Pun polukrug
Moja mama, koja je rođena krajem četrdesetih prošlog stoljeća, kad su se u kući roditelji još oslovljavali s vi, kada žene nisu smjele psovati, nego su smjerno sjedile skupljenih koljena u suknjama ili haljinama do gležnjeva ili najkraće do listova, još i dan danas, za razliku od mene, njene druge kćeri, ima tu dozu pristojnosti koja je vrijedna svakog i svačijeg poštovanja. Ne znam proizlazi li ona iz straha, iz pristojnosti puke ili iz dostojanstva, ali ne mogu ne diviti joj se kako svoje teške penzionerske dane provodi uz televizor, prati sva događanja, informirana je, duhovita i upućena. Kad kažem da provodi teške penzionerske dane, mislim na to da je cijeli život radila za to da bi danas primala crkavicu od penzije, imala bolesti koje mora liječiti privatno i račune za plin i struju koji prelaze granice zdravog razuma. Takva moja mater nikada nikome ne opsuje mater, iako dobro zna da mnogi to zaslužuju. I zato mi često kaže: Lidija, sve si ti to fino napisala, ali moraš li baš toliko psovati? Onda mene bude sram jer ona to pita tako nekim dječjim glasom, da me ne uvrijedi, pa se onda ja zapitam nad sobom moram li zaista toliko psovati, ili je moguće pisati i bez psovki, školski, lijepu književnost, a život ostaviti negdje po strani jer smo mi, koji nosimo ulogu takozvanih pisaca možda i nečiji uzor i možda će i mene netko gledati i čitati kao takvu i reći: Vidi ove Lidije, šlape, kako piše i kako se izražava, je li to kultura, je li to umjetnost ili nadriumjetnost!
S obzirom da sam već imala tekst na temu kurcobolje, ali da kurcobolje nikad nije previše, to ću vam, dragi moji prijatelji, neprijatelji i čitatelji, evo, reći: boli me kurac. Rekli su mi da ono što govoriš to i manifestiraš pa sam tako prestala govoriti da me boli dupe jer sam dobila hemoroide. Nedavno sam prijateljicu čula kako govori boli me pička, ali neću ni to da ne dobijem tamo bubuljicu ili neku gadnu bolest. Odlučila sam se za taj svoj fantomski organ, kurac, koji svi i svuda koriste i pišu, neki za pišanje, neki za seks, neki za psovanje, neki oralno jer zašto ne – pustimo život u književnost, pa makar i taj život i taj kurac bili fantomski.
Da, moram psovati. Za to postoji više od jednog razloga. Prvi je zato što ne volim sterilnost u suvremenoj kulturi. Ne volim sterilnost ni u apoteci, voljela bih nekada vidjeti apotekarice koje nisu lijepe, nemaju ten kao dječja guza, voljela bih da izgledaju malo ljudskije. Drugi razlog zašto ne volim sterilnost u suvremenoj kulturi je taj što je suvremena kultura odraz suvremenog života koji se sve, samo ne sterilan. Treći razlog, sterilnost u kulturi je kategorija kojom su se odgajale žene rođene u godinama moje majke. Skupljena koljena, suknja do listova. U međuvremenu se dogodio hipi pokret, LSD, ecstasy, punk, rap, hip hop, electropop, pokret zelenih, veganstvo, sirovojelstvo, yoga na zapadu, rat na Balkanu, rušenje berlinskog zida.
Dakle, bez uvrede mama: ne pišem sterilno jer ne volim sterilno. Volim život u obliku u kakvom me okružuje, sirov i surov, ponekad lijep, ponekad loš, volim kad mi donosi loše ljude jednako kao i kad mi donese dobre ljude, od prvih naučim, uz druge ostajem, drugi me uče ljepoti, a prvi me uče psovati i sve je to dio istog kruga u kojem se vrtimo od rođenja do ponovnog rođenja.
Psovanje u kulturi pomaže mnogo čemu. Prvenstveno, otvaranju. Kad počnete pisati otvoreno o sebi i svom mraku, postajete autentični. A onda vaša autentičnost privuče drugu autentičnost, a vaše otvaranje, koje postane ljekovito, potakne novu ljekovitost. I tako krene lančana reakcija. Ona se ponekad dešava sporo, a ponekad bukne odjednom. A ponekad je potrebno da te otvore ljudi koji misle kako treba zacementirati oči i ne gledati u ono što se događa oko njih, nego su samodostatni u svojim staklenim zvonima u kojima ih ne može dotaknuti ništa izvanjsko. A kakav je to čovjek koji nema doticaja s ničime izvana? Koji se ničemu i nikome ne otvara, koji je u interakciji isključivo sa sobom i s još nekoliko svojih bliskih osoba, koji ne zna šta se događa u suvremenom svijetu i kako ti događaji pogađaju sve one oko njega o kojima on nema pojma?
Pa kad čovjek koji piše otvoreno progovori, kroz psovku, ili ironiju, ili cinizam, ili argumentirano pobije besmisleno pitanje ili hvalisavost u rangu blesavog Ivice iz ruske bajke, dakle kada čovjek učini to, je li to kultura ili nadriumjetnost? I šta je to, molim vas, nadriumjetnost? Je li to nešto kao neoavangarda, nadrealizam, neka meta kategorija, nešto transcendentalno?
Taj pojam, nadriumjetnost, pročitala sam nedavno u kontekstu umjetnosti koju proizvode nadriumjetnici, a koji su prevaranti koje treba zabraniti zakonom, dočim je njihov proizvod, nadriumjetnost, simptom društava i kultura koje odumiru. I treba li nas boliti kurac za nadriumjetnost ili za one koji osmišljavaju termine kao što je nadriumjetnost, a da nemaju konkretan opis te umjetnosti koja je nadri.
Za početak, rekla bih kako se najčešće kad kažete da vas boli kurac nađe netko tko će izreći svoje mišljenje da svi mi koji kažemo da nas boli kurac zapravo ne boli kurac, jer da nas boli, ne bismo to tako revoltirano izjavljivali. A ja, evo, mogu reći kako me za takvo mišljenje boli kurac. Netko pametniji od mene je rekao da je mišljenje kao i guzica – svatko ga ima, pa tako i ja, pa tako i ti novokomponovani umjetnici koji se pozivaju na svoju umjetnost hoh, a na odabrano tuđu kao nadri.
Zatim, a nastavno na to, boli me kurac za fino pisanje. Ako sam i šlapa, neka sam. S tim u vezi slijedi floskula: zadovoljna sam sobom i tko želi, može me voljeti, tko ne želi, ne mora. Međutim, ono na što me ne zaboli kurac, a ni bilo šta drugo, jeste sljedeće što ću reći. Moja mama, koja je jedna fina gospođa, ali zaista fina, imala je toliko pristojnosti da me ne forsira učiti čitati i pisati prije nego što je tome došlo vrijeme, a to je bio prvi razred osnovne škole. I tek kad sam naučila slogove i riječi, u drugom osnovne me upisala u biblioteku i na izvanškolski engleski jezik, jer sam na upisu u osnovnu školu bila raspoređena u grupu koja će kasnije učiti ruski. Time mi je pružila temelj da od rane dječje dobi učim dva strana jezika, istovremeno inzistirajući na tome da budem pismena i u svom materinjem koji se tada zvao srpskohrvatski.
Uz sve ovo navedeno, ne boli me kurac za to što su moji roditelji u stanu od osamdeset kvadrata imali oko trideset kvadrata knjiga. Je li to puno ili malo, ne znam. Bilo je tu svačega, od ljubića do enciklopedija, a ja sam, uz knjige iz biblioteke koje sam redovito posuđivala i vraćala, ne biste vjerovali – sama, čitala i sve te iz kućne biblioteke. U mlađoj dobi su prevladavale bajke, pod kraj osnovne škole sam već čitala Hugoa, Remarquea, Boru Stankovića, Turgenjeva, Goethea. Ne smatram se zbog toga ni pametnijom ni boljom od ostalih, ali tako je bilo. Pola pročitanog mi tada nije bilo sasvim jasno, Turgenjev mi je išao na kurac jer ga ništa nisam razumjela, ali sam čitala. Kad sam imala dvanaest godina već sam slušala punk i elektropop, znala sam nabrojati sva veća jezera na svijetu, sve zemlje u Africi, proučavala sam atlas kao da mi život o tome ovisi. Gledala sam 120 minutes na MTV-u, kupovala Bravo iako mi je mama to najstrožije zabranila. Znala sam tko su Bach, Mozart, znala sam nabrojati sve velike evropske operne kuće, pjevati u kanonu, znala sam koja je ljestvica dur, a koja mol, kako izgleda violinski, a kako bas ključ jer mi je tata bio muzičar. Znala sam značenje svih prometnih znakova, abecedu i azbuku, ćirilicu (i rusku i našu) i latinicu. I sve rimske brojeve. U drugom osnovne sam išla u kazalište za djecu, u šestom sam prvi put gledala Steriju Popovića i Nušića u Narodnom pozorištu. Za te stvari me nikad nije bolio, ni zabolio kurac.
Kak sam bila super, jelda!?
Nadalje, da se vratim na ono za šta me boli kurac. Boli me kurac za to hoće li netko o meni misliti bolje ili lošije. Boli me kurac jesam li šuplja ili prazna nekome tko tako o meni misli. Boli me kurac za praznoglave ljude koji po fejsu nemaju ništa pametnije za pokazati osim svoje vanjštine koja, ruku na srce, i nije uvijek nešto čemu bismo se mogli obradovati. Boli me kurac za šuplje i prazne ljude koji nemaju sposobnost polemiziranja nego te trkom odmah blokiraju ako se usudiš reći nešto protiv onoga što oni smatraju kulturom.
Isto tako, ima ljudi koji tvrde da žive u balonu. I za njih me boli kurac. Ja ne živim u balonu. Živim u zemlji koja skapava, u kojoj ljudi koji su zaradili penziju kopaju po kontejnerima, u svijetu u kojem u ovom času traju dva velika rata, u kojem djeca ginu jer je nekome to zabavno i, iskreno, pun mi je kurac takvog svijeta. Pun mi je kurac svijeta u kojem netko može biti okrenut sebi, središtu svog subjekta, i ne čini ništa da barem poradi na vlastitoj empatiji, ako već ne može učiniti ništa više od toga.
Pun mi je kurac ljudi koji ne znaju šta se događa u suvremenom svijetu. Danas su to Gaza ili Ukrajina, sutra su Varšava, Beč, Zagreb ili Rijeka.
Pun mi je kurac ljudi koji misle da je zen kontemplacija ono kad živiš svoj život i boli te kurac. Ili dupe. Ili pička. Ili neki treći organ, jetra, bubreg, želudac. Al takve ne boli želudac, ne boli njih ništa, oni žive svoj život, mirno spavaju, ne miješaju se s ljudima pa ne znaju ni kakve bi to ljudi mogli imati probleme, niti ih zanima. Bitno da je njima dobro.
Za sebe mogu reći još to da sam s godinama zaglupila. Kao dijete sam znala sve ono što sam gore nabrojala. Ali je onda došao rat, pa egzistencija, pa posao. Nikad nisam imala, niti bih je tražila, privilegiju da nemam potrebu i želju raditi. Užasna mi je pomisao da živim u dvadeset prvom stoljeću bez ijednog dana radnog staža. Kad nije bilo posla, tukla sam štapom po rupama u kutijama dok mi nisu iskočili krvavi žuljevi. Ali sam poslije za svoju plaću kupila paklicu cigareta i otišla na šank popiti pivo. Čovjek koji radi je slobodan. Čovjek koji živi u staklenom zvonu je zarobljen i ima nerješiv problem izlaska iz njega.
Eto, na ovakva razmišljanja su me potakli protekli božićni praznici. Masovne fejsbučne fotografije do stropa okićenih jelki, pune trpeze kolača, mesa, naizgled sretnih obitelji. Svake godine isto. Švabo tralala. Rijetke fotografije prijateljstava, još rjeđe prirode, a najrjeđe nikakve, one koje vide samo oni koji uistinu znaju šta je kontemplacija i kako se u nju ulazi.
Ovaj tekst je došao do svog kraja i uviđam da se iz zamišljenog teksta o kurcobolji pretvorio u tekst o punkurcu. Što potvrđuje tezu onih koji kažu da te, kad kažeš boli me kurac, u stvari ne boli kurac. Ponekad te boli duša, jer gledaš patnju oko sebe, a ne možeš učiniti ništa, ili možeš neznatno malo, da je spriječiš. Boli te duša kad vidiš gladne i napuštene životinje. Boli te duša kad vidiš ljude koji iz kontejnera vade ostatke tuđih blagdanskih trpeza i stavljaju ih u usta. Boli te sve kad vidiš kako se nekultura prodaje pod kulturu. A najviše te boli što ne možeš popiti tabletu pa da sve to prođe. Eventualno možeš ući u sebe, ali zaista ući, ne tako da zatvoriš oči pred svijetom i da okreneš glavu od tuđe patnje, nego da otvoriš oči širom i da podijeliš svoje svjetlo s drugima. Ako to ne možeš, džaba si krečila.