Kako je Dodik založio budućnost Republike Srpske u Trumpovom kasinu
Postoji jedna osobina koja Milorada Dodika čini izuzetno uspješnim političarom u okvirima sistema koji je sam pomogao izgraditi, ali opasno nesposobnim da razumije svijet izvan njega. To je uvjerenje da se svaka institucija može svesti na čovjeka koji njome trenutno upravlja, svaka politika na privatni deal, a svaka prepreka ukloniti kombinacijom novca, ucjene i odgovarajućeg poznanstva. U Republici Srpskoj taj model funkcioniše već gotovo dvije decenije. Po ugledu na svoje političke uzore, Orbána i Vučića, Dodik je institucije pretvorio u produžetke vlastite političke volje, javne resurse u instrumente održavanja moći, a političku lojalnost u osnovnu valutu društvenog napredovanja. Problem je nastao kada je zaključio da se po istom principu može upravljati i odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Na prvi pogled, njegov američki poduhvat izgledao je kao izvanredan uspjeh. Nakon godina sankcija, diplomatske izolacije i upozorenja zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Trumpova administracija je 29. oktobra 2025. uklonila Dodika, članove njegove porodice, brojne saradnike i povezane kompanije s američkih sankcijskih lista. Bio je to konkretan, veliki i politički izuzetno upotrebljiv rezultat. Dodik ga je predstavio kao dokaz da je sve što su američke institucije godinama govorile o njegovoj politici bilo laž, a njegov propagandni aparat pretvorio ga je u još jednu pobjedu vođe nad neprijateljima srpskog naroda.
Međutim, ono što je u Banjoj Luci izgledalo kao istorijski trijumf, u Washingtonu je otvorilo sasvim drugačije pitanje: ko je, koliko i kome platio da američka administracija promijeni odnos prema čovjeku kojeg su njene vlastite institucije godinama označavale kao prijetnju miru, ustavnom poretku Bosne i Hercegovine i vladavini prava?
To pitanje nije ostalo u domeni glupavih bosanskohercegovačkih političkih prepucavanja. Postalo je predmet američkog novinarskog istraživanja, kongresnog interesa i sve šire rasprave o trgovini utjecajem u Trumpovom neposrednom okruženju. Dodik je tako, pokušavajući pobjeći od američkog nadzora, pronašao način da postane zanimljiv upravo onim ljudima i institucijama kojima je najmanje želio privući pažnju.
Njegova strateška greška ima gotovo komične razmjere. Čovjek koji je čitavu političku karijeru izgradio na sposobnosti da prepozna odnose moći nije razumio jednu od najosnovnijih činjenica američke demokratije: Donald Trump nije Amerika. Republikanska stranka nije američka država. A politička usluga koju kupite od ljudi bliskih jednoj administraciji ne predstavlja ni trajnu zaštitu ni garanciju da sljedeća vlast neće poželjeti detaljno pregledati račun.
Devet miliona dolara za kartu u jednom smjeru
Razmjere Dodikovog vašingtonskog poduhvata najbolje se vide u novcu. Istraživanje međunarodne novinarske mreže OCCRP, zasnovano na dokumentaciji podnesenoj prema američkom Zakonu o registraciji stranih agenata, pokazalo je da je Republika Srpska tokom 2025. i 2026. godine platila najmanje 8,9 miliona dolara za usluge jedanaest lobističkih firmi. Među ciljevima te kampanje nisu bili samo popravljanje Dodikovog imidža i uklanjanje sankcija, nego i politički zahtjevi koji zadiru u samu arhitekturu dejtonske Bosne i Hercegovine, uključujući slabljenje ili uklanjanje međunarodnog nadzora.
Gotovo devet miliona dolara nije beznačajan iznos ni za mnogo bogatiji budžet od onog Republike Srpske. Ali problem nije samo u iznosu. Problem je u činjenici da su ta sredstva izdvajana iz javnih resursa, od naših para, je li, dok je politička korist bila koncentrisana oko jednog čovjeka, njegove porodice i njegovog neposrednog kruga. Iako je ukidanje sankcija predstavljano kao pobjeda cijelog entiteta, bilo bi dobro upitati kakvu je korist od toga imao radnik kojem kasni plata, poljoprivrednik koji čeka podsticaj ili pacijent prijedorske bolnice koji za pregled mora tražiti vezu ili platiti privatnu ordinaciju.
Tu se nalazi možda najvažnija moralna dimenzija cijelog poduhvata. Republika Srpska nije bogata država koja višak budžetskih sredstava ulaže u diplomatsko pozicioniranje. Riječ je o entitetu opterećenom dugovima, potrebom za stalnim refinansiranjem obaveza, hroničnim problemima javnih službi i ekonomijom čija održivost zavisi i od funkcionisanja zajedničkog ekonomskog prostora Bosne i Hercegovine. Dok se politička elita hvali međunarodnim vezama, građani svakodnevno osjećaju posljedice zanemarivanja infrastrukture, zdravstva, industrije i sela.
Posebnu ironiju predstavlja činjenica da Dodik godinama politički živi od osporavanja Bosne i Hercegovine, dok Republika Srpska ekonomski ne može biti odvojena od njenog jedinstvenog poreskog, finansijskog i tržišnog prostora. Federacija, koju njegova propaganda uporno predstavlja kao neprijateljski politički entitet, istovremeno je dio ekonomskog sistema bez kojeg bi finansiranje javnih obaveza Republike Srpske bilo još teže. Precizni odnosi uplata, raspodjele prihoda i zaduženja zaslužuju zasebnu analizu, ali osnovni paradoks ostaje: Dodik troši javni novac da bi oslabio državu od čijeg funkcionisanja zavisi i entitet kojim upravlja njegova stranka.
Američka lobistička industrija, naravno, nije nastala zbog Dodika. Washington je prepun ljudi koji pristup političkoj moći pretvaraju u unosan posao. Ali postoji razlika između legitimnog predstavljanja interesa neke zemlje i pokušaja da se javnim novcem izdejstvuje zaštita političara od posljedica njegovih vlastitih postupaka. Dodikov slučaj naročito je problematičan zato što je upravo ta druga svrha bila jedan od najvidljivijih rezultata kampanje.
Dok su građani Republike Srpske finansirali njegove američke prijatelje, Dodik je sve više počinjao vjerovati da je pronašao formulu koja će mu omogućiti da politički preživi svaku krizu. Nije primijetio da se istovremeno pretvara u izuzetno koristan dokazni materijal za svakoga ko želi istraživati način na koji se u Trumpovom Washingtonu kupuje politički pristup.
Kad se pojavi račun, prijatelji nestaju
Da bi se razumjelo koliko je Dodik pogrešno procijenio američku politiku, dovoljno je pogledati šta se u Washingtonu dogodilo tokom posljednjih nekoliko sedmica. Ime Republike Srpske, donedavno gotovo nepoznato široj američkoj javnosti, počelo se pojavljivati u tekstovima o sukobima interesa, političkom pogodovanju i sumnjivim poslovnim aranžmanima ljudi iz najbližeg Trumpovog okruženja. Umjesto da postane respektabilan međunarodni sagovornik, Dodik je uspio postati jedan od sporednih, ali vrlo zanimljivih likova u američkoj priči o korupciji vlasti.
Početkom oktobra Financial Times objavio je da je Katie Wiles, kćerka Susie Wiles, moćne šefice kabineta američkog predsjednika, partnerica u firmi Continental Strategy, koja je u februaru 2026. potpisala ugovor o zastupanju Republike Srpske vrijedan 35.000 dolara mjesečno. Novinari su ustanovili da je Katie Wiles boravila u Republici Srpskoj, dok je njena majka u Bijeloj kući primila Željku Cvijanović. Kompanija je negirala da je Katie Wiles lobirala kod američkih zvaničnika u ime Republike Srpske i objasnila da je njena posjeta bila povezana s drugim klijentom. To su važne činjenice, jer samo postojanje poslovne veze ne dokazuje nezakonito postupanje. Ali za američku političku javnost, naročito u predizbornoj atmosferi, takva kombinacija porodičnih odnosa, novca stranog političkog klijenta i pristupa Bijeloj kući predstavlja idealnu temu za istraživanje.
Afera je utoliko neugodnija što Susie Wiles nije neka usputna savjetnica čiji bi se politički značaj mogao lako umanjiti. Ona je osoba koja upravlja pristupom predsjedniku i jedna od ključnih figura njegove administracije. Prema izvještavanju Daily Beasta od 15. oktobra, Trump je već razgovarao sa saradnicima o mogućim zamjenama za Wiles, dok su se među razlozima njenog oslabljenog položaja pojavile i kontroverze povezane s poslovima njene kćerke i saradnika u Republici Srpskoj. Iako je Trump javno odbacio navode o njenoj smjeni i izrazio podršku Wiles, njena politička budućnost ostaje neizvjesna, ali sama činjenica da se ime Republike Srpske pojavljuje u takvim raspravama dovoljno govori o rizicima Dodikove strategije.
Tu dolazimo do osobenosti Trumpovog političkog svijeta koju Dodik, čini se, nije dovoljno ozbiljno shvatio. U sistemu izgrađenom oko predsjednikove lične lojalnosti, najvažnija valuta nije zahvalnost nego korisnost. Čovjek koji danas može otvoriti vrata Bijele kuće sutra može biti politički teret. Poslovna veza koja danas djeluje kao garancija uticaja može se pretvoriti u dokazni trag koji niko ne želi objašnjavati. Trump je tokom svoje političke karijere više puta pokazao da lična bliskost ne pruža naročitu zaštitu onima čije afere počnu ugrožavati njegov politički interes.
Slučaj Kimberly Guilfoyle, donedavne američke ambasadorice u Grčkoj i bivše zaručnice Donalda Trumpa Jr., upravo je demonstracija takve logike. Nakon niza novinarskih otkrića o mogućem sukobu interesa, poslovnim vezama i navodnom traženju novca od političkog donatora za podmirivanje privatnih dugova, Guilfoyle je bila prisiljena napustiti diplomatsku funkciju. Ona odbacuje optužbe, ali njena bliskost s Trumpovom porodicom nije je zaštitila. The Atlantic je njen odlazak protumačio kao ilustraciju nepisanog pravila Trumpovog okruženja: politički problem nastaje onda kada nečije ponašanje počne nanositi štetu predsjednikovom imidžu.
Afera Guilfoyle najbolje pokazuje koliko je nestabilan sistem ličnih zaštitnika u koji je Dodik uložio milione dolara. Ako Trump bez velikih sentimentalnosti može odbaciti osobu koja je godinama pripadala njegovom porodičnom i političkom krugu, teško je zamisliti zašto bi se osjećao trajno obaveznim prema problematičnom liku iz Bosne i Hercegovine.
Paolo Zampolli i diplomatija privatnih interesa
Ako je slučaj porodice Wiles pokazao kako Dodikove veze dopiru do neposrednog predsjednikovog okruženja, priča o Paolu Zampolliju otkriva još neobičniju dimenziju njegovog američkog poduhvata. Zampolli, dugogodišnji Trumpov poznanik i specijalni izaslanik zadužen za globalna partnerstva, postao je predmet otvorenog sukoba s Christopherom Landauom, zamjenikom američkog državnog sekretara. Prema izvještavanju Daily Beasta, Landau je Zampollija optuživao za prekoračenje ovlaštenja i miješanje u poslove koji nisu pripadali njegovom mandatu, dok je Zampolli tvrdio da odgovara neposredno predsjedniku. Sukob je uključivao oštru prepisku, prijetnje smjenom i obraćanje nadzornim institucijama.
Posebno je zanimljivo da se u izvještajima spominje i potreba američkog State Departmenta da zvaničnicima u Srbiji razjasni ograničeni karakter Zampollijevih ovlaštenja. Čovjek čiji je mandat formalno povezan s kulturnim i drugim globalnim partnerstvima očigledno je ostavljao utisak da može nastupati i kao važan posrednik u ozbiljnim vanjskopolitičkim pitanjima. Upravo u takvom prostoru, između stvarnog institucionalnog autoriteta i privatno demonstrirane bliskosti s predsjednikom, Dodik je tražio svoje američke zaštitnike.
Zampollijev javni profil pritom je daleko od slike uglednog diplomate. Daily Beast navodi da se protiv njega vodi građanska parnica u kojoj ga Victoria Drake optužuje za ozbiljno nedolično seksualno ponašanje. Zampolli, koji je, uzgred, i bivši agent Trumpove supruge Melanije iz dana njene manekenske karijere, navodno je pozvao zloglasni ICE da deportuje njegovu bivšu suprugu kako bi osigurao skrb nad njihovim djetetom tokom razvodne parnice. Kakav divan lik, jelde?
Za Dodika je, međutim, mnogo važnija politička priroda tog sukoba. Čovjek kojeg je moguće predstaviti kao Trumpovog ličnog prijatelja nije nužno osoba koja može govoriti u ime američke države. Naprotiv, njegovo djelovanje može izazvati otpor upravo onih institucija čija je podrška neophodna da bi neka vanjskopolitička promjena bila održiva.
Dodik je navikao na politički sistem u kojem bliskost s vođom automatski znači i institucionalnu moć. U Washingtonu je otkrio sistem u kojem se ljudi mogu pozivati na predsjednika, međusobno osporavati ovlaštenja i pokušavati jedan drugoga ukloniti iz političke igre. Kada strani političar svoju sudbinu veže za takve odnose, on ne kupuje stabilnost. Kupuje kartu za sukob u kojem ne odlučuje o pravilima, a vrlo lako može postati potrošna roba.
Demokrati još nisu ni počeli
Najozbiljnija prijetnja Dodikovom američkom poduhvatu, međutim, ne dolazi iz međusobnih sukoba Trumpovih saradnika. Dolazi iz same strukture američkog političkog sistema, koju je Dodik gotovo potpuno zanemario.
Američka politika jeste duboko polarizovana, ali institucije koje omogućavaju kontrolu izvršne vlasti nisu nestale. Kongres ima ovlaštenja da zahtijeva dokumentaciju, saslušava zvaničnike, istražuje moguće sukobe interesa i javno ispituje okolnosti političkih odluka. Ako demokrati na novembarskim izborima osvoje većinu u Predstavničkom domu, a gotovo je sigurno da hoće, dobiće mnogo snažnije instrumente nadzora nad Trumpovom administracijom. Ishod izbora za Senat ostaje neizvjestan, a demokratska kontrola oba doma nije unaprijed odlučena. Za ozbiljne istrage, međutim, i većina u samo jednom domu može biti od ogromnog značaja.
Ono što Dodik možda još ne razumije jeste da se te istrage već pripremaju.
Petnaestog septembra 2026. demokratski kongresmen Bill Keating objavio je izvještaj pod naslovom Pay for Play in the Balkans: How the Trump Administration’s Bosnia Policy Enriches the President’s Personal Allies and Shortchanges the American People. Riječ je o dokumentu koji je nastao nakon gotovo godinu dana istraživanja i koji direktno povezuje odluku o ukidanju sankcija Dodiku s pitanjima privatne koristi Trumpovih saradnika, ali i s kontroverzama oko projekta Južne interkonekcije.
Američki portal Semafor izvijestio je da taj dokument predstavlja pripremu za budući kongresni nadzor, posebno ako demokrati preuzmu kontrolu nad Predstavničkim domom. U izvještaju se, između ostalog, razmatraju kontakti američke administracije u vezi s mogućim angažmanom kompanije povezane s Josephom Flynnom, bratom nekadašnjeg Trumpovog savjetnika Michaela Flynna, na projektu gasovoda u Bosni i Hercegovini. To znači da Dodik više nije samo predmet rasprave o stabilnosti Balkana. Postao je dio američke rasprave o tome koriste li ljudi bliski predsjedniku vanjsku politiku za privatno bogaćenje.
Još u novembru 2025. Keating i Gregory Meeks zvanično su se usprotivili ukidanju sankcija Dodiku, upozoravajući da takva odluka podriva dugogodišnju dvostranačku američku politiku prema Bosni i Hercegovini. Njihovo protivljenje nije nastalo kao reakcija na posljednje medijske afere. Ono postoji gotovo od samog početka Dodikovog novog odnosa s Trumpovom administracijom.
Tu se otkriva veličina Dodikove strateške zablude. Tokom prethodnih godina američke sankcije i diplomatski pritisci bili su prvenstveno povezani s njegovim djelovanjem u Bosni i Hercegovini: podrivanjem Dejtonskog sporazuma, secesionističkim prijetnjama i korupcijom. Washington je prema njemu postupao kao prema regionalnom političkom problemu. Sada je sam sebe pretvorio u potencijalni element unutrašnjeg američkog političkog obračuna.
Demokrati više ne moraju objašnjavati američkoj javnosti zašto je važan Milorad Dodik, šta je Dejtonski sporazum ili zbog čega je stabilnost Bosne i Hercegovine američki interes. Dovoljno je da postave mnogo jednostavnija pitanja: zašto su ljudi bliski predsjedniku primali novac od političkih struktura jednog sankcionisanog stranog lidera, kakav su pristup vlasti zauzvrat omogućavali i jesu li privatni finansijski interesi utjecali na odluke američke administracije?
U takvoj istrazi Dodik nije glavni protivnik. On je mnogo korisniji kao primjer.
Zato bi se moglo pokazati da je njegova najveća greška bila upravo ona koju je u Banjoj Luci predstavljao kao najveći uspjeh: previše se približio Trumpu, previše novca potrošio na njegove saradnike i ostavio previše tragova da bi se mogao neprimjetno povući.
Prijatelji koji dijele neprijatelje
Naravno, Dodikov izbor međunarodnih saveznika nije slučajan, nego odražava prirodu njegove strategije. U evropskoj politici on se sve više oslanja na krajnju desnicu, uključujući političke krugove povezane s Marine Le Pen i njemačkim AfD-om. Istovremeno njeguje bliskost s Benjaminom Netanyahuom i Vladimirom Putinom, nastojeći vlastitu politiku predstaviti kao dio šireg ideološkog fronta protiv liberalnog Zapada, političkog islama i međunarodnih institucija koje ograničavaju nacionalističke projekte.
Naravno, ove političke figure i pokreti nisu međusobno identični. Netanyahuova politika proizlazi iz specifičnog izraelskog političkog i sigurnosnog konteksta, evropska krajnja desnica djeluje u drugačijim društvima, dok Putinov režim ima vlastite imperijalne ambicije. Ipak, među mnogim Dodikovim partnerima postoji prepoznatljiva zajednička nit: nacionalistička mobilizacija, neprijateljstvo prema liberalnim institucijama i spremnost da se muslimanske zajednice ili politički protivnici predstavljaju kao kolektivna prijetnja.
Za političara koji djeluje u Bosni i Hercegovini, zemlji čiji je mir zasnovan na institucionalnoj ravnopravnosti naroda i građana, takav izbor saveznika nije samo pitanje međunarodnog imidža. On ima neposredne posljedice po unutrašnje odnose. Dodik godinama pokušava bošnjačku političku zajednicu prikazati kao sigurnosnu i civilizacijsku prijetnju, a svoje sukobe s institucijama Bosne i Hercegovine kao dio šire borbe protiv navodne islamizacije Evrope. Međunarodne veze s političarima koji koriste sličnu retoriku omogućavaju mu da takvu politiku predstavi kao dio velikog svjetskog sukoba, umjesto kao ono što ona jeste: borbu za očuvanje vlastite moći.
To je opasna igra, već sam ovdje pisao o tome u tekstu “Klopka i spirala”. Dehumanizacija političkih protivnika i etničkih ili vjerskih zajednica nikada ne ostaje ograničena na predizborne govore. Ona mijenja granice prihvatljivog u javnom prostoru, normalizuje diskriminaciju i povećava mogućnost da se politički sukobi pretvore u mnogo ozbiljnije društvene krize. U zemlji u kojoj sjećanje na rat još uvijek određuje svakodnevne odnose, takva politika proizvodi posljedice koje daleko nadilaze sudbinu jednog političara.
Posebno je zanimljiva Dodikova istovremena bliskost s Putinom i pokušaj da se predstavi kao pouzdan partner američke administracije. Trumpova lična sklonost drugačijem odnosu prema Rusiji ne znači da je nestalo američko institucionalno nepovjerenje prema ruskom utjecaju u Evropi. Naprotiv, u američkom Kongresu postoje političari obje stranke koji rusko djelovanje na Balkanu posmatraju kao ozbiljan sigurnosni problem. Dodik je tako uspio spojiti dva potencijalna izvora vlastite ranjivosti: povezanost s Putinovom Rusijom i finansijske odnose s ljudima bliskim Trumpu.
Za demokrate i njihove istražitelje takva kombinacija može biti posebno zanimljiva. Ali ni republikanski političari koji se protive ruskom utjecaju ne moraju imati naročito razumijevanja za Dodikove ambicije. Njegova zaštita zato zavisi od vrlo uskog kruga ljudi, dok je broj mogućih protivnika mnogo širi.
Pobjeda koja traje do sljedećih izbora
Dodik je nesumnjivo ostvario određene kratkoročne političke koristi. Ukidanje sankcija omogućilo mu je da svojim biračima predstavi sliku međunarodne rehabilitacije, a pristup ljudima iz Trumpovog okruženja poslužio je kao dokaz da se njegovi politički protivnici uzalud nadaju izolaciji. U predizbornoj atmosferi takva slika mogla je pomoći mobilizaciji njegovog biračkog tijela, naročito onog dijela koji političku snagu mjeri sposobnošću vođe da demonstrira bliskost s velikim svjetskim liderima.
Ipak, nemoguće je pouzdano tvrditi da mu je lobiranje donijelo neki određen procenat glasova. Izborni rezultat zavisi od mnogo faktora, uključujući stranačku infrastrukturu, kontrolu javnih resursa, medijski uticaj i slabost opozicije u RS-u. Ono što se može reći jeste da je Dodik američku epizodu uspješno pretvorio u sredstvo političke mobilizacije. U tom smislu njegova investicija nije bila bez rezultata.
Problem je u vremenskom horizontu. Izborna pobjeda traje jedan mandat, dok posljedice međunarodnih finansijskih i političkih aranžmana mogu trajati godinama. Dokumentacija o lobističkim ugovorima neće nestati promjenom američke administracije. Kongresni izvještaji neće biti povučeni kad Dodik više ne bude zanimljiv Trumpu. A ljudi koji su danas spremni govoriti o uspjesima svoje saradnje s Republikom Srpskom sutra bi mogli biti mnogo manje zainteresovani da pred istražnim odborima objašnjavaju prirodu tih odnosa.
Dodik je, u suštini, napravio ono što rade političari koji budućnost razumiju isključivo kao produžetak sadašnjosti. Pretpostavio je da će Trumpova moć trajati dovoljno dugo da zaštiti njegove interese, da će njegovi saradnici ostati lojalni i uticajni, te da će novac potrošen na njih osigurati političku stabilnost. Nijedna od tih pretpostavki ne drži vodu.
Trump je političar čiji su odnosi s nekadašnjim saveznicima često završavali javnim sukobima, poniženjima i međusobnim optužbama. Njegov politički svijet nije zajednica ljudi povezanih trajnom lojalnošću, nego neprekidna borba za pristup moći. Dodik, koji je u vlastitom političkom okruženju navikao da svi zavise od njega, u tom svijetu nema gotovo nikakvu samostalnu vrijednost. Njegova korisnost traje onoliko koliko traje interes onih koji ga predstavljaju kao klijenta, partnera ili politički trofej.
Kada prestane biti koristan, ostat će mu računi.
Cijena koju neće platiti Dodik
Najveća tragedija cijele priče nije u mogućnosti da Dodik jednog dana ponovo postane predmet američkih sankcija ili kongresnih istraga. To bi bile političke posljedice njegovih vlastitih odluka. Mnogo je ozbiljnije pitanje šta će ostati građanima Republike Srpske nakon što se završi ova skupa epizoda privatizovane vanjske politike.
Prema zvaničnoj odluci Narodne skupštine Republike Srpske, za 2026. godinu odobreno je dugoročno zaduživanje do gotovo 1,69 milijardi konvertibilnih maraka. Izvještaj visokog predstavnika Ujedinjenim nacijama potvrđuje da značajan dio planiranog zaduživanja proizlazi iz potrebe refinansiranja postojećih obaveza. Drugim riječima, Republika Srpska mora nastaviti pozajmljivati novac da bi servisirala ranije preuzete dugove, dok istovremeno troši milione na političko lobiranje čiji je najvidljiviji rezultat zaštita vladajuće elite.
Šta će ostati od tih miliona kada Trump ode iz Bijele kuće? Koliko će vrijediti poznanstva s ljudima koji više neće imati pristup predsjedniku? Kakvu će korist građani imati od fotografija, sastanaka i obećanja ako se međunarodni položaj Republike Srpske dodatno pogorša, a njene javne finansije ostanu opterećene dugovima?
Odgovori na ta pitanja već se naziru. Novac je potrošen, ugovori su javno dostupni, američki novinari istražuju, a kongresmeni pripremaju dokumentaciju. Ono što je Dodik predstavljao kao dokaz vlastite diplomatske genijalnosti sve više liči na jednu od najskupljih političkih pogrešnih procjena u njegovoj karijeri.
U tome se nalazi i konačni paradoks njegove strategije. Čovjek koji je decenijama tvrdio da brani Republiku Srpsku od stranog uplitanja učinio je njen politički položaj zavisnijim od privatnih interesa stranih političkih posrednika nego ikada ranije. Čovjek koji se predstavlja kao zaštitnik nacionalnog dostojanstva pretvorio je javni novac u sredstvo kupovine pristupa tuđim kabinetima. A političar koji se hvali da razumije svjetske odnose moći nije prepoznao da se najopasnije mjesto za malog klijenta nalazi upravo u blizini velikog vođe čija moć počinje slabiti.
Dodik je možda dobio ono što je želio u oktobru 2025. godine. Ali već u oktobru 2026. postaje jasno da je cijena tog uspjeha mnogo veća nego što je bio spreman priznati. Uložio je novac koji nije njegov, kupio zaštitu koja nije trajna i proizveo političke neprijatelje koji imaju dovoljno vremena, interesa i institucionalnih mogućnosti da jednog dana zatraže detaljno polaganje računa.
U Trumpovom kasinu Dodik je sve stavio na crveno. Jednom je dobio. A onda je, uvjeren da je nadmudrio kuću, odlučio da ide all in zalažući pritom i sudbinu građana Republike Srpske.