Puni polukrug
Stiglo nam je još jedno ljeto. Nacija se pomalo sprema na ljetovanje, gdje će drugo nego na Jadransko more. Ne znam zašto, možda zbog živopisnog djetinjstva, možda i zbog živopisnog početka izbjeglištva (prve izbjegličke dane sam proživjela u Dalmaciji), ali prva asocijacija na ljeto svake godine u meni stvara sliku zabavne/domoljubne muzike, gaža cover bandova po terasama kafića i restorana na obali, profesionalnih i amaterskih pjevača, pjesama o stini, kamenu, moru i srcu Hrvatskom, pjevačkih natjecanja i jeftinih nagrada, i u tim reminiscencijama pišem i ovaj tekst.
Jedna od anegdota koje najradije prepričavam svakome koga upoznam je ona o mom sudjelovanju na natjecanju pjevača-amatera u Lovištu na Pelješcu. Te smo godine moji roditelji, sestra i ja ljetovali u nečemu što bi mogla biti dobra scenografija za kriminalistički film ili roman, ali se zapravo radilo samo o vili jedne sarajevske obitelji s Koševskog brda koja je u svojoj kući ugošćavala nekoliko obitelji, parova i samaca, tako da su se tu, osim nas, zatekli domaćini s dva odrasla sina od kojih me jedan stalno nešto zadirkivao i navlačio za uši, mlađa djevojka koja je turistima pokazivala nudističke plaže i svaki dan mi donosila izronjene morske zvijezde i spužve, obitelj iz Hrasnog s djevojčicom koja je imala astmu i još neki kojima se u mom sjećanju gubi trag.
To mi je ljeto ostalo u pamćenju jer sam naučila plivati (rukama i nogama, rukama i nogama, Lidija, rekao sam ti, jebemu boga, RUKAMA, tako, NOGAMA, učio me moj stari), jer sam saznala da u moru žive morski krastavci i jer su me roditelji prijavili na spomenuto natjecanje. Kvaka je bila u tome da su na natjecanju mogli sudjelovati svi – od 7 do 77, a ja sam rekla: Neću ako ne ide i Vesna. Nisam znala da Vesna ima astmu i da ne može sudjelovati na natjecanju, pa su mi roditelji objasnili da se prijaviti mogu samo djeca od 7 godina starosti, da Vesna ima 6,5 i da neću uvijek u životu moći biti vezana za prijatelje jer se za neke stvari moram izboriti i sama. I tako sam se otišla boriti.
Pozornica je bila ogromna, ja sam bila mala, proba je trajala dva dana, mikrofon mi je bio veći od glave, ali dečki iz pratećeg benda su bili izuzetno strpljivi sa mnom i uporno mi objašnjavali kako da ga držim, a da mi se vidi lice. Treći dan je bio dan nastupa. Imala sam sedam tek navršenih godina i pjevala sam Bilo mi je prvi put od Novih fosila. Danas bi moje roditelje vjerojatno netko prijavio za nepoćudan odgoj radi te pjesme, ali to je tema za neki drugi tekst.
I da skratim priču, osvojila sam drugo mjesto. Prešišala me sedamnaestogodišnja Slovenka s 99 Luftbalons i osvojila krstarenje po Jadranu, na što su moji starci i svi koji su za mene navijali konstatirali da je pobjeda namještena jer je pobjednica bila rođakinja nekoga iz žirija. Ja sam dobila sladolede i novce svih gostiju iz naše vile u apoenima od deset i dvadeset dinara. S tog događaja nemam nijednu fotografiju ni snimak pa je isto tako moguće zaključiti i da sam sve to izmislila.
Često se sjetim tog ljetovanja. Putovali smo noću, u trajektnoj luci je tata psovao sve po spisku dok sam ja pjevala Brčko-Banovići, sjećam se pješčanog dna u moru u kojem sam prvi put osjetila slobodu stečenu povjerenjem roditelja u moje plivačke sposobnosti, ali me otad, kao što sam već gore u tekstu rekla, svako ljeto, na kopnu ili na moru, vrati u vrijeme kada su po obali još živjeli pravi pjevači i instrumenti, umjesto današnjih domoljuba koji pjevaju o hrvatskim sokolovima, kamenim genima i zemlji na kojoj su ostavili oca i mater Hrvate dok oni iskapaju zlato u Argentini i jednom u pet godina prekooceanski glasaju za HDZ.
S tim u vezi, ali i nevezi, prošle godine sam, nakon povratka s književnog festivala „Škure“ u Šibeniku, napisala tekst na Facebooku o pjesmi Tamara Borisa Novkovića. Sjećam se i zašto: ponio me dalmatinski šušur, vratila sam se s mora u ured, a na radiju se vrtila ta pjesma kao, da prostite, Švabo tralala. Kao netko tko se bavi promišljanjem poezije, napisala sam eto taj tekst iz čistog mazohizma, pokušavši sebi objasniti ne samo tu pjesmu, nego i, s odmakom od trideset i sedam godina, ukupnu scenu zabavne muzike bivše Jugoslavije i njenu, u većini slučajeva, potpunu besmislenost.
Tekst prenosim prilagođen, ali u većoj mjeri vjeran originalu:
13. rujna 2021. g.
drago fejsbučno pučanstvo, izvinjavam se što nisam ovdje izvještavala o svakom trenutku iz šibenika, ali zato, da se iskupim, dijelim s vama trenutak krštenja jarića po kućama, moje kratko promišljanje pjesme “tamara” borisa novkovića, izvolite ga:
“noćas sam ti opet sam
da me barem nešto udari
biće rata, kažu svi
al’ ja ću umrijeti od ljubavi
ko mi tebe uze, tamara
prodala si suze drugima
noćima ja sanjam tvoje tragove
kuda idu izgubljene djevojke.”
za početak da kažem: ovaj, a to je nedvojbeno, hit pisalo je troje ljudi: boris novković, bruno kovačević i senad galijašević. borisa novkovića znamo kao muža mnogih žena s naslovnica glorije i drugih časopisa za žene i one koji se tako osjećaju, u novije vrijeme i kao pjevača braci „gejzeru“ sa srebrnjaka (koji vas netremice gleda i liječi svaku bol, čak i preko tv ekrana) i kao sina popularnog đorđa novkovića kojeg mlađe generacije znaju kao člana žirija jedne od natjecateljskih emisija pjevača amatera, a starije generacije kao proizvođača hitova na yu estradi. bruno kovačević se proslavio kao pratitelj i komentator svih skijaških utrka ivice i janice, ukoliko me više začudilo kad sam saznala za njegovo sudjelovanje na pisanju “tamare”, a trećeg hitmejkera, senada galijaševića, znamo iz početne faze kao pjevača pračovjeka – rimljanina – isusovca wannabe i poznatog po pjesmi “jasmina, jasmina, zlatna jabuko”, a iz kasnije faze ga znamo kao pjevača pjesme “kad si bila ti beba malena, smetala ti je pelena” i “i wanna tuc tuc”, koje je pjevao pod imenom senna m. dakle ovaj trojac je napisao “tamaru”, čijoj analizi pristupam potpuno trijezna i pod punom sviješću jednog ponedjeljka u 12.40h:
prvi stih – “noćas sam ti opet sam”: imamo vrijeme radnje (noćas), imamo subjekt (borisa), imamo zaključak da je i prethodnih noći bio sam (opet) i imamo tu samoću koju “opet” pojačava i čini nepodnošljivom jer se ponavlja iz noći u noć, a pojačava je i drugi stih “da me barem nešto udari”, iz koje nije sasvim jasno želi li boris da ga udari auto, meteor, želi li da ga udari srce ili moždani, želi li grom ili struju, ali sasvim je sigurno da ne želi da ga udari čovjek, jer bi onda pjevao “netko udari”, znači, iz prva dva stiha vidimo da usamljeni boris želi da ga nešto udari, što je samo po sebi smiješno, ali ovo je tragična pjesma jer već sljedeći stih anticipira “biće rata kažu svi”, znači imamo proroka (“svi” – narod) koji zna da će biti rata, ali borisa boli dupe za to jer on će umrijeti od ljubavi za tamarom („ali ja ću umrijeti od ljubavi“), što je puno veća tragedija nego da pogine na prvoj liniji obrane ili od granate dok čeka u redu za vodu koje nema već nekoliko mjeseci, ili da ga pokosi snajper dok pretrčava cestu da donese kući nešto da se jede, a po šta mora ići na drugi kraj grada, dakle, “biće rata kažu svi, a ja ću umrijeti od ljubavi”, a onda slijedi refren gdje se anticipira zašto će umrijeti od ljubavi – pa zato jer mu tamaru neko uze, a on se pita „ko“ („ko mi tebe uze, tamara“), jer ne zna: možda vanzemaljci, možda cigani čergari, možda srbi, možda zviždači s bukovca. a onda slijedi preokret, boris zaključuje “prodala si suze drugima” – nije plakala zbog njega, nego zbog drugih, švalerka neka, pa zašto boris plače za njom, ako ona plače zbog drugih, za švalerkama i švalerima nećemo prosipati dragocjeno vrijeme, ali onda boris kaže “noćima ja sanjam tvoje tragove, kuda idu izgubljene djevojke”, znači – boris ipak može spavati, možda i nije u tolikoj žalosti zbog tamare, ne muči ga to što su tamaru oteli i to dobro i čvrsto spava jer i sanja nešto, njene tragove, sad nije mi baš jasno je li htio reći “kojima idu izgubljene djevojke”, ili se samo pita kuda to one idu pa da i on krene tim putem za njom i da je traži, taj dio mi je malo mutan, dakle, sve ovo je svima jasno, je li tako.
ja sad tu vjerojatno otkrivam toplu vodu i naglašavam očito, dakle ono što piše u tekstu, ali kad se sve stavi u cjelinu, meni nije ništa jasno i sad i mene muči gdje je otišla tamara, ko je uze, zbog koga je plakala? ima li tamara roditelje, braću, sestre? mogao je trio pjesmopisaca njih da pita i da nam rastumači, a ne da, i trideset i kusur godina nakon, blejimo ko ovce, ili, kao što bi isto rekao moj tata: lutamo ko bikovi na gmajni.
Ali, šta je Borisova izvedba Tamare u usporedbi s djevojčicom od 7 godina koja stoji na pozornici, ne vidi se od mikrofona i pjeva stihove:
Bilo je svile u tvome oku
i ne daj nikom da to uzme
bilo je sijeno i karamele
kad su se takle naše usne
Bilo je pravo, zrelo voće
u tvojoj ruci zlatne niti
bilo je sve sto sada nemam
što više nikad neće biti.
Bilo mi je prvi put
samo jednom
prva zora sviće
najljepše su čiste
i nespretne ruke
prve suze vrijede
drugo su priče.