Puni polukrug
Nastavak o manipulaciji
Kaže mi neki dan prijateljica pjesnikinja, spominjala sam je već u prošlom tekstu i nazvala Jelena, kaže: Znaš li ti Lidija šta sam ja na kraju svega shvatila. Shvatila sam, jednostavno, da ima ljudi i ima govana. Pazi ovo, molim te (vadi mobitel iz torbe). Sjećaš li se onog lika s kojim sam hodala prije tri godine? Pjesnik, sladak, svi ga vole jer ima tu bebastu facu i jer je donekle pametan. Znači, lik mi nakon tri godine šalje mail u kojem me moli da se pomirimo. Slušaj ovo, molim te.
„Izvini što se javljam. Čestitam za knjigu. Pozdravljam te.“
Ajde ti meni reci, je li to normalno? Nakon svega što se desilo, je li taj lik normalan?
Naravno da ga se sjećam. Takvi likovi se ne zaboravljaju, čak ni kad s njima nisi direktno upleten. A desilo se to da je Jelena s njim, nazovimo ga u ovom slučaju Mario, bila u vezi nekoliko mjeseci. U toj vezi lik je, pod izgovorom depresije, Jelenu uzimao zdravo za gotovo i ponašao se prema njoj kao prema zadnjem smeću. Lik bez ijednog dana radnog staža, na financijskoj sisi svojih roditelja, višak slobodnog vremena koristio bi da osmišljava kako će, i na koje sve perfidne načine, zajebavati ljude koje bude mogao. Jer mu dozvole. A Jelena je dozvolila.
Takvi likovi se ne zaboravljaju čak ni kad o njima čuješ iz treće ruke. Jer, iako uvijek postoji mogućnost da ljudi lažu, ne vjerujem da se priče, kakva je bila Jelenina, mogu izmisliti. A pritom znam pouzdano i to da Jelena ne laže. Jer, osim što mi je bliska prijateljica, Jelena je u deset (recimo da je bilo deset) mjeseci te veze fizički bila vidljivo propala. Obrazi su joj upali, pojavili su joj se podočnjaci iako je imala jedva navršenih trideset godina, omršavila je i počela joj je ispadati kosa. Problem je u tome što je Jelena vjeran pas. Kad se nekome zavjetuje, ostaje uz njega sve dok sama ne propadne. I neovisno o tome u kojem smjeru se veza razvija, Jelena je tu. Jer sam takva. Jer su me tako odgajali roditelji. Jer ne znam reći ne. Jer kad nekoga zavolim, jebem mu mater, onda ga volim. Ne bježim. Jer ja ako propadnem, ja ću se oporaviti. Ali kad propadne taj kojeg volim, ja propadam s njim i tu oporavka više nema.
Sindrom vjernog psa.
Pa mu je, čak i nakon tri godine šutnje, udaljenosti, zaborava, pristojno odgovorila na mail u kojem joj Mario nešto čestita i pozdravlja je.
„Da. Hvala. Pozdrav.“
To je bilo sve jer Jelena, kad odradi svoje, odradi svoje. Nema povratka. Ipak, neće Jelena odjebati nikoga. Netko je uputio poruku, a Jelena, umjesto da je izbriše i zaboravi na nju, pristojno odgovara. Zašto? Jer pati od sindroma vjernog psa.
I, kao što je to uvijek tako, Mario je pronašao tračak nade da bi se Jelena ipak mogla vratiti. Nakon svega šta je napravio. A napravio je to da je, u deset mjeseci veze, sustavno ucjenjivao ženu kojoj se istovremeno zaklinjao na ljubav. Pravio ljubomorne scene. Lupao glavom o zid kad nije bilo po njegovom. Rezao se. Prestajao jesti. Uskraćivao seksualne odnose. Skidao s interneta porno filmove i radio kolekciju koju će netko valjda znati cijeniti kad ja umrem, dakle – umirao je. Umirao je stalno, svaki put kad nije bilo po njegovom. Kad mu roditelji ne bi dali novac, probijao je šakom prozore i rezao vene. Kad bi Jelena rekla da neće doći kod njega jer je umorna od posla, gasio bi cigarete po rukama. Pa bi onda plakao i molio oprost jer on nije loš čovjek.
S vremenom je naučio ljude oko sebe da rade onako kako on kaže. Jer inače. A ljudi oko njega su počeli raditi onako kako je on rekao, i radili su to sve zdušnije i svesrdnije, samo da Mario dobije što želi, da bude dobro, da ne bude depresivan i da sve bude okej. Mir u kući. Samo da Mario ne čuje, ne sazna, ne pomisli da oni nešto nisu učinili za njega. Jer su vjerni psi koji će se pokoriti svakom obliku nasilja pod izgovorom ljubavi. Mi njega volimo, ne možemo dozvoliti da si naudi, govorila bi njegova mater. Čak je i preda mnom jednom rekla da bih ja, kao Jelenina prijateljica, Jeleni trebala objasniti kako da se ophodi s Mariom, jer inače.
Nakon određenog vremena, Jeleni je dopizdilo. Dopizdila joj je Mariova mater koja mu je vozila pero po guzici. Dopizdila joj je Mariova baba koja je, kao i svaki dobri vjeran pas, financirala sve Mariove želje. Dopizdila je sama sebi jer je shvatila kakav je beskičmenjak postala. I odlučila otići.
Međutim.
Otići od Marija, ispostavilo se, jednako je teško kao i otputovati na Mjesec. Sve pripremiš, nabaviš fin skafander, staviš onu kuglu na glavu, bocu s kisikom na leđa, ukrcaš se u spejs šatl i taman da kreneš (zaboraviš na trenutak da si u javnjaku ispod glavnog željezničkog kolodvora), kad eto ti Marija. Baca se po podu, lupa glavom o zid, histeriše. Ti si u modulu koji je spreman za odvajanje od matice, ali Mario je u modulu „cetili godine na blagajni supelmalketa, mama nece da mi kupi cakaladu.“ I onda mi još, na cijelu tu scenu, dolazi ta ista mater koja sjeda pored njega na pod, uzima ga u naručje i nuna ga ko da ima pet mjeseci. Samo sam čekala da izvadi sisu.“
Na kraju je Jelena ipak otišla. Napisala je zadnju poruku u viberu: Više se nećemo vidjeti, želim ti sve najbolje, i nakon deset mjeseci se prvi put u svom krevetu okrenula na drugu stranu ne sačekavši odgovor i prvi put zaspala snom pravednika.
I sada, nakon tri godine, Jelena opet sa mnom sjedi na kavi i pokazuje mi sadržaj Mariovih mailova koje joj je, u međuvremenu slao.
Da ne povjeruješ. Ja sam tog lika već zaboravila. Jel ti znaš da je on, dok je meni prijetio samoubojstvom, jebao onu svoju bivšu? Znala sam, jer sam čula tu priču tisuću puta. Ovaj put nisam ništa rekla jer sam znala i to da se Jelena nikad više neće vratiti takvom čovjeku. Jer je nadrasla. Njega, sebe, cijelu situaciju, cijelu tu vezu i cijelu tu manipulatorsku retoriku. Jelenu više nitko ne može zajebavati.
Čitala sam mailove.
„Zaboga, ne može ostati samo na ovome. Da, izdao sam te, ali sada imaš bolji život jer poslije mene može samo bolje. Nadam se da znaš koliko mi je trebalo da ti pošaljem mail i koliko mi sada treba snage da ovo napišem. I u kakvom sam stanju. Reci bilo šta. Ne nadam se da ćeš mi olakšavati. Izgubio sam nešto za što se sad grčevito hvatam. Ako ima ikakve šanse za nas, nešto u nekom dijelu, onda mi javi. I znam šta sam uradio, nisam dao sve od sebe za nas. Znaš, sad sam i stariji, znaš imam ljepšu kosu i oblačim se dobro, pišem bolje pjesme, a ti ih voliš, joj Jelena da me vidiš, pa zaljubila bi se. Teško mi je da funkcioniram bez tebe. Volim te i dalje. Potpuno sam zaglavljen. I ne trebaju mi savjeti za zaboravljanje i prevazilaženje, ja hoću da o tebi stalno mislim i da to nikad ne riješim sa sobom i da mi to uništi život.“
***
I da se vratim na temu ovog teksta, a to je manipulacija.
Ponekad se, kao u ovom slučaju, može činiti da su manipulatori bezazleni ljudi koji nemaju život. Odnosno, imaju dovoljno slobodnog vremena da mogu osmisliti svoje drame i plasirati ih nekome na koga su se zakačili. I onda, u tom višku slobodnog vremena, u glavi insceniraju male igrokaze. Dramice koje će ih zabavljati da ne polude od dosade u potpunosti. Razrađuju taktiku, planiraju, posvećuju pažnju detaljima i svoje poluproizvode provode u djelo.
Tako se ponekad zaista može činiti. Međutim, manipulacija ljudima je opasna stvar i ovo kažem tako banalno kao da sam netko tko bi je mogao stručno objasniti. A nisam. Ali vidim jednu šprancu koja se ponavlja u tim odnosima. Manipulator pronađe žrtvu koju uvuče u svoj svijet na način da je obasipa lijepim riječima, komplimentima, pažnjom. Sve će učiniti za nju, ako treba – do kraja svijeta. Stvar se s vremenom počne mijenjati jer manipulator nema strpljenja. Pa počinju vrijeđanja, omalovažavanja, psovke, udarci. I kad žrtva pokaže imalo želje za odlaskom, manipulator plasira priču koja će žrtvu natjerati da ostane jer je toliko uvjerljiv da čak i samog sebe uspijeva uvjeriti kako je ona kriva, ili će biti kriva, ako se desi nešto loše. Manipulator uvjerava svoju žrtvu u krivicu koja, ne samo da ne postoji, nego je on izmišlja kako bi osoba koja ima takav emocionalni sklop da želi udovoljiti, da se boji, da ima savjest, da postupa onako kako su je učili, da progovara iz vlastitih strahova, trauma, anksioznosti poklekne pred nečim na što ne može utjecati. Odnosno, može utjecati samo posluhom. Ako budeš slušala/slušao šta ti naređujem, smatrat ću te dobrom/dobrim. Jer inače…
Koliko smo to u djetinjstvu puta čuli od vlastitih roditelja? Sindrom tri točkice. Sustav kazni koje slijede kao reakcija na neposluh. Kao reakcija na akciju koja je neželjena, nepotrebna i koja postoji samo kao djelo nečijeg uma. Iz nečega nepostojećeg osmisliti igru u kojoj će žrtva izgarati sve dok se osmišljavatelj ne zasiti. Kao udaranje mrava košarkaškom loptom. Jer se može.
Da zaključim. Manipulacija nije samo pitanje ljubavnih odnosa. To što navodim u tekstu gore tek je jedan od uvida koje sam stekla u jedan loš odnos. Koji je, na svu sreću, završio pozitivno po žrtvu jer je bila spremna nadrasti ga. Ali, šta se događa kad nas manipulira vlada. Novine. Poludovršeni naslovi na internetima koji nam obećavaju nastavak priče ako kliknemo na link. Šta kad nas manipuliraju političari koji krivicu svaljuju na druge političare ne bi li sebi osvjetlali obraz. Šta kad nas manipulira obrazovni sustav. Ako ne završimo osnovnu školu s pet, nema gimnazije. Ako nema gimnazije, nema fakulteta. Moraš završiti fakultet, jer inače… Šta kad nas manipuliraju crkve. Šta kad nas manipuliraju podacima o pravoj i krivoj strani u vrijeme rata. Šta kad nas manipuliraju roditelji koji, preko nas, ispunjavaju svoje neostvarene ambicije.
Jedini lijek protiv manipulacije je znanje. Ili barem ja tako mislim. Jedini način da saznaš kako se zaštititi od manipuliranja je knjiga. I iskustvo. Ponekad moramo proći školu na teži način da znamo kako ćemo. Kao što sam već rekla, ni inteligencija ni stupanj obrazovanja često nemaju veze s time hoćemo li ili nećemo biti izmanipulirani. Ali, da se izrazim jednom njuejdžerskim, docirajućom sintagmom koju ne volim koristiti, ali ipak to često činim: treba raditi na sebi.
Ali to je već tema za neki drugi tekst.