foto: Dženat Dreković/NOMAD

Deduš: Nepodnošljiva lakoća izbjegavanja konfrontacije

Puni polukrug

Treći put sam fasovala koronu. Kako, od koga, ne znam: jednog četvrtka sam se s posla vratila kući čila, zdrava, vesela i puna elana, odradila yoga praksu od sat i pol, prodisala kroz pranayame, meditirala, istuširala se, pojela laganu večeru i legla na počinak. Oko dva ujutro probudilo me ono poznato peckanje u sinusima koje nas zajebava kad su alergije ili neke lagane viroze u pitanju. Pomislila sam – ma to je sigurno zbog otvorenog prozora pod kojim sam spavala; dani su bili vrući, ali kraj je kolovoza, noću se temperatura spusti na manje od deset stupnjeva, bit će da je to.

U petak nisam mogla ustati iz kreveta. Glavu mi je pržilo sto žeženih kruna Matije Gupca, a zglobove mljelo sto srednjovjekovnih sprava za mučenje. Kućni test na covid koji sam imala doma za svaki slučaj, jer ja sam za svaki slučaj osoba, odmah je pokazao dvije crvene crte. Doktorica je rekla: izolacija pet dana i ako vam u ponedjeljak ne bude lošije, ponovite test; ako bude negativan, možete izaći i dan ranije.

Međutim.

Nije postajalo bolje. U subotu je postalo lošije, a u nedjelju sam se počela raspadati. Svi sve znamo. Vjerujem da je većina ljudi koja je preboljela koronu proživjela, u slabijoj ili jačoj varijanti, i temperaturu, i bolove, i znojenja, i pad temperature, i opet bolove, temperaturu, znojenja, pad temperature, bolove, temperaturu, znojenja jer, tako to ide, bespoštedno ukrug. Virus napada, tijelo se brani, pa tko jači, taj tlači, kaže narodna mudrost.

Imala sam sreću da je moje tijelo bilo jače, evo, treći put. Odradila sam bolovanje, ležanje, limunade, čajeve, paracetamole, analgetike, promjene posteljine kad sam najmanje mogla, suđe u sudoperu se gomilalo od petka do srijede, rekla bih – imala sam sreću da nisam imala apetita pa ga nije bilo ni tako puno. Mace su išle u, najčešće, prljavi wc jer sam do kupaonice puzala četveronoške. Doslovno.

I došao je ponedjeljak kad je iz stana trebalo iznijeti smeće. Dvije vrećice sa svezanim ručkama na vrhu, da manje smrdi, stavljene u jednu veliku, crnu vreću, onu u kojoj se u CSI serijama o obično iskopavaju leševi pa forenzičarima obično zasmrdi tek kad je otvore. Ok, ok – to je serija, sve znam. Međutim, korona mi ovaj put nije uništila ni okus ni miris i, iako nemam običaj kušati smeće, osjetila sam da je, s mirisne točke gledišta, okej ostaviti tako zaštićen otpad ispred vrata stana sve dok barem ne izađem iz izolacije, a to je trebao biti utorak. Dakle, korona je, u ovoj novoj, „slabijoj“ varijanti trebala trajati od petka do utorka ili, kao što je doktorica izračunala, pet dana, ali – malo se odužilo.

U utorak mi je na messenger stigla poruka od predstavnika stanara. Susjeda, molim te da baciš smeće u kontejner, susjedi se bune. Čovjek je zaista divan, strpljiv, ljubazan, miroljubiv, volimo popričati, stariji gospodin koji uvijek ima neki koristan savjet ili zanimljivu priču. Odgovorila sam da imam koronu, da živim sama (zna on to i bez moje napomene) i da ću iznijeti smeće čim mi završi izolacija, a to je sutra. Ok, kaže mi susjed, samo ti hoću reći da su susjedi već htjeli zvati gazdu koji bi zvao tvoju gazdaricu koja bi onda zvala tebe da te obavijesti da ti je smeće pred vratima. Pa rekoh, ok, nazvat ću ja gazdaricu i obavijestiti je, nikakav problem, vjerujem da svatko ima toliko empatije da shvati o čemu se radi i da ne pravi neku frku oko toga.

Stvar je riješena mirnim putem. Obula sam patike da siđem do kontejnera i bacim predmet ometanja tuđe komocije. Na izlasku iz stana me vreća sa smećem, koju sam ostavila pokraj vrata, dočekala na pragu. Kada ne bi postojala materija koja se zove vrata, a sprječava izlaske i ulaske svojom zatvorenošću, smeće bi me dočekalo upravo u predsoblju. Suptilna poruka susjeda preko puta koji su, btw, uselili prije mjesec dana: Evo ti tvoje smrdljivo smeće, tvoj smrad, tvoji otpaci, tvoje tjelesne izlučevine, tvoja lijenost, inertnost, neurednost, prljavština, tvoja guba pa neka tebi smrdi pred vratima. A ne pored vrata, odnosno dvadeset centimetara dalje. Pored mojih, ne njihovih vrata.

Čovjek se na to ne može ništa drugo nego nasmijati. Ajde, rekoh, okej, nek je i na pragu, nek su mi ga nabili na nos, nek je i sve, nek sam ja još u izolaciji i neka putuje smeće svojim putem. A s njim i moj covid. Preko kvaka, tipki u liftu, lokota na kontejneru (koji je, ruku na srce, zarazniji od covida), putuj covide, ne brini za manastir.

U novokomponovanom hrvatskom jeziku, odnosno u jednoj od njegovih mnogobrojnih varijanti, postoji taj jedan izraz koji se na početku 21. stoljeća koristio uglavnom u poslovnom svijetu, a danas ga koristi svatko tko misli da je, korištenjem sintagmi ili pojmova koji nisu vulgaris, pametniji od ostalih, a taj izraz, pojam ili kako ga tko već želi nazvati je adresirati. Adresiranje problema (novokomponirano: izazova), adresiranje upita, adresiranje pojašnjenja, i tako dalje. Molimo Vas da adresirate svoj izazov na kontakt za rješavanje upita, a oni će vas uputiti dalje na kontakt za rješavanje izazova. A ponekad se adresiranje odnosi na upiranje prstom u nekoga.

O apsurdnom jeziku ću, možda, pisati nekom drugom prilikom, vratimo se sada na moj izazov.

Primijetila sam, kao što vjerujem da su i svi, kako ljudi uglavnom žele izbjeći konfrontaciju koju često tumače kao potencijalni konflikt. A da bi se izbjegao konflikt, suočavanje s osobom koja je izvor problema, gledanje te osobe u oči dok se iznosi činjenica o njegovom/njezinom nepoćudnom (ili onom za koje ljudi misle da je nepoćudno) ponašanju, adresanti se najčešće obraćaju keri. Znate tko je kera. Okolo kere pa na mala vrata, tako kaže poslovica. Iz vremena Jugoslavije, jer ipak su nam, unatoč ovim novim, pametnim riječima, ostale i neke stare, da ne kažem balkanske, izreke. Pronađe se treća osoba preko koje će se odvijati sva komunikacija jer, kako kažu Zagorci: Ne bi se štel mešati ili Ne bi se štel kaj zameriti. Osobno, ja bih više voljela da sam, umjesto predstavnika stanara, ja kera jer u tom slučaju, ako si fin sa mnom, niti lajem, niti grizem. I ja fino. A nemam ni mala vrata, kod mene su svi dobrodošli.

Ta politika nezamjeranja je ono što je meni (kao, nadam se inteligentnom, stvoru) oduvijek bilo fascinantno. Možda zato jer cijenim iskrenost, možda jer više volim odmah riješiti problem pa ne talasam nego idem drito u glavu… a možda i zato što sam glupa. Pa se konfrontiram, pa riskiram konflikt, pa se onda sekiram ja, a onaj s kim ga imam šeta slobodan od briga što Mađarska more nema, a Lidija problem ima.

Rekla sam susjedu predstavniku stanara u toj prepisci da mi je žao što netko gnjavi njega zbog mene, da je stvar takva kakva je i da ih, ako mu se opet obrate za pomoć, može slobodno uputiti na mene.

Par dana nakon svega, kad su se strasti smirile, susjedi vjerojatno već i zaboravili, a ja u krevetu pod fibrom muku mučila šta ću i kako ću ako ih sretnem, kad sam stala na noge kako treba, sretnem predstavnika stanara ispred zgrade. Čovjek se ispričava. Da je ona trudnica, da su oni oboje došli reći kako će zvati gazdu, kako će gazda zvati gazdaricu, kako će gazdarica zvati mene.

Nema potrebe, rekla sam mu, pa niste vi krivi za moj propust, kao niti ja za svoju bolest, nisu ni susjedi krivi što su nekonfliktne osobe. Gospođa je trudnica, vjerojatno joj je osjet mirisa malo pojačan, a želudac oslabljen, ne smijemo je uzrujavati, čovjek joj valjda radi i ima dovoljno svog smeća, ostavimo sve kako jeste.

A onda je susjed rekao: Ma dobri su vam oni, znate, ali vidite, tak vam je to, smeta im smeće, pa onda da im smrde patike ispred vašeg stana…

Da. Ja sam izbosne. Mi izbosne se izuvamo ispred stana. Ne volimo ulaziti u kuću u obući, a imamo i mace koje ulaze u krevet, ne volimo da na šapicama donose prljavštinu s poda. Ipak, red je red.

Pa sam rekla susjedu: Uh, ovi su neki hard core. Ali super. Sljedeći put kad ih vidite, recite im da sam gospođi i gospodinu poručila da i njihove noge također rastu iz guzice. I smrde.

Lidija Deduš