Puni polukrug
Prekjučer je bio Svjetski dan mentalnog zdravlja i htjela sam tim povodom napisati ponešto, čime bih sebi raščlanila dvojbe u kojima sam provela gotovo cijeli život i objasnila svijet oko sebe i sebe u svijetu, a tiču se, između ostalog, i lično mog mentalnog zdravlja.
Ja, Lidija Deduš, rođena 1977. godine u Banjaluci, evo ovim putem javno, otvoreno, bez srama ili straha, priznajem da bolujem od anksiozno-depresivnog poremećaja od kojega se već dvije godine uspješno liječim. Nisam sasvim sigurna kad je to loše osjećanje same sebe počelo jer sam se, otkako sam postala svjesna svijeta oko sebe, osjećala suprotno onome kako su se osjećala druga djeca, kasnije mladi, iz mog okruženja. To sam shvatila tek u zreloj dobi, naravno, a kap je prelila čašu s početkom pandemije, nakon zagrebačkog potresa. Nakon neprospavane godine, u septembru 2020. godine sam se slomila i shvatila da ću ili potražiti pomoć, ili završiti kao lik na jednoj od onih sličica na kojima se Robin Williams smije od uha do uha, a iznad piše Ovako izgleda depresija. I da skratim priču, nakon posjete psihijatru i psihologu, s početkom farmakološke i suportivne psihoterapije, Lidija Deduš se ponovo rodila.
Ima nečega u ljudima koji pate od mentalnih bolesti, a što privlači druge ljude sa sličnim stanjima. Postoji neka veza koju ne znam objasniti, a primjećujem je kod sebe, prijatelja i poznanika koji nisu uvijek spremni o tome govoriti. Tumačim je kao prepoznavanje sličnih energija, senzibiliteta, poziva u pomoć vođenim mišlju da nam jedino oni koji znaju kako se osjećamo mogu pomoći. Djelomično u tome ima i istine – možemo razumjeti nečiju tjeskobu samo ako je i sami proživljavamo. Ali praksa je, barem u mom slučaju, pokazala da su takvi odnosi uglavnom pogubni. Sukladno matematičkom dokazu da minus i minus daju plus, dvije negativne energije se uglavnom poništavaju. Ili, u suprotnosti s istim matematičkim dokazom – daju veću negativnost. S druge strane, faktor empatije tu, također, ponekad odigra ulogu, iako nikad ne možemo biti sigurni može li nam ona, ako nije vođena profesionalnim vještinama, zaista pomoći. Od onih koji ne proživljavaju teže trenutke kroz svoja mentalna stanja, možemo čuti: Šuma je lijek, planina je lijek, sport je lijek, smijeh je lijek. I čak kad znamo da nam žele dobro, ne možemo objasniti zašto ni šuma ni planina ni sport ni smijeh nisu lijek. Ako bih trebala opisati svoju bolest u najgorim stanjima, rekla bih da liči na gledanje u zid u tamnoj, zatvorenoj prostoriji koja me okružuje taman toliko da se mogu okrenuti oko svoje osi. Dakle: nema orijentacije, nema smjerova, nema svjetlosti. Ima klaustrofobije, paničnih napada, borbe za zrak i puno nemoći.
Od početka terapije naučila sam neke važne stvari, o sebi, o bolesti, o odnosima općenito. Naučila sam da, koliko god da sam vremena provela u duševnom zatvoru, uvijek je postojala, i postoji, pomoć. Zato je važno, ako F dijagnozu prepoznamo kod nekoga bliskog, ili posumnjamo u nju, ne usmjeravamo tu osobu na šumu, sport i slično. Jer za nju postoje stručni ljudi koji imaju konkretna rješenja. Mentalne bolesti su, kao i druge bolesti, podložne terapiji sa, u današnje vrijeme, sve većim uspjesima. Međutim, iako živimo u 21. stoljeću, s informacijama nadohvat ruke, sa svom tom tehnologijom koja napreduje svjetlosnom brzinom, još uvijek postoji stigma i još uvijek su mentalne bolesti tabui, zbog čega čak i osobe koje su same osvijestile problem ne traže pomoć. Je li zaista sramota potražiti pomoć za tjeskobu, ako nije sramota otići izvaditi krv, skinuti se gol do pojasa na rendgenu, obavljati redovne ginekološke i proktološke preglede? Zašto se na mentalne bolesti još uvijek gleda sa sramom, ako nas nije sramota raširiti noge i dozvoliti da nam prčkaju po vaginama, ili naguziti se da nam u dupe u najboljem slučaju uguraju prst, ako ne i crijevo za ispitivanje priraslica i tumora? Je li kolonoskopija gospodskiji pregled od razgovora sa psihijatrom kod bipolarnog poremećaja, šizofrenije ili depresije?
Potrefilo se tako da je mene, eto, snašla ipak samo blaža varijanta depresivno-anksioznog poremećaja pa sam dobila dijagnozu s kojom se, u uvjetima dobre terapije, živi jednako dobro i kvalitetno kao i u normalnim uvjetima. Međutim, s početkom terapije, uz sva saznanja koja sam dobila od liječnice, željela sam proširiti vokabular novim informacijama. Nedavno sam se nakačila na TED talkove i pogledala video s predavanjem dr. Daniela Amena, američkog psihijatra koji je, tvrdnjom da u medicinskoj struci, za razliku od kardiologa, ortopeda, gastroenterologa itd, jedino psihijatri nemaju alate kojima bi pogledali u organ svog interesa, pa je počeo koristiti scintigrafiju mozga (SPECT) da bi utvrdio mjesta pojačane aktivnosti ili oštećenja te ih, usporedbom sa zdravim mozgom, mogao početi liječiti prema kroju. Istraživanje mozga SPECT metodom je, tokom godina, dalo rezultate: osobe s Alzheimerovom bolešću su, uz utvrđeni stupanj oštećenja mozga i individualno iskrojenu terapiju pokazale znakove povlačenja ili stagnacije bolesti. Osobe s agresivnim ponašanjem su na scintigrafiji pokazale npr. cistu nakon čijeg je uklanjanja osoba pokazala promjene u karakteru. I tako dalje. Poanta: za svaku osobu pogođenu mentalnim bolestima i stanjima postoji bolji i kvalitetniji život, čime se omogućava bolji i kvalitetniji život i njihovih obitelji.
Ne bih dalje ulazila u područje koje ne poznajem. Ali, kroz život sam upoznala puno ljudi, a pod puno mislim na dovoljno da steknem sliku o tome kako stvari stoje općenito. Znam da svi ispod fasade imamo neko svoje stanje. Da nam frustracije proizlaze iz nemoći, ili inercije, da nešto promijenimo. Da grizemo najviše onda kad se osjećamo najnemoćnije i da neljubav prema drugima i sebi, ili pojačana ljubav prema sebi, ili oholost, bahatost i sve ono loše u nama proizlazi najvećim dijelom iz vlastitih nesigurnosti i želje da budemo prihvaćeni. Da stalno dokazujemo kako smo vrijedni, da budemo dio nekog plemena koje nismo zaslužili ili koje ne zaslužuje nas, da se nastojimo isticati dovitljivošću, pameću, ljepotom, duhovitošću, da se pravimo kako ne povređujemo druge, a istovremeno najviše povređujemo sami sebe, a ponekad i da se pravimo da ne povređujemo sami sebe jer, ako smo najgori prema sebi, kakvi onda da budemo prema drugima i kako da se uopće snađemo u svijetu među ljudima, kako da funkcioniramo u odnosima, kako da se uopće približimo nekome ako znamo da smo najgori i da iz nas ne može izaći ništa što bismo dali nekome, jer kako da dajemo nekome, ako ne možemo dati ni sebi.
Od početka terapije saznala sam nešto važno. Koliko god sam na svom dosadašnjem putu pokušavala biti dobra drugima, a najgora sebi, koliko god sam sve što sam imala davala drugima pa na kraju meni nije ostalo ništa, ni toliko da ustanem iz kreveta ili imam volje da preživim dan jer sam bila svjesna da takva, sebi najgora, ne mogu nikome ništa više dati i da ću do kraja života biti sama, koliko god sam provela takvih momenata očaja, nisam uvijek bila iskrena prema sebi. Jer nije istina da sam baš sve davala drugima, isto kao što nije istina ni to da sam najgora. To je uvijek privid, onaj mali mazohist u nama koji nas svaki put udari kad napravimo nešto dobro, opomene radi, da se ne umislimo, da ne pomislimo kako smo sad, zbog jednog dobrog djela ili riječi, ili neke pomoći drugome iz vlastite potrebe, a ne iz potrebe tog drugog, odjednom postali dobri ljudi. Tako sam počela prigušivati tog malog mazohistu, i trebalo mi je dosta vremena, i dosta tableta, i dosta alkohola i samokažnjavanja na druge načine da to shvatim. Prije terapije bila sam uvjerena da smo svi mi sjebani, svatko na svoj način, i da se ništa ne može učiniti da se to popravi. To je život odraslih, u tu laž sam se uvjerila i dugo živjela u njoj.
Ono što tad nisam znala je da svi mi samo dajemo svoj maksimum. Onoliko koliko možemo. Kad smo loše, ne možemo puno, ali od svega što možemo, ako puno ne možemo, ostane ono nešto malo što možemo. I tako se krpamo iz dana u dan. To je kruh i to je ono što nas ujutro pokreće i tjera da ustanemo iz kreveta, da operemo zube, da se obučemo i odemo na posao, da damo neki smisao besmislu u koji mislimo da smo zapali. Taj ponekad minimum je u takve dane naš maksimum. I to je u redu. To je ono što učim prihvatiti kod sebe. I događa se da drugi to ne vide, jer nemaju senzibilitet za to, jer su možda jaki, ili se prave jaki, a možda ih jednostavno boli kurac, ali ne vide. Ono čega se u takve dane moram podsjetiti je da nema potrebe da svi shvaćaju i prihvaćaju moj maksimum minimuma. Zašto i bi. Srećemo se na poslu, na kavama, upoznajemo kroz neobavezne razgovore, održavamo privid nekog odnosa koji je dovoljan da bude prihvatljiv, ali nema tu neke potrebe za dubinom ili širinom. Na to se, uglavnom, svodi većina odnosa.
Ali, iz stvari koje govorimo sebi i drugima, vidimo koliko se trudimo prevazići sebe u točkama u kojima smo slabi. Jebena je divota ustati svako jutro iz kreveta i biti malo jači nego jučer. I ne znam odakle dolazi ta snaga, možda iz inata, možda iz želje da šiljimo kolce, možda iz želje da nekome zabijemo kemijsku u vrat. Ali, sama spoznaja da iz slabosti možemo crpiti snagu i da će nas ona progurati kroz barem jedan novi dan je jebena divota, kao i to da uz to još imamo i dovoljno vremena i strpljenja slušati druge kad nam plaču zbog sjebanog dana na poslu, da uz sve ono sa čime se sami nosimo svaki dan imamo snage nositi još nekoga.
Nikome ništa ne treba zamjerati, svi smo nekakvi. Treba nastojati ubiti najgorost u sebi, ili je barem prevazići, i raditi na tome svaki dan. To su male pobjede. Kad nas obuzme malodušnost, treba pamtiti i sjetiti se prenositi dobrotu na druge. Ne gajiti gorčinu, pa i pod uvjetom prostodušnosti. To su velike stvari, puno veće od svemira, a dobro znamo koliki je svemir i da ekspandira. I nisu samo inteligencija, duh, načitanost, naslušanost i nagledanost ono što mene osvaja, nego osjećaj za svijet i ljude oko sebe, za ono kako se u njemu snalazimo, kako ga prevazilazimo i pobjeđujemo samim time što ujutro ustanemo, zapalimo cigaretu, skuhamo kafu i kažemo si: Ne živi mi se danas baš, ali pokušat ću.
To najmanje i najteže u nama je ono što je najveće u nama.