Kad sam ’92. godine iz Sarajeva došla živjeti kod babe u Hrvatsku, nisam bila sasvim svjesna da sam dobila drugu šansu. Sestra i ja smo u konvoju koji je, najprije kroz sve moguće kontrole, sa Stupa došao do Kiseljaka, a onda smo, nakon cjelodnevnog čekanja nečega, napokon krenule za Split.
Negdje kod Imotskog su muškarce poskidali na granici. Mi smo pokazali svoje nevažeće pasoše, jer se država raspala, a pasoši već bili istekli, ali prešli smo na drugu stranu gdje su nam se natrag pridružili prethodno spomenuti muškarci. Bilo je rano jutro, svitanje, nakon cijele noći prašine u vožnje kroz bosanske gudure u autobusu koji nije smio upaliti svjetla. Sjedala su bila drvena jer – bio je to gradski autobus. Danas kad gledam na to, pojma nemam kako smo uopće preživjele to. A pravo preživljavanje je tek uslijedilo.
Uskoro je postalo sasvim jasno da su se Deduši kao obitelj raspali. Roditelji ostali u Sarajevu, sestra otišla u Austriju, a ja ostala kod babe. Doduše, dva mjeseca do sestrinog odlaska provele smo u zajedničkom pronalaženju načina kako da ostanemo u Hrvatskoj. S nevažećim pasošima i nikakvim dokazom o državljanstvu, mogle smo biti deportirane natrag. Ipak, sestra koja je bila rođena u Hrvatskoj, nije imala problema. Ja jesam. Da nije bilo dobrog čovjeka iz općine koji nas je upoznao s Caritasom, socijalnim radom, općinom, koji je tetama na šaltere nosio kavu da bismo mi dobile papire, tko zna bismo li ostale tu gdje smo ostale. Sjećam se olakšanja kad sam dobila domovnicu. Plakala sam kao da sam dobila na lotu. Od olakšanja i sreće što se ne moram gradskim autobusom bez svjetala vraćati natrag.
Tri godine ni sestra ni ja nismo znale jesu li nam roditelji živi ili mrtvi. Nikakvog glasa od njih. Povremeno smo znale, preko Caritasa ili Adventističke crkve slati pakete s pismima na koja nikad nismo dobile odgovor. Pomirile smo se da smo možda ostale same i da je, što se naše budućnosti tiče, to to. A onda je sestra dobila papire i otišla u Austriju, a ja sam dobila nervni slom. Tri dana sam ležala u temperaturi 40, sve dok mi seoski doktor nije počeo dolaziti u kuću i davati injekcije od kojih sam konačno mogla pojesti kajganu. Nakon nervnog sloma dobila sam žuti karton. Žuti je za izbjeglice. U njemu te upišu pod neki broj i onda s tim brojem ideš od šaltera do šaltera i kažeš ja sam izbjeglica, trebam ovo, trebam to, trebam ono. Svaki mjesec dobiješ paket s humanitarnom pomoći u kojoj su sampon za vaski, tekućina protiv žgaravice, konzerva govedine za koju se govorilo da je hrana za pse, ponekad plastična kutija čokoladnog namaza sličnog eurokremu, četkice za zube, sirovi slanutak za koji u selu tada još nitko nije čuo i nitko nije znao kako se sprema, i slično. Dobiješ i plaćeni prijevoz do škole, ali svaki mjesec moraš na šalteru autobusne stanice reći da si na spisku Centra za socijalni rad, pred svima koji s tobom idu i ne idu u školu. Kad imaš petnaest godina, ovo je jako bitno. Pare ne dobiješ, jer šta će ti. I tako službeno postaneš izbjeglica.
Onda sa žutim kartonom obilaziš razne ustanove. U školu te upišu bez papira jer su ostali u Sarajevu i možda više ni ne postoje. Pa kofol ponavljaš osmi razred da bi mogla nastaviti gimnaziju, ali moraš paziti da ne govoriš riječi kao historija, istorija, kompjuter, mleko, jer su srpske. Ipak, kad te profesorica iz hrvatskog pita kojim govorom se služe kajkavci, ti kažeš ijekavicom, iako znaš da je ekavica, ali se bojiš reći da ne dobiješ jedan, pa dobiješ jedan jer kako ne znaš da je to ekavica.
U Caritas dođeš sa tetkom koja je vjernica i voli buvljak istovremeno. Tamo je jedna velika prostorija s velikim zidovima i visokim stropom i velikim svećenikom koji ti kaže: Evo, lijepa roba je tu, izvoli, nađi nešto za sebe. Nasred sobe je hrpa lijepe robe koja smrdi po pljesnjivom i ti ne želiš ništa. Tetka za sebe nađe sako, suknju, kaput, vestu, majicu, košulju, a tebi izvuče kratku jaknu od umjetnog krzna koja ima tamne rubove na rukavima i kaže kako bi ti dobro pristajala, probaj. A ti još trideset godina nakon toga ne možeš izbrisati iz nosa taj miris i svaki put kad ti dođe pod nos povratiš.
Zajebano je biti izbjeglica. Ali, danas je zajebano biti i emigrant. Zajebano je raditi posao za minimalac, živjeti u stanovima ili kućama s njih još dvadesetak, plaćati porez državi u kojoj radiš, raditi potrošnju u istoj toj državi, veseliti se novoj godini iako ti je obitelj tisućama kilometara daleko. Zajebano je biti drugačije boje kože i drugačije vjere, i brzo moraš naučiti domicilni jezik da bi mogao raditi u uslužnim djelatnostima 24/7. Zajebano je ići sam po noći ulicom u kojoj s tobom koračaju još dva bijela, nabildana debila. Zajebano je zajebavati se i smijati na ulici da domicilni debil ne pomisli da se njemu smiješ. Kao emigrant možda dobiješ i neki papir, ali zajebano je biti emigrant jednako kao što je zajebano biti i izbjeglica.
Kad si izbjeglica, cijeli svijet ti je za nešto kriv. Za to što u tvojoj zemlji ne prestaje paljba. Za to što ti iz dana u dan jača svijest o tome da su šanse za povratak kući sve slabije. Za to što čekaš u redu za humanitarnu pomoć. Za to što ne želiš ni socijalnu ni humanitarnu pomoć, ali ti je potrebna jer ne možeš dobiti dozvolu za rad zato što nemaš državljanstvo, za to što ne možeš raditi jer ne možeš dobiti dozvolu za rad. Za to što te djeca u školi gledaju kao da imaš treću glavu, a četvrta ti naraste kad im kažeš da, uz to što si izbjeglica, i živiš na selu. Kriv ti je svijet za to što će oni ići na fakultet, a ti ne. Za to što ne znaš jesu li ti roditelji živi pa ti na roditeljske sastanke dolazi tetka koju oni zovu tvojom bakom. Kriv ti je za to što se godinama svake večeri moliš višoj sili da budu živi, ali sila šuti. Za to što ti roditelji na kraju ipak uspiju pobjeći kroz tunel ispod aerodromske piste pun vode od otopljenog snijega, mjestimice širok pola metra, a visok metar. Za to što ti tata dolazi iz rata poražen PTSP-om na ionako lošu kliničku sliku psihe iz prošlih vremena. Za to što živiš sam kao pas u kući punoj ljudi. Za to što je član tvog domaćinstva jednako tako sam kao pas, izdvojena država u zajedničkom domaćinstvu, kao Vatikan samo sjebaniji. Za to što saznaš da su paketi s humanitarnom pomoći koje si godinama slala roditeljima završili kod nekoga tko nisu roditelji. I općenito, kriv ti je za sve što ima nekakvog smisla ili vrijednosti u životu.
Kad si izbjeglica, cijeli te svijet zbog nečega okrivljava. Što imaš šuplje cipele. Što živiš u kasarni. Što imaš samo jednu majicu i jedne hlače koje se peru jednom tjedno. Što se zimi smrzavaš u traper jakni. Što nemaš dobre ocjene u školi jer si niškorist i propalitet. Što imaš dobre ocjene u školi jer kako se usuđuješ biti bolji od domaće djece. Što imaš PTSP, što si mršava, što umjesto uložaka koristiš krpe. Što gramatiku i pravopis znaš bolje od domaće djece, što znaš ćirilicu, što primaš humanitarnu pomoć umjesto da radiš, što te nije sram što si izbjeglica, što te jeste sram što si izbjeglica. Što odgovaraš na pitanja kad treba da šutiš, što šutiš kad te pitaju, što poštenom svijetu oduzimaš nešto za što svijet nema točnu definiciju i, općenito, za sve što ima nekakvog smisla ili vrijednosti u životu.
Kasnije odrasteš i shvatiš da si sretan što imaš dvije ruke, dvije noge i kakvu takvu pamet. Imaš razbor, rezon, ostvaren kakav takav socijalni kontakt iako se činilo da ga nikad nećeš ostvariti. Sretan si što si završio nekakvu školu, što radiš, što ti je život postao naizgled normala, a i svijet se, čini se, unormalio. Što si s vremenom otkrio kakvu takvu vatru u sebi. Ali onda te nešto vrati unazad, kad shvatiš da još ima ljudi koji će, da bi dokazali nešto svoje, tvrditi kako čovjek (i ti ga još zoveš čovjekom), koji je kriv za cijeli tvoj krivi životni put, nije fašista. Da ima ljudi koji, unatoč tome, opravdavaju to time da se njegovo djelovanje ne uklapa u školsku definiciju fašizma. Da ima ljudi kojima smetaju drugi ljudi, ljudi koji se vesele isto tako legitimno kao što se vesele i ovi prvi jer plaćaju porez i rade za život, dok se za ove prve često to baš i ne može ustvrditi. Istovremeno, shvatiš također i to da da tvoj krivi životni put nije ni izbliza toliko težak kao put preživjelih članova obitelji ubijenih ili nekih koji su svjesno odlučili s puta skrenuti u šumu. I ponovo osjećaš kako te okovi vraćaju u rikverc i kako ti orao kljuca jetru, ali bude ti nekako i drago, iskrvarit ćeš ponovo u svijet, nije prvi put, naučilo te kako. Drugi put je uvijek lakše, a svaki sljedeći put je lakše od onog prije sve dok u potpunosti ne potoneš u ta svoj mise en abyme, kao Agent 007, iako znaš da se ne radi o filmu, nego o pravom pravcatom životu.