foto: Dženat Dreković/NOMAD

Deduš: Turbo urbo

Puni polukrug

Prije nekog vremena, na pauzi za cigaretu na poslu vodila sam sljedeći razgovor. Recimo da je bio ponedjeljak:

– Joj, jesi vidjela onu novu predstavu u kazalištu? O ona dva pjesnika?
– Da, sutra je na rasporedu pa ću ići pogledati.
– Ček, o kome je to, Molière? Voltaire?
– Rimbaud i Verlaine.
– E da, znam da su neki Francuzi, nisam se mogla sjetiti kako se zovu. Išla bih i ja, ali nemam s kim, komedije bi svi gledali, ali ovako mračne i depresivne teme nitko ne želi.
– Hoćeš da idemo zajedno?
– Hajde, još ti javim, ne znam hoću li sutra moći, ali išla bih jer fakat nemam s kim.

Sat vremena kasnije:

– Ipak ne mogu sutra, išla bih kad bude igrala sljedeći put.
– Okej, ja idem jer ne znam kad će opet biti na rasporedu, a onda ja možda neću moći, žao mi je da propustim.
– A ne znam onda kako ću ja, nemam s kim.
– Pa idi sama.
– Sama? U kazalište? A ne, ne.
– Zašto?
– A ne, ne.
– Ne kužim, zašto ne?
– Ma ne, ne. Nema veze, ako budem našla nekoga, okej, ako ne, ništa.
– Dobro, kako želiš.

Srijeda:

– I, bila si sinoć na predstavi?
– Da, fenomenalna. Priču sam znala, ali onaj glumac u ulozi Rimbauda je rasturio.
– Daj još malo da čujem.
– Pa ono, dinamična, duhovita, traje skoro dva sata, ali je prošlo u trenu. Moraš vidjeti, mene je baš emocionalno dotakla.
– Joj, još uvijek ne znam s kim bih išla, jer kužiš, nitko ne želi gledati to crnilo i depru, svi bi samo komedije pa kad su komedije uvijek imam s kim, ali na ovako nešto nikad ne mogu naći društvo.
– Pa idi sama, zašto ti je to problem? Dođeš na blagajnu, kupiš kartu, uđ..
– A ne, ne, ne. Ne.
– Uđeš u dvoranu, sjedneš i isključiš se.
– Rekla sam ne!
– Ok, kako želiš.

Mjesec dana nakon tog razgovora, novi razgovor:

– E, bila sam sinoć na onoj predstavi! Oooodlična je! Baš sve kako si rekla!
– Super, drago mi je što si otišla. Ne treba propuštati kad je nešto dobro.
– Ma da, samo znaš kako je, nitko neće ići gledati takve depresivne predstave.
– Meni nije bila depresivna. Tema je poznata, predstava duhovita, ima emocionalne uspone i padove, baš sve na mjestu. Ali nije depresivna.
– Ma da, ali znaš kako ti ljudi na to gledaju – dva glumca koja se ljube na pozornici.
– Ozbiljno? Ne znam kako ljudi na to gledaju. Mislila sam da ljudi koji vole kazalište idu na predstave zbog kulture, a ne zbog toga da se pokažu da su bili.
– Ma da, da, ali ipak je to gay couple, razumiješ.
– Rimbaud i Verlaine? Malo je to kompleksnije od samo gay couplinga. Treba uzeti cijeli kontekst, Verlaineov brak, vrijeme u kojem se sve to događa, njihov društveni status…
– Ma da, sve jasno. Nego, kako su meni dobre ove čik pauze, ne mogu ti opisati! Ono, možda se fizički izlažem riziku, ali psihički… Samo da ustanem od kompjutera! Pet minuta i sve brige oko posla nestanu!
– A znam, ja se tako doma izmasiram iznutra, dođem s posla, otvorim pivicu, sjednem na balkon, zapalim cigaretu i zaboravim na posao do sutra.
– Da da, to je sad postao trend.
– Koje?
– Žene koje su same. Sjede na balkonu i cugaju.
– Ozbiljno? Nisam čula nikoga, gdje su te žene, daj ih ovamo!
– Pa svaka druga.
– A čuj, cugala bih ja s nekim, da živim s nekim, ovako nemam izbora.
– Ma čujem ti ja i ove koje su u vezama. I brakovima čak. Sve same cugaju. To je neka nova moda.
– Moguće, ali meni ti je tako od petnaeste godine. Solo drinkerica, većinom. Nema mi bolje terapije od pivice nakon posla. A poslije mogu sve ostalo.
– I koliko popiješ?
– Pa sad ti kažem. Pivo. Ako je vikend, možda dva, ali tu sam već tako-tako.
– I šta, samo tako sjediš i cugaš?
– Ne, pa uvijek nešto radim uz to. Čitam, gledam videa na TikToku, malo Instagram, Fejs…
Jučer sam sat vremena pričala sa sestrom na telefon, recimo.
– Na telefon?
– Ma da, na mobitel mislim.
– Kužim, da, ali… Pričala si na mobitel na balkonu?
– Da. Zašto?
– Pa na kojem si katu?
– Četvrtom.
– I nema nikoga iznad tebe?
– Ne.
– A ispod, sa strane?
– Ima, drugi stanovi.
– A ima ljudi?
– Ne kužim. Ima ljudi, da, ljudi žive u stanovima.
– Aha. I nije ti bed razgovarati na telefon dok si na balkonu?
– Zašto bi mi bio bed?
– Pa svi čuju šta pričaš.
– Da, i?
– Pa ono, ne znam. Svi čuju šta pričaš, nije ti to, ono, bed? Da drugi čuju šta pričaš s nekim?
– Misliš u 21. stoljeću? Nije mi bed, ne. Ako netko želi slušati, šta mu ja mogu. Nije da radim u Nasi.
– A nije ti problem ako netko čuje o tvojim intimnim stvarima?
– Pa ne gledam na to baš tako. A ako i čuje, šta onda.
– A dobro.
– A ti slušaš kad drugi razgovaraju? To ti nešto znači? Ono, mislim – imaš neku korist od toga, ako i ne poznaješ ljude i ne znaš koji je kontekst.
– Ne, ne, ja ti nikad ne slušam šta drugi pričaju.
– Pa zašto ti je onda bed pred drugima razgovarati na telefon?
– Pa ne znam.
– A čuj, ja ti na to gledam ovako. Živimo u gradu. U malom gradu, doduše, svatko svakoga poznaje, svatko o nekome zna ponešto. Ja možda imam tu sreću (ili nesreću) da se susjedi izmjenjuju svakih nekoliko mjeseci, jer živim u kvartu gdje dolaze mahom studenti. Dođu pa odu. Ima i većih problema. Jednom sam svjedočila teškoj svađi i bila na rubu da pozovem policiju zbog obiteljskog nasilja. Drugi put sam zvala policiju zbog narušavanja javnog reda i mira. Ali to što netko razgovara na telefon dok solo drinka na svom balkonu me baš nimalo ne dotiče.
– Znam, ali tu uvijek procure neki sočni detalji.
– Misliš da netko može izvući sočne detalje iz toga što ja s nekim razgovaram na telefon?
– Ooo, itekako može.
– Pa dobro, onda neka izvlači. Ima svakakvih ljudi. Neki cijeli život žive u pećini pa dođu u društvo skockani, socijalizirani. A neki cijeli život žive u gradovima, i ništa.
– Čudi me sve to. To je valjda sad ovo novo normalno. Nego, idem iduću srijedu na onu drugu predstavu. Čula sam da je glumac dobio nagradu na nekom festivalu.
– Super, samo idi. Ja ću vidjeti hoću li stići.
– Idem s mamom. A ti opet sama?
– A šta da ti kažem. Ja sam ti hevi metal.
– Ozbiljno? Slušaš hevimetalce?

Lidija Deduš

Deduš: Tinder Teletabisi
Deduš: Ljeto
Deduš: Simple as pasulj
Deduš: Kurcobolja

Stanković: Žmurke
Rodić: Azil
RegionElle: Nela Krnić