Na telefonu primam obavijesti za važne vijesti i tog su mi 12. augusta došle dvije. Prva o napadu na Salmana Rushdieja, a druga o masakru na Cetinju, jedna ispod druge. Algoritam je ispravno pretpostavio da me moraju zanimati. Rushdie mi je veoma bitan pisac, pisala sam rad o njegova tri romana, jedan od njih su i Satanski stihovi. Cetinje je vjerovatno odabrano zbog geografske blizine, ali i ”univerzalne atraktivnosti” vijesti iz crne hronike, koje baš i nisu svakidašnje.
Prvo što sam osjetila nakon pročitanih vijesti bili su strah i tuga, koje su brzo prešle u bijes. Dokle više? Dokle ćemo trpjeti nasilje i živjeti u svijetu u kojem ni javna pozornica ni vlastita kuća nisu sigurne? Jer iako su ova dva događaja po vanjskim karakteristikama potpuno različita, u osnovi im je zajedničko jedno: nasilje – namjera da se drugog povrijedi i ošteti. Mi, zapravo, živimo u kulturi nasilja i ono je u svojim različitim oblicima toliko sveobuhvatno da smo većinu oblika prestali i primjećivati, oguglali smo uslijed njihove stalnosti. Zato nas samo ovakvi događaji mogu prenuti da zastanemo i zapitamo se: OK, dokle više?!
Misterij zla
Kao što se moglo i očekivati, oba događaja su izazvala lavinu reakcija. U prvi plan su izbili i počinioci, uz pitanja kakvi su i zašto su to uradili. Motiv koji je imao Hadi Matar nije bio toliki misterij jer Rushdie se u svijetu, nažalost, više proslavio po fetvi nego po književnosti i za njega su znali i oni koji ga nikad nisu ni čitali. Kao naposljetku i sam Matar koji je rekao da je pročitao svega nekoliko stranica romana. U videu koji je odmah potom objavio New York Post vidimo mladića zaleđenog izraza lica koji žali što nije završio posao. Vjerski fanatizam nije teško shvatiti, pa ni činjenicu da Matar stvarno vjeruje da je uradio dobru stvar. Ipak zbunjuje odsustvo kajanja na Matarovom licu.
S druge strane, motiv Vuka Barilovića nije tako lako uvidjeti i pitanje šta natjera čovjeka da iz čista mira pobije 10 ljudi, među njima i dvoje djece, nema zadovoljavajućeg odgovora. Gledala sam intervju sa Barilovićevom komšinicom koja je imala sreću da preživi, jer su ga ubili baš kad je počeo pucati po njenoj kući. Začuđena žena, baš kao da je u nekom američkom kriminalističkom dokumentarcu, priča kako je uvijek bio ”fin i tih“, kako dolazi ”iz dobre kuće”, pa ona baš nikada ne bi pomislila da je spreman na nešto slično. Ovdje se, dakle, radi o običnom ”momku iz komšiluka” koji se prometnuo u ubicu. Kako svi znamo ”fine i pristojne” komšije koji se pozdravljaju svaki dan, nije ni čudo da ovakve stvari imaju moć da nas zaokupe.
Psihologija nasilja
Ne znam da li postoje statistike za naše područje, ali u Americi je nasilje vodeći uzrok smrtnosti među ljudima koji su u ”najboljim godinama”. Nisu to različite bolesti, rakovi i virusi, nego upravo nasilje. Pritom najveći broj počinilaca nasilja ne čine ni ”psihopate” ni strani teroristi, nego ljudi koje su žrtve poznavali, njihovi prijatelji ili poznanici. Sudeći po čestim ubistvima žena uslijed porodičnog nasilja, o čemu nas crna hronika svako malo obavještava, usudiću se reći da i kod nas sigurno više žena ”u najboljim godinama” strada od ruke nasilnog partnera negoli od bolesti.
Evolucijski gledano, nasilje ima svoje opravdanje. U prijašnjim surovim uslovima opstanka morali smo biti nasilni da ugrabimo hranu i osiguramo sopstveni opstanak, pa se i evoluciona teorija zasniva na tezi da samo ”najjači preživljavaju”. Međutim, ta urođena agresivnost, koja potiče iz najstarijeg dijela mozga, sama ne može objasniti nasilničko ponašanje. Ono se razvija postepeno i zavisi od mnogo faktora: društva, ličnosti i okolnosti. Djeca ga najčešće uče po modelu – od starijih, a onda ga i sama reprodukuju. U najprostijem smislu, nasilje se dijeli na instrumentalno i afektivno. Prvo dovodi do nekog cilja (Matar), dok je drugo počinjeno u afektu, uslijed nemogućnosti inhibicije agresivnih impulsa.
Jedna od najpoznatijih teorija koja objašnjava nasilje je ona o dehumanizaciji – podrazumijeva da druge ljude posmatramo kao životinje i oduzimamo im ljudske karakteristike da bismo mogli činiti nasilje nad njima. Ovom teorijom se najčešće objašnjavalo kolektivno nasilje jedne grupe nad drugom: bijelaca nad crncima, nacista nad Jevrejima…, ali ona ne objašnjava veliki dio nasilničkog ponašanja. Zato se počelo govoriti i o tzv. ”moralnom nasilju”, koje ima svoj moralni motivator i smatra se ispravnim zbog nepoštivanja pravila napadača ili grupe kojoj pripada. Tako je i nasilje nad ženama moralno opravdano iz patrijarhalne perspektive – jer se žene ne ponašaju onako kako bi trebale, ne slijede ”pravila” pa ih je potrebno ”disciplinovati”. Nasilje nad djecom je također još uvijek široko prisutno i smatra se ispravnom i opravdanom odgojnom metodom.
Nasilje Hadija Matara ima upravo ovu moralnu komponentu, tj. zasniva se na ”ideologiji ispravnosti” grupe s kojom se identificira. On je, kao i mnogi napadači samoubice, vjerovao da čini dobro u ime nekog ”višeg cilja”, i ne posjeduje neke ”psihopatske” ili ”sociopatske” karakteristike kojima bi se izdvajao od prosjeka. Nasilje Vuka Barilovića motivirano je ličnim razlozima i nema kolektivno uporište, pa ga je stoga teže razumjeti i više intrigira. Vidjela sam da su od početka, paralelno s osudama, bile prisutne i kritike zdravstvenog sistema koji nije prepoznao da se radi o čovjeku s mentalnim problemima. Bez namjere da ulazim u dijagnostiku i istražujem da li je Barilović imao poteškoće s mentalnim zdravljem, ili da pravdam zdravstveni sistem, ovakvo gledanje na stvar je pogrešno, iako nastaje iz dobre namjere. Automatski ga se ubraja u ”psihičke dijagnoze” čime se vrši dodatna stigmatizacija ljudi s psihičkim poteškoćama, kao da najveći broj nasilničkog ponašanja ne dolazi s krajnje ”racionalnog, smišljenog i isplaniranog” mjesta. Drugim riječima, ne moramo biti ”ludi” da bismo počinili zlo i nije ispravno pretpostaviti da se radi o tome samo zato što nam je nešto teško razumjeti.
Za nasilničko ponašanje, kao što smo vidjeli iz ovog kratkog pregleda, može biti puno različitih motiva, a psihopatologija je samo jedan od njih.
Nasilje rađa nasilje
Najprirodnije što možemo osjetiti nakon što smo pretrpjeli neko nasilje, ili smo zbog njega izgubili nekog dragog, jeste želja da uzvratimo. Bol zbog gubitka je ogromna i nenadoknadiva i ne postoji ništa čime bi se mogla ispuniti praznina pa nam misao o tome može predstavljati djelimičnu utjehu. Ali ”nasilje rađa novo nasilje”. To je mudrost koju baštinimo još iz iskona civilizacije i svetih knjiga u kojma se poručuje da se umjesto toga okrenemo oprostu. Međutim, da bismo odustali od nasilja, i možda krenuli prema oprostu, u društvu u kojem živimo, a koje je zasnovano na nasilju i stalno ga perpetuira u različitim oblicima, u pravom smislu riječi trebamo biti sveci i svetice. Zato se možda dobro podsjećati da odustajemo zbog sebe, a ne zbog nekoga drugoga.
U ovom kontekstu moram spomenuti sjajni film Martina McDonagha iz 2017. godine, pomalo nezgrapnog naziva: Three Billboards Outside Ebbing, Missouri. Film se zasniva upravo na ovoj premisi da ”nasilje porađa drugo nasilje” te na spasonosnom receptu ”odustajanja od nasilja”. Sjajna Frances McDormand, kojoj je ova uloga donijela Oscara, tumači lik majke kojoj su silovali, a potom spalili maloljetnu kćer i koja sama traži počinitelje jer policiji to nije uspjelo. Bol zbog gubitka joj je pritom dodatno uvećana cijelim spektrom nepravde koju naknadno doživljava, što je ispunjava pravedničkim bijesom i željom za osvetom. I ona je većim dijelom filma i provodi, sve dok u jednom trenutku ne uvidi da njeno nasilje samo dovodi do novog nasilja, te pravi zaokret tako što odustane od nasilja. I tako proživi katarzu i doživi epifaniju.