Deduš: Manipulacija

Puni polukrug

Prije nekog vremena opet mi je u usta došla riječ manipulacija. Potražila sam njeno značenje na internetu i evo što kaže enciklopedija.hr:

Zamislite. Tako lijepo značenje (rukovet, svežanj, asocijacija asocijaciju stiže: cvijeće, buket, miris, plavetnilo, pijaca, potok, rijeka, planina, itd.), a tako ružna manifestacija.

Uglavnom, došla mi je je riječ manipulacija jer sam, u jednom razgovoru, pokušavala shvatiti što se to s ljudima događa pa često upadnu u manipulativne zamke. Ne mislim na bilo koje ljude. Mislim na svoje bliske prijatelje, članove obitelji, sebe. Pokušavala sam kroz taj razgovor dokučiti šta se to dogodi u emocionalnom sklopu čovjeka da tako lako padne pod utjecaj manipulatora i kako to da svi oko njega vide što se događa, osim njega samog. U tom razgovoru, prijateljica G., nazovimo je za ove potrebe Gabrijela, povjerila mi je priču o muškarcu koji ju je zaveo lijepim riječima, seksualno iskoristio, a onda otpilio. Trajao je taj odnos neko vrijeme prije nego što se muškarac povukao iz igre, a Gabrijela me pitala: Šta ti misliš, hoće li se on meni ikad više javiti?

Draga Gabrijela, svi se oni jave.

Navest ću slučaj stanovite D., nazovimo je za ove potrebe Dara.

Dara se zaljubila u oženjenog muškarca, nazovimo ga Petar. Bio je visok, imao zavodljiv osmijeh, plavu kosu i dijete sa ženom koja mu nije bila supruga, pa nije bilo sudskih prepreka da se raziđu. Lako bi se podijelili, oko djeteta bi se dogovorili, on ne traži puno, žena mu je darežljiva… I sve ostale laži koje manipulatori podmeću onima koje žele izmanipulirati.

Veza s Petrom bila je idilična. Petar je zaista bio galantan pa je Daru vodio na večeru barem triput tjedno. Zatim je iskeširao produženi vikend u Londonu. Da se razumijemo, Petar je davao i na sebe, i pritom nije štedio. Teretana četiri puta tjedno, povremeno tenis, bazen, manikura, solarij… Petar je, budimo iskreni, imao love, ali je očito imao i nešto drugo jer znam Daru – nije ona bila tip od materijalnih dobara. Štaviše, uvijek je padala na blećke koji bi je smuvali u autu negdje u šumarku pokraj magistrale i s takvima bi ostajala u vezi sve dok ne bi shvatila da ne domeću do njenih intelektualnih kapaciteta pa bi prekidala veze i nadala se boljem.

Te večeri kad je upoznala Petra, Dara je došla kući sva zajapurena. Bila je raščupana, iz hlača joj je virila košulja koju je inače uvijek pažljivo zaticala za pojas i, naravno, šminka joj je bila razmazana. Objasnila je da su se drpali ispred haustora i da misli da je Petar TAJ. Tek su se upoznali, ali on je Taj, veliko T, ali, nasmijala se Dara vragolasto, booogami i veliko K.

Bilo mi je drago zbog nje jer, ako itko, Dara je zaslužila imati muškarca kakvog bog zapovijeda.

Međutim, pošto Dara nije Julia Roberts, uskoro su stvari krenule nizbrdo. Petar se ispočetka zaista trudio, a onda je najavio neki neplanirani službeni put koji je padao baš na vikend kad je s Darom trebao ići u toplice. Onda je bilo nešto s djetetom. Onda je bilo nešto s mamom. Onda je bilo nešto s tatom. Pa s punicom, pa s puncem, pa s kucom, pa s macom, pa je Dara prestala brojati izgovore. Ispočetka se trudila shvatiti, onda se naljutila, a onda je upala u crnu rupu anksioznosti. Na svaki zvuk poruke na mobitelu protrnula bi do kosti. Pušila je dvije kutije dnevno. Zapustila se, nije išla frizeru, prestala je vježbati, počela je jesti sve ono što se ne jede i, da ne nabrajam dalje, jer sve je jasno – Dara je skoro prolupala. U nekom trenutku je prestala i plakati, samo je grizla nokte, a lice joj je postalo blijedo, obrazi upali, ispod očiju se pojavile bore, vrat joj se nagužvao, nije spavala, samo je čekala. Petra. Da se javi.

Prošla je godina dana. Dara se u međuvremenu dobila, vratila se u normalan život, obrijala noge, nalakirala izgrižene nokte, počela izlaziti, na poslu je bila fokusiranija, krenula na yogu. Kad je jedne subote na placu kupila cvijeće i stavila ga u vazu pa na kuhinjski stol, znala sam – Dara je ozdravila.

I onda se dogodilo ono što se uvijek dogodi. Javio se Petar. Nakon godinu dana. I to kako se javio! Petar, visok, zgodan, s osmijehom dobitnika nije nazvao Daru da je pita kako je, mogu li se vidjeti, da joj objasni i da joj ispriča sve, ne, ne. Petar je pozvonio na interfon u trenutku kad je Dara sjedila zavaljena na balkonskoj stolici, pijuckala svoju poslijepodnevnu kavu i čitala iz tarot karata prijateljici koja joj je došla u posjetu za vikend s drugog kraja države. U roku od tri minute, Dara je bila istuširana, odjevena, našminkana i spremna da primi Petra u svoja njedra. U roku od, valjda, manje od minute sve mu je oprostila.

Petar je dolazio još neko vrijeme, ovaj put su putovali u Češku, na Bali, na Rhodos, Mikenu, sve dok Petar nije jednog dana sam otputovao u pičku materinu. I nikada više nismo za njega čuli.

Dara je doživjela drugi slom svog emocionalnog bića i, iako je bila natprosječno inteligentna, mlada, vrckava, lijepa, svestrana, talentirana, nije si mogla pomoći. Petar je bio jači od nje.

Drugi ciklus oporavka trajao je nešto kraće, doduše, po principu „već viđeno“, ali Dara se nakon tog iskustva zaklela da nikad više neće padati na jeftine fazone.

Je li – ne znam, životni putevi su nam se u međuvremenu razišli, Dara je odselila u Kanadu i posljednje što znam o njoj je da radi u kozmetičkoj industriji i ima muža, dijete, svekrvu, svekra, kucu i macu.

Zatim je tu slučaj gospodina A. Nazovimo ga Aleksandar. Gospodin Aleksandar je virtualno upoznao gospođu Evu, filmsku redateljicu i spisateljicu. Počeli su se dopisivati. Zapravo, gospođa Eva se prva javila gospodinu Aleksandru, nakon što su dovoljno dugo prijateljevali na instagramu, kada je pomislila da je trenutak povoljan, a da gospodin Aleksandar ne pomisli kako je Eva nasrtljiva. Štaviše, ne samo da mu se javila porukom, nego je odmah, s neba pa u rebra, poslala link na romantičnu pjesmu s youtubea na koju je gospodin Aleksandar pao ko od šarca.

Dopisivali su se puna dva mjeseca. Danonoćno. Razgovarali telefonom u svako doba dana i noći. Preko telefona gledali filmove, slušali muziku, razgovarali o problemima s kojima se suočavaju. Gospodin Aleksandar bio je dovoljno galantan pa je gospođi Evi pružio ruku kad se zatekla u nekoj administrativnoj nevolji.

Zatim je gospodin Aleksandar predložio da se nađu i upoznaju uživo. Gospođa Eva nije rekla ni da ni ne. Rekla je samo: Čuj, da se nađemo!, a gospodin Aleksandar nije htio navaljivati procijenivši da možda još nije spremna.

Nakon dva mjeseca, gospodinu Aleksandru se u inboks javio gospodin Zoran, kratkom porukom: Pozdrav, Aleksandre, ja sam Zoran, Evin suprug. Eva mi je rekla da se dopisujete već neko vrijeme, znate, ona je u stvaralačkoj krizi i zaista joj treba netko kao vi da ponovo potakne njezin unutarnji svijet. Hvala Vam na svemu što, ne samo za Evu, nego za nas oboje činite.

Nakon godinu dana, Eva se javila Aleksandru s molbom da pročita njezin novi roman i kaže joj šta misli o njemu. Aleksandar ju je s gnušanjem odbio.

Svi se oni jave.

Treći slučaj: pjesnik iz grada B. odlučio je da želi stariju curu pa je našao pjesnikinju iz grada Š. Iako je zanat tesala u istoj branši, pjesnikinja se još nije naslušala dovoljno cvrkutanja da bi shvatila kako je pjesnik iz grada B. pokvaren i šupalj ko zub prije vađenja. Par mjeseci ju je držao u neizvjesnosti tako što je, svaki put kad je htjela otići, pronašao sto razloga zašto da ne ode. Depresivan je i ubit će se ako ga ostavi. Lupao je glavom o zid, bacao se po podu javnog wc-a u podzemnoj garaži, derao se, tražio svoje lijekove, i na kraju je prevario s bivšom curom.

Nakon dvije godine, poslao je mail u kojem izražava veliku tugu i žalost što ne sudjeluje u izlasku njene nove zbirke jer, kako kaže: Mi smo tu zbirku zajedno pisali, Jelena.

Ali, da se vratim na početak ovog teksta.

Svi se oni jave. Nekad prođe tjedan, nekad dva mjeseca, nekad i više godina. Ali, svi se jave jer loša savjest nema prepreka – ni kad shvati da je zajebala, ni kad shvati da može i dalje zajebavati. Manipulacija je opasna metoda kojom se ljudi koriste kako bi dobili ono što žele. Ali, budući da zapravo ne znaju što žele, nakon ispunjenja prvog željenja ne osjećaju zadovoljstvo, pa žele nešto novo. Kad to dobiju, opet se javlja potreba za željenjem, pa žele nešto treće i tako se vrte u loopu do smrti.

U igri manipulacije tako s jedne strane imamo manipulatora. S druge strane je žrtva koja najčešće pati od nekog manjka. Manjka samopouzdanja, volje, želje, ljubavi prema sebi, ili prosto vuče iz prošlosti traumu u kojoj je bila ostavljena od nekih svojih najbližih ljudi pa uporno nastoji nadoknaditi tu ljubav dajući od sebe sve što može. Ili nastoji objasniti, pokazati, dokazati da je vrijedna voljenja, pažnje, whatnot, samo da bi ispunila prazninu koju, u tom smislu, osjeća. Ali, budući da je ta praznina nenadoknadiva kao i želja onoga tko uporno nešto traži i još više želi, žrtva i sama pada u loop u kojem se vrti do smrti.

Manipulator i žrtva su, zapravo, idealan par. Teoretski gledano. Jedno i drugo imaju isti problem – osjećaj nepotpunosti, koji prati faza nezasitnosti, koju prekriva potpuna mentalna impotencija. Manipulator uzima žrtvi i daje sebi. Žrtva uzima sebi i daje manipulatoru. Ključ i brava.

Da bi se izašlo iz ovog začaranog kruga, potrebno je jako puno. Svega. Osvještavanja, suočavanja, samokritike, prihvaćanja, pomirenja, odluka, akcije, nadrastanja. I svega toga na samome sebi.

Poražavajuća činjenica je da ovdje intelektualni faktor ne igra apsolutno nikakvu ulogu. Ili barem ne do trenutka kada osoba sama sebi ne opali šamar. Nekim ljudima se nikada ne posreći. Neki nauče vrlo brzo, nekima trebaju godine iskustva. Možda je iskustvo i najbolji učitelj.

Svi se oni jave. Nije važno je li u pitanju ljubavnik, ili poslovni partner, ili član obitelji. Jer se loša savjest privremeno pritaji, ali nikada zapravo ne spava.

Svi se jave, ali kasno Marko na Kosovo stiže jer u međuvremenu shvatimo da između velikog K i velikog T postoje i još neka slova.

Lidija Deduš