koje se jedva vidi prostim okom. Ciklus mi se skratio za šest dana. Ne idem više pješice na posao jer se toliko oznojim da bih se morala još jednom istuširati. Ne mogu zadržati vjetrove, a imam ih non-stop. Ginekolog mi je dao još par mjeseci života. A onda najvjerojatnije hormonska terapija. Ali ja ne želim hormone. Želim svoj život natrag. Želim da budem vlažna kad me muškarac dotakne. Želim da nemam napade tjeskobe. Želim da mi se zglobovi podmazuju kao i dosad. Želim da mi tijelo ne propada na ovako jadan način. Želim i dalje moći zapaliti cigaretu, a da ne razmišljam hoće li me šlagirati na lijevu ili desnu stranu. Želim da nemam ciste u žljezdanom tkivu i na jajnicima. Želim zdrave, a ne porozne kosti. Razumiješ? Želim tijelo dvadesetpetogodišnjakinje i ovu pamet. Je li puno?
***
Na svoj 44. rođendan zapisala sam ovo: Srčane aritmije. Koljena škripe. Boli kuk. Glaukom. Teža pokretljivost. Češći umor. Migrene. Sporije cuganje, brže napijanje. Gadni mamurluci. Manjak interesa za muškarce. Inkontinencija. Spora probava. Spor metabolizam. Brzo debljanje, sporo mršavljenje. Zaboravljivost. Rast dioptrije. Pad libida. Noćna znojenja. Još veća introvertiranost. Još veća zainteresiranost za hranu. Lakše potonuće. Teže izranjanje.
U financijskom i menadžerskom rječniku postoji jedan izraz koji se koristi kao eufemizam za problem: izazov. Kad naiđeš na čvor koji se teže raspetljava, ne nazovi ga problemom, jer ako neki zadatak ili neku situaciju smatraš problemom, nisi sposoban. Problem je izraz starog kova. Ako se nazove problemom, problem postaje problem. Ali ako se nazove izazovom, problem kao takav se ublažava. Izazov je konjanik s kopljem u limenom štitu na kojega jurišamo mi, izazvani, u istom takvom štitu, na konju, s istim takvim kopljem, tako da i mi postajemo izazov. Ako bismo konjanika nazvali problemom, i mi bismo postali problem. A problem je problematična imenica. Označava nešto teže ili nemoguće rješivo, dok nas izazov mami, pušta svoje udice na sve strane kako bismo mu iz svih kutova prišli, dobro ga promotrili, pa odabrali jedan od pristupa da ga riješimo. Takav izazov je i problem menopauze.
Žensko tijelo se nakon 35. godine života počinje drastično mijenjati. Sve žene s kojima sam razgovarala rekle su mi isto. Negdje oko 35. počeli su ultrazvuci dojki zbog kvržica. Pad imuniteta. Poteškoće u vježbanju. Kraći koraci, usporavanje, pad energije, oslabljen libido – trend koji će se, u narednim godinama, nastaviti kretati silaznom putanjom. Ipak, kad s istim ženama pokušavam razgovarati o menopauzi, uglavnom sve šute. Ako se i zapodjene, razgovor završava konstatacijom: To ti je sve individualno, najbolje je da pitaš svoju mamu.
Međutim, ja ne znam s koliko godina je moja mama ušla u menopauzu ni kako je to podnijela. Moja mama nije tip koji priča, kao što nije bila ni njena mama, kao što nije bila ni mama njene mame. U kući mojih pretkinja se o takvim stvarima nije govorilo jer se tiču onog ženskog organa koji se ne spominje. A čega nema, to ne postoji. Tako da kroz moje odrastanje uglavnom ništa vezano uz taj organ nije postojalo. Ni spolni odnosi, ni kontracepcijske pilule, ni seks, ni mogućnost trudnoće, ni mogućnost tinejdžerske trudnoće, ni gljivice, ni spolne bolesti. Djecu su donosile rode ili je majka pojela crva u jabuci. I ne bi postojala ni menstruacija da se nisam jutrom budila kao da su me doveli s vivisekcije, pa se silom prilike o tome moralo govoriti, ali dozirano. Također, moja mama je svoj period završetka reproduktivnosti provela u ratnim godinama pa joj je dijagnosticirana preuranjena menopauza.
I to je sve što znam.
Ipak, zamišljam da je završetak reproduktivnog razdoblja i početak menopauze za svaku ženu bolan. Kao tema, kao psihološki fenomen i kao fiziološka granica na kojoj nešto završava. Završetak reproduktivnog razdoblja obilježen je velikim amplitudama u hormonalnim oscilacijama. U osam ujutro si super dobre volje, u osam nula pet nožem ganjaš mačke po stanu. Nemam djecu, pa zamišljam da je isto. Na poslu se rasplačeš bez razloga. Netko ti izgovori ime pogrešno i počneš objašnjavati šta je i koliko pogrešno u samoj pretpostavci da se tvoje ime izgovara na taj način. Netko te nazove gospođom, pa objašnjavaš da si ipak još uvijek gospođica. Pored toga, kraj reproduktivnog razdoblja donosi brojne mentalne probleme, kao što su tjeskoba, nervoza, brain fog. Zaboraviš gdje si ostavila naočale. Zaboravljaš nazive i brojeve telefona, a nekad si ih sve znala napamet. Lako se izgubiš usred vlastite rečenice jer ti misli trče sto metara s preponama u sedam natjecateljskih traka. Želiš drugima pokazati svoje filmsko znanje, ali se ne možeš sjetiti kako se zove film. Želiš ispasti načitana, ali te sjebao Turgenjev za kojeg se kladiš da je napisao Anu Karenjinu pa ispadneš glupava i još moraš platiti pizzu. Tjeskoba, nervoza i brain fog lako se mogu dovesti u vezu: zbog zaboravljanja se počinješ pitati o vlastitom identitetu i više ne možeš biti sigurna ni u šta za što si dosad mogla tvrditi kao pročitano, provjereno i isprobano. Spoznaja da se nešto promijenilo izaziva golemu nelagodu i nesigurnost, pa pred prijateljima, kolegama s posla ili članovima obitelji ispadaš smiješna, a nerijetko bivaš i ismijana, jer tvrdiš da si iz tramvaja vidjela Gorana Karana, a u stvari je to bio Goran Ivanišević. I ne trudiš se više pamtiti imena glumica, nego ih zoveš imenom iz serije. Esmeralda, Marisol, Rosa Salvahe.
Drugim riječima, završetak reproduktivnog razdoblja je doba nervne neuravnoteženosti na koju ne možemo puno utjecati. Drugim riječima, završetak reproduktivnog razdoblja je službeni početak starosti.
A službeni početak starosti otvara oči bolje nego vadičep bocu vina. Sve oči, lijevo, desno i ono između obrva, i ono između dojki. Početak starosti signalizira početak kraja života. Početak kraja spolnih odnosa. Početak kraja memorije koja nas je cijeli život služila kao švicarski sat. Početak kraja tjelesnosti i svega uz nju vezano. Dobre linije i zdravlja općenito, ženstvenosti, poželjnosti, novih mogućnosti vezano uz putovanja, istraživanja. Početak starosti znači početak gubitka kolagena i sušenje kože. Prošli smo dvije trećine života, ostala nam je još trećina da je, uz novija zakonodavstva, provedemo okrupnjavajući kapital za nekoga tko već ima više nego što bismo mi imali u deset života, a onda, kad smo skupili novac za sahranu, možemo odahnuti, pozdraviti se sa svojim najmilijima i elegantno otići.
I ipak se o toj temi uporno i dalje šuti. Je li sve baš tako crno? Generacije žena su prošle menopauzu i izašle iz nje promijenjene, možda malo okrhnute – kljakave, ali žive. Nove generacije dolaze, i one će sve to proći, i nastaviti šutjeti kako bi još novije generacije dočekivale menopauzu nespremne, uplašene, vođene nadom da će sve proći što bezbolnije, i ako se razbole, šutjet će o tome kao što se šuti u grobu.
Tužno je to da o najvažnijim biološkim stvarima saznajemo iz druge ruke. Iz ženskih magazina, s medicinskih portala ili od prijateljica koje su se do neke mjere voljne otvoriti. Dok nas naše roditeljice cijeli život pokušavaju odgojiti kao poštene i same postaju nepoštene, a ono najvažnije vezano uz život kao fenomen, kao produženje vrste, kao temelj postojanja ostaje prešućeno jer je sramotno, bolno, jer izaziva strah i priziva smrt, a znamo da je smrt trt.
I nemam neki pametan zaključak na ovu temu. Osim činjenice da se od četrdesete godine nadalje treba početi čuvati rafiniranog šećera i bijelog brašna, redovito vježbati, ginekološki i mamografski kontrolirati. I gajiti nadu da će, ako ništa drugo, i menopauza proći kao i sve ostalo što prolazi, ili kao što je moj tata znao reći kad bih razbila koljena na kamenju: Ništa se to više, Lidija, neće vidjeti kad se budeš udavala.