Puni polukrug
Do svoje petnaeste godine, živjela sam u gradu. Bila sam mala i mislila da je grad velik – imao je tramvaje, autobuse, trolejbuse, žičaru i bilo je opasno ići sam u školu jer te na svakom uglu vrebao neki bombondžija s kombijem. Onda je počeo rat i otišla sam živjeti kod babe na selo. S godinama sam preselila ponovo u grad, sada manji od prethodno opisanog, u kojem nije bilo tramvaja ni autobusa ni trolejbusa, sve je bilo dostupno pješice, a ljudi su najčešće koristili bicikl. Samo u ponekim slučajevima su se javljale bombondžije s kombijima, ali u većem broju tu su bili voajeri u parkovima i perivoju oko dvorca koji se u ovom gradu nalazi i svi smo znali koji su to muškarci: jedan s aktovkom ispod miške, drugi s indijanskim perčinom, trećeg smo zvali Misteriozo, jer je uvijek imao isti izraz lica i kad bi se za nekoga zakačio, gledao bi u njega kroz njega, misteriozno.
Nakon trideset godina ponovo sam preselila u veliki grad. Mislila sam da je grad u kojem sam odrasla bio velik, ali tamo je prije rata živjelo samo dvjesto pedeset tisuća stanovnika. U ovom novom govorimo o skoro milijun, čak i preko više, ako se u obzir uzmu prigradska naselja. I baš sam se veselila toj promjeni: veći grad, više mogućnosti, kulturnih događanja, sajmova, buvljaka, izlazaka, više prijatelja, ured s panoramskim pogledom, grad studenata, preko nekoliko yoga centara, riječju – veliki grad, veliki izbor. Prijehavši u taj grad, posebno me veselila mogućnost putovanja na posao vlakom. Od stanice u mom dijelu grada do posla to nije trebao biti veliki problem. Vlakovi (bešumni, čisti, prostrani, s ugrađenim pločama za obavještavanje putnika) s moje stanice idu svakih petnaest minuta i do glavnog kolodvora voze petnaest minuta. Tamo hvatam tramvaj s kojim sam za tri minute do posla. Rekao bi čovjek: pis of kejk.
Ispostavilo se, međutim, da mi je, kao što to redovito čini svim svojim stanovnicima, već prvi dan grad poručio: pis of. Vlak je u dolasku kasnio samo pet minuta, krenuo, a onda, nakon tristotinjak metara, stao kraj napuštene cementare i dalje ni da mrdne. Napuštena cementara u hladno i maglovito novembarsko jutro može izgledati romantično nekom putniku namjerniku, fotografu, pjesniku, daydreameru, turistu. Čovjeku koji ide na posao, međutim, prizor gigantske betonske ruševine pokraj koje stoji u gustoj magli bez naznake kad bi vlak mogao ponovo krenuti izgleda više kao psovanje matere Sturm und Drangu, veltšmercu i svima koji se tako osjećaju. Dok temperatura u vlaku raste, a u pravilu raste uvijek kad vlak stoji, dok ti torba s laptopom izvaljuje rame iz zgloba, dok ti varikoziteti na nogama bujaju jer mjesta za sjedenje kad svi idu na posao, naravno, nema, možeš samo moliti boga da ti podari debele živce ili brzu smrt. Ničega romantičnog u tom odnosu nema. Iza tebe stoje školarci koji se smiju što će propustiti prva tri sata u školi. Jedan koji govori kako mrzi školu i ne vidi u tome nikakvu svrhu, drugi komentira kako je neka kolegica iz razreda fakat debela, njihova kolegica koja se s tim slaže, njihova druga kolegica koja se smije četvrtoj zbog toga što je nabavila dečka od pedeset i šest godina s audijem, a ti za to vrijeme misliš kako je sreća u nesreći što postoje ti školarci i što možeš slušati njihov razgovor jer je on jedina zanimljiva stvar u cijeloj priči od pedeset minuta koliko je vlaku, na kraju, trebalo da se makne od cementare. Dvije željezničke stanice dalje vlak će opet stati, ovaj put odmah iza stanice, a ispred kuće na kojoj piše UBI TOVARA, a ti ćeš pogledom, iz dosade, frustracije, neznanja šta bi i kud bi sa sobom, iz nemoći čitati taj natpis over and over again, prolaziti pogledom po svakoj točci svakog slova, od početka do kraja, pa od kraja na početak, sve dok vlak, nakon četrdeset minuta, ponovo ne krene.
Na kraju, eto te na glavnom kolodvoru. Ono što je trebalo trajati petnaest minuta pretvorilo se u agoniju od sat i pol jer nitko nije došao reći da se radi rekonstrukcija pruge, da vlakovi voze po samo jednom kolosijeku, da čekaju jedni druge i, u konačnici, da ne moraš platiti kartu jer nije tvoja krivica što se sve to tako i na taj način događa. S glavnog hvataš tramvaj i zaista – stižeš na posao sa samo pola sata zakašnjenja, ako se u obzir uzme da ti je dozvoljen rad po kliznom radnom vremenu koje je već u startu kašnjenje od pola sata.
Prvi ti je dan u novom uredu i svima pričaš kako si putovala. Kolege te pristojno slušaju jer ne znaju šta drugo – oni tako putuju već godinama. Kad shvatiš da ih daviš svojom pričom, ušutiš i osjetiš se usamljenije nego ikad jer uviđaš da nemaš s kim podijeliti tu novost, to čuđenje, taj šok, tu frustraciju zbog katastrofe javnog prijevoza. Ostatak dana šutiš, odrađuješ, s kolegama pričaš o drugim stvarima, a u sebi osjećaš strah od povratka kući u ponoć.
A onda stiže i taj trenutak. Nešto malo prije četiri sata gasiš laptop koji, sva sreća, ne moraš nositi natrag sa sobom jer i sutra radiš iz istog ureda. Pozdravljaš kolege i odlaziš iz ureda taman da stigneš na vlak koji s glavnog kolodvora ide u pola pet. Na glavni dolaziš u četiri i devetnaest, sva sretna što stižeš na vrijeme. U novčaniku imaš povratnu kartu, nema dodatnog gubitka vremena, sve si organizirala na vrijeme. Međutim. Na ploči koja oglašava polaske vlaka u pola pet nema. Odlaziš na informacije gdje konačno dobivaš bingo: tri linije sada su, zbog rekonstrukcije pruge koja će trajati do daljnjega, spojene u jednu koja kreće za četrdeset i pet minuta. Lidija, džabe si krečila.
Stojiš na prvom peronu, prvom kolosijeku, i čekaš vlak iz Dugog sela. On konačno stiže. Ukrcaš se, ali je u povratku još veća gužva nego ujutro. Vlak kreće. Među putnicima se odnekud pojavljuje kondukter. Kaže da neće naplaćivati karte jer vlak kasni. Koliko kasni, gdje kasni, zašto kasni – ne zna se, ali dolazite na zapadni kolodvor gdje vlak stoji pola sata pa tko želi može izaći. Ti ostaješ jer si Balkanka, jer si već platila kartu i nećeš otići iz inata, ali još više i jer si nova u gradu. Ne znaš kako bi drugačije stigla kući, osim ovako. A osim toga, autobusna stanica na kojoj bi nešto mogla i saznati je taman pola sata od mjesta gdje stojite i ako ne uhvatiš autobus, otići će ti i vlak. Pa sjedneš na neku pomoćnu stepenicu i čekaš. Za pola sata vlak kreće, kao što je kondukter najavio, i to je jedina konzistentna informacija u cijelom ovom danu.
Do tvoje stanice više nema kašnjenja, dolaziš kući u pola sedam. Dva i po sata za osam kilometara. Kada bi javni prijevoz uveo paraolimpijske igre, tvoja linija bi osvojila zadnje mjesto. Tješi te samo misao da se pruga rekonstruira jer rade elektrifikaciju, jer će uvesti moderne vlakove, jer će putovanje u budućnosti biti lako i bezbolno i s tom mišlju planiraš sljedeći dan. Ići ćeš pola puta autom, a pola tramvajem. Ne bi trebalo biti preteško.
I tako dođe sljedeće jutro. Sjedaš u auto u sedam i nadaš se u osam biti na poslu. Sve teče glatko, do prvog većeg raskršća. Ovdje se javlja problem broj jedan: ne radi semafor. Uključivanje na aveniju kojom trebaš nastaviti sa sporedne ceste jednako je pokušaju preživljavanja u prašumi. Ako stisneš zube, možda i prođeš. Možda te netko pusti, možda popizdiš pa pronađeš neku ludu hrabrost u sebi koja potiče bezobrazluk kojim se, u slalomu između automobila koji ti sijeku put i auta koji stoje u koloni na pokvarenom semaforu, uspiješ nekako i ugurati u svoju traku. U svakom tom trenutku osjećaš kako ti odumre još jedan komadić crijeva, na onom mjestu gdje se taloži sva frustracija i sva nervoza. Na kraju nekako uspiješ. Na aveniji si. Kolona kreće, ali ne zadugo. Idućih pet kilometara voziš se u prvoj i u drugoj. Kad konačno uspiješ parkirati auto, prilazi ti security datog parkirališta i kaže ti: ako ne radite ovdje, ne može! Razmišljaš da slažeš, ali shvatiš da svaki auto koji tu radi ima svoju karticu. Dok prokljuviš gdje ćeš i kako, shvaćaš da opet kasniš na posao. Ovaj put, ako s tramvajem sve bude okej, samo pola sata.
Na kraju te sreća pomiluje. Tramvaj je na tri minute od tvog parkinga, dolazi taman na vrijeme da stigneš na kiosku kupiti kartu, ukrcaš se i na poslu si za dvadeset minuta.
Treći dan ideš autom. Krećeš u pola sedam. Od točke polaska do točke dolaska samo sat i pol. Toliko ti treba i da dođeš do grada u kojem si ranije živjela. On je udaljen sto kilometara, a tvoj posao samo osam. U paraolimpijskim igrama, automobilski promet bio bi na zadnjem mjestu na listi iza zadnjeg mjesta. Tvoja pluća su, na dolasku u ured, puna katrana, a krv puna ugljičnog dioksida i monoksida. Boli te stomak, vrti ti se u glavi, crijeva su ti dokona, imaš žgaravicu, bole te kukovi, boli te glava, duša ti je u nosu, ali smješkaš se jer si stigla na vrijeme, što je, je li tako, ono najvažnije. I hrliš dragom kapitalizmusu u zagrljaj, nema veze što ćeš navečer doći kući taman na vrijeme da se stigneš istuširati, leći i zaspati do novog dana u kojem ćeš pokušati još jednu varijantu javnog prijevoza, a to su kombinacija autobusa i tramvaja. Ako ni to ne uspije, e onda jebi ga, kapitalizmusu dragi.