Puni polukrug
Razgovaram prije nekoliko dana s najboljom prijom i kaže mi: Prekinuli smo. Ostavila sam ga. Sedam mjeseci sam vjerovala da iz te veze nešto može izaći, ali sad je gotovo. Nepovratno.
Pitam je šta je bilo, kaže: Prevario me.
U rikverc sedam mjeseci, razgovaram s najboljom prijom i kaže mi: Upoznala sam konačno normalnog lika, dopisujemo se i dogovorili smo dejt. Nema auto, ali nema veze, ići ću ja k njemu.
Pitam je gdje živi, tko je, šta je, kolika mu je plata, kaže: Ma živi u drugom gradu, ima kćer, iduće subote se nalazimo, sve ću saznati, drži fige!
Ja joj kažem: Kad god mi kažeš drži fige, ispadne na zlo. Ajde radije ti slomi nogu.
Ispostavilo se, kao što dragi čitatelju vidiš na početku ove pripovijesti, da je najbolja prijateljica dobila nogu i završila sa slomljenim srcem.
Da sam slomila nogu, manje bi me boljelo, kaže mi u tom razgovoru od prije par dana, a ja čujem kroz slušalicu kako joj suze pune oči. Jer je poznajem od malena, jer znam koliko se daje kad je s nekim u vezi, jer znam koliko je ljubavi imala za sve svoje muškarce, za koje se na kraju ispostavilo da su zreli kao šljive u januaru.
Sedam mjeseci sam pratila tu priču. Najbolja prijateljica nije dugme – i kad su dani sreće i kad su dani tuge, uvijek smo tu jedna za drugu. Kako ja za nju, tako i ona za mene. I, kao i u mnogim pričama o dobrim, naivnim, predanim ženama i površnim, nezrelim i neodraslim tlinaestogodišnjacima, ispočetka se sve činilo idiličnim. Zajedno na Božić, zajedno na Novu godinu, on pun ljubavi, ona zanesena, moja najbolja prija je cvala. Vidjelo se to na njoj, jer sreća tako djeluje na žene – izvana izgledaju isto, samo im se koža malo proljepša, oči se zacakle, kosa im postane sjajnija i, općenito, šire neku dobru energiju, kao da oko sebe imaju nevidljivi štit koji ih čuva od vanjskog svijeta i svega lošeg u njemu. I to se zove ljubav.
E, na Uskrs idemo njegovoj sestri i šogoru na ručak, rekla mi je dva tjedna prije Uskrsa, sva sretna jer je njegovi prihvaćaju. Napravit ću tortu, da barem malo pridonesem, previše su dobri prema meni.
Moja prija, fino odgojena žena, zna biti galantna. Zna biti i gruba, i lajava, i što na umu to na drumu person, ali je u svojoj srži jedna pristojna i nenametljiva osoba. Ispekla je dvije torte.
Prijo moja, a jel ti znaš šta se desi kad zbog svojih muškaraca pečeš torte? – pitala sam je.
Ma joj, znam, uvijek oni to shvate kao ženi me, ali znaš da ovaj moj nije takav – kaže prija – i ostade živa!
Tlinaestogodišnjak je probao dva zalogaja torte i odustao. A nije ti on slatkoguzac, znaš – kaže meni prija nakon Uskrsa, kad sam je pitala kako su mu se dopali kolači. Jer, budimo realni, ona je te kolače ispekla zbog njega. Možda ne njemu, ali da zbog njega. Voli on čokoladu i sve, samo eto kolače baš ne voli. Tipično stablo-šuma samozavaravanje.
Djevojčicu je doveo već na drugi dejt. Rekao joj je: Moram vidjeti kako ćete se vas dvije slagati. Ona mi je na prvom mjestu i želim da nas vidi zajedno. Ako ti misliš da nećeš moći s njom, žao mi je, morat ćeš odustati od mene. Ali moja prija je mogla s djevojčicom. Prigrlila je djevojčicu kao svoju. Hranila je, uspavljivala, čitala joj, vodila je u wc, puštala joj crtiće, lakirala joj noktiće. Kupovala haljinice i čarobne štapiće, a djevojčica joj je uzvraćala istom mjerom. Zvala je iz kreveta da joj dođe pričati priču, da joj upali svjetlo, da ide s njom piškiti, da joj pokaže svoju kolekciju lakova za nokte. I prija se zaljubila drugi put u istoj vezi.
I, da se vratim na početak. Ne mogu vjerovati, kaže mi prija, da je ovo istina. Prekjučer smo bili u zoološkom vrtu s malom. I bilo nam je divno. I navečer, umorna, razmišljam: Bože kako je ovo bio divan dan!
I jučer mi mala nosi njegov mobitel da joj pustim crtić, kad dolazi poruka od neke koke. Otvorim poruku i imam šta da vidim. Koka na izvolte. Joj kako sam se ja zaljubio u tebe, piše on. Jedva čekam da te opet vidim, piše ona. I uz to, još nekoliko fotki iz zoološkog u kojem je bio sa mnom. Ustala sam i otišla, jer tu više nije bilo ničega o čemu bi se moglo razgovarati.
***
Zanimljivo je to. Kako se u ženama probude instinkti kad su u pitanju djeca i kako neki muškarci vješto time znaju manipulirati. Ne svi muškarci. Neki muškarci. Moja prija je lekciju dobila na jako težak način. Svaki vikend je odlazila k njemu. Jer on se nije mogao drugačije organizirati. Svaki vikend sto kilometara u jednom, sto u drugom smjeru. Ona se mogla organizirati. Zanimljivo je i to kako su žene spremne pušiti jeftine priče da bi dobile malo ljubavi. Ne sve žene. Neke žene. Koliko su spremne dati od sebe kad nekoga zavole. Ispunjavati želje tlinaestogodišnjacima koji su, kao što je bilo u ovom slučaju u nekoliko navrata, sposobni provesti s takvom ženom noć, a onda je cijeli sljedeći dan ostaviti da sjedi sama u stanu u kojem je trebala provesti vikend s njim. Dok on radi nešto svoje, jer je cijeli tjedan crnčio, i sad je zaslužio malo odmora. Tako je to, barem, tumačila moja prija.
Međutim, ono što prija nije vidjela, jer je ljubav slijepa i ostale kineske poslovice, je to da i ona crnči cijeli tjedan. Da u petak pakira stvari da bi otišla biti sa svojim čovjekom. Da provodi vikend sama jer je čovjek zaslužio malo odmora pa otišao svojim poslom. Da ne kažem – u kafanu. Da u nedjelju na ponedjeljak ostaje spavati kod njega kako bi nadoknadila to vrijeme da bude s njim pa u ponedjeljak ustaje u četiri sata ujutro i vozi svojih sto kilometara natrag, a onda sjeda za radni stol i osam sati ne diže glavu s posla. Nije vidjela da je čovjek isto prepun ljubavi, ali prema samome sebi. A nije vidjela, jer je čovjek vješt u manipuliranju ženskim osjećajima, što također nije vidjela. Jer je voljela.
Koliko takvih žena znate? Ima li im spasa? Jer, nije moguće da su žene tankoćutnije od muškaraca. Odbijam u to vjerovati, isto kao što odbijam vjerovati da su muškarci svinje. Što se, iz ovakvih slučajeva, vrlo često može zaključiti u nekoj generalnoj slici muško-ženskih odnosa.
Druga stvar: grč. Kad nekoga zavolimo, kao da se pretvorimo u spastički mišić koji ne pušta ono za što se primio. Želimo udovoljiti onome drugome, želimo biti te osobe u kojima će oni prepoznati željenog partnera. Uvjeravamo se kako i mi to želimo, jer ako smo mi sretni, bit će i svi oko nas. Želimo razgovorom riješiti nesuglasice, želimo da nas čuju. I kad se to ne dogodi, pitamo se: gdje smo pogriješili?
Da se vratim na moju priju. Glupača? Nipošto. Naivna – eventualno. Željna ljubavi – sigurno. I iako moja prija nakon svakog takvog muškarca za sebe tvrdi da je glupača, jer je već jednom učila tu školu i opet pala na istom ispitu, ona to nije. Nije niti priglupa, niti glupava, niti gluha, niti slijepa, niti kljakava. Moja prija, kao i sve prije na ovom svijetu, jednostavno zna da nikad neće odustati od ljubavi. I da će možda opet nekom muškarcu poslužiti kao otirač za brisanje nogu, ali da će, čim se malo dobije, ustati i opet davati ljubav. Jer ništa nije više tvoje od onoga što daješ nekome. I jer nikad poklonjena ljubav ne pripada onome kome si je dao. Patetika? Vjerojatno do sigurno. Međutim, u konačnom zbroju, uvijek pobjeđuje onaj koji više da. Tlinaestogodišnjak je možda pobijedio priju u broju rupa u koje može umakati svoj, nazovimo ga, penis. Ali važi se samo ono što je na duge pruge. A prija je tu višebojka.
Također, ne može se ne postaviti i pitanje manipulacije. Kako prepoznati manipulatora? Kako sebe zaštititi od tuđe patologije, ako zaista želimo vjerovati u dok nas smrt ne rastavi? I kako, nakon mnogo takvih ponovljenih slučajeva, vratiti vjeru u ljubav i u to da nisu svi muškarci isti i kako prepoznati vlastitu vrijednost u situacijama u kojima je sve, naizgled, na strani tog muškarca, a koji jedino što zna je vješto mlatiti jezikom i kurcem? Može li žena za sebe zadržati dio ljubavi koju je namijenila njemu i uzeti barem toliko vremena da sagleda situaciju iz drugog kuta i vidi s kim ima posla? I konačno uvidjeti svoje kvalitete zbog kojih će se više cijeniti, a manje patiti?
Naravno, sve rečeno vrijedi i obratno. Ovo je priča i o muškarcima koji su bili izmanipulirani u životu. Mogla je ovo biti i priča o muškarcu kojeg žena voda oko malog prsta. Jer, manipulacija je opasna stvar, naročito ako su u nju upletene osobe koje imaju labilniji emocionalni sklop. Takvim će osobama manipulatori/manipulatorice reći: Što si tako osjetljiv(a)? Daj ne drami! Joj, ne da mi se opet o tome razgovarati! Ne vrti se svijet oko tebe!
Ili, neki drugi slučajevi za koje znam: Trebaš mi biti zahvalna/zahvalan što sam tako dobar/dobra prema tebi. Zar ne vidiš da ovisiš o meni? Da nije bilo mene, nikad ne bi postigla taj uspjeh.
Ili, između redaka rečeno: Ja sam bogomdan(a) i meni je sve podređeno. Mene treba slušati i pratiti upute da bi među nama sve bilo u redu. Ako se to prekorači, a ne znam onda, ništa od te veze, žao mi je.
Na kraju tog zadnjeg razgovora s prijom, kaže ona meni: Ma to ti je zato što sam rođena sedamdeset sedme. Kužiš. Sedam je moj nesretni broj. Sedam mjeseci smo bili zajedno, prekinuli smo u sedmom mjesecu, on ima trideset i sedam godina. Sve je u znaku sedmice.
Ne, nije to zato, prijo moja. Nemaju s tim veze ni sedmice ni osmice. Ti si, draga moja, samo htjela da te netko voli. I da budeš nekome ono što je i on tebi. Ništa više i ništa manje od toga, tako funkcionira ljubav u formuli. Da dobiješ barem onoliko koliko daš. A ako on nema kapaciteta za dati toliko, da barem pokaže poštovanje prema tome šta od tebe dobiva. Jeftino je možda to uvjerenje, jer jedni od drugih očekujemo da budemo jaki, da budemo stoici i da pređemo preko stvari kao da se ništa nije desilo. Da se nitko ne bi osjećao povrijeđenim.
U vezama bi sve trebalo biti jednostavno. Uz malo uzajamnog poštovanja i razumijevanja. Sva odstupanja od toga ukazuju na red flags, koje često ne vidimo jer ih uzimamo zdravo za gotovo. Jer u svakoj vezi ima problema. I kad nešto postane učestalo, ne možemo ne početi postavljati pitanja. A kad osobama koje manipuliraju počnemo postavljati pitanja, dobijemo gore navedene odgovore.
U vezama bi sve trebalo biti jednostavno, pitko i jasno. Ta se računica zove – prosto ko pasulj.