foto: Dženat Dreković/NOMAD

Kišjuhas: Hladni rat i finlandizacija

Srpska Finska (1)

Šta znamo o Finskoj? Verovatno ne mnogo. Znamo da furaju saune, da imaju odličnu votku i obrazovanje, kao i vrhunske vozače Formule 1. A da li smo znali da je Finska zapravo bila deo carske Rusije sve do 1917. godine? Do, takoreći, prekjuče? Ili, logikom Vladimira Putina, „da joj je Vladimir Lenjin podario državnost“? Zatim, da li smo čuli za to da je nakon Drugog svetskog rata, Finska sa Rusijom (Sovjetskim Savezom) potpisala krajnje servilni „Sporazum o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći“ (1948)? Dakle, iste godine kada je Josip Broz Tito rekao istorijsko „Ne“ Staljinu, finski predsednik Juho Kusti Pasikivi je Staljinu poručio – „Pa, može“. Pa onda, tokom čitavog Hladnog rata i kasnije, kapitalistička i demokratska Finska održava izuzetno bliske političke, trgovinske i kulturne veze sa komunističkom i autokratskom Rusijom?

Naime, Finska se čitavih 75 godina svojski trudila da ne provocira svog istočnog, narajcanog, i golemog suseda. Da mu se ne zamera, da međunarodno ćuti, i da generalno ne čačka rusku mečku, kako o tome piše antropolog, istoričar, biolog i geograf (sve zajedno!) Džared Dajmond, čija istraživanja ovde obilato koristimo (Prevrat: Kako nacije barataju krizom i promenom, 2019). A što je ista politika koju mnogi na Zapadu (poput Emanuela Makrona i Henrija Kisindžera) kvazi-dobronamerno sugerišu Ukrajini i dan-danas.

Istovremeno, da ovdašnji rusofili i putinoljupci nešto vaistinu čitaju i znaju, odnosno da vide dalje od sopstvenog pupka, ukazivali bi upravo na tzv. finske lekcije o komotnom nezameranju i vaskolikom poltronstvu prema Rusiji. Jer kada je reč o bratskim i poslušnim odnosima prema Rusiji, Finska je bila Republika Srbija i Republika Srpska – mnogo pre Republike Srbije i Republike Srpske. A vidi je sad? Uprkos Milanoviću i Erdoganu, Finska je danas pred ulaskom u NATO. U čemu je kunst? Krenimo redom.

Hladni rat: finlandizacija

U međunarodnim odnosima i političkoj teoriji, nelaskavi fenomen geopolitičke servilnosti se (anglofono i uvredljivo) naziva po samoj Finskoj, odnosno – „finlandizacija“ (finski: „suomettuminen“, ruski: „финляндизация“). A za Njujork Tajms iz 1979, finlandizacija je žalosno stanje stvari u kojem mali i slabiji sused, zadivljen snagom i nemilosrdnošću totalitarne supersile, čini besramne i sramotne ustupke na uštrb svojih suverenih sloboda. Drugim i biranijim rečima, Finska je zaista sedela na dve geopolitičke stolice tokom Hladnog rata. Isticala je svoju vojnu neutralnost i političku nezavisnost, a zapravo praktikovala brojne ustupke prema susednoj Rusiji, sve da bi joj se neskriveno dodvorila.

Ovakvu politiku usvajaju dva finska predsednika koji ukupno vladaju čak 35 posleratnih godina: Juho Pasikivi (1946-1956) i Urho Kekonen (1956-1981) (što se preciznije i naziva Pasikivi-Kekonen doktrinom). Obojica su dobro poznavali Rusiju i Ruse, tečno govorili ruski jezik, a Pasikivi je prvo bio i ambasador u Moskvi. Za ove lidere, Finska je naprosto bila jedna mala i slabašna zemlja, i koja (poput Ukrajine danas?) ne može da računa na bilo kakvu pomoć Zapada. Uz to, oni su podjednako dobro razumeli da je geografija, neretko, sudbina. Jer finska kopnena granica sa Rusijom je dugačka čitavih 1.340 kilometara. I treća je najduža granica u Evropi, nakon granice između Norveške i Švedske, te između baš aktuelne – Rusije i Ukrajine.

Prema političkoj autobiografiji predsednika Kekonena, osnovni zadatak finske spoljne politike jeste da pomiri postojanje naše nacije sa interesima koji dominiraju geopolitičkim okruženjem Finske. Zadatak ove diplomatije je da oseti pretnju i pre nego što se približi, i da preuzme sve mere da ovu opasnost izbegne. Mala zemlja sebi jednostavno ne može da dozvoli da brka emocije (bilo osećanja simpatije ili antipatije) sa rešenjima svoje spoljne politike. S tim u vezi, kada su Staljina upitali zašto ne pokuša da preuzme vlast (i) u Finskoj putem finske Komunističke partije, drug Džugašvili je navodno odgovorio: „Kada imam (finskog predsednika) Pasikivija, šta će mi finska Komunistička partija?“

I sad, nakon Drugog svetskog rata, odnosno Mirovnog sporazuma sa Finskom (1944), Rusija je sebi pripojila oko 12% teritorije Finske (Kareliju, tj. mahom delove oko Lenjingrada, kao i delove Laponije), jednu važnu pomorsku bazu, kao i drugi najveći finski grad (Vipuri, danas Viborg). I Rusi su tada postavili svoje trupe na samo 15 kilometara od Helsinkija. A Finci, nemilo i nedrago svrstani uz Trojni pakt, morali su da isplate i visoku ratnu odštetu od 300 miliona dolara u roku od pet godina, zbog čega su mnogi finski građani prodavali nakit, porodičnu srebrninu, pa i sopstvene zlatne burme sa venčanja.

Pod pritiskom Sovjeta, Finci organizuju i suđenja za ratne zločine svojim šefovima država i komandantima iz perioda Drugog svetskog rata. A zapravo, iz perioda svojih odbrambenih ratova sa Sovjetskim Savezom, 1939-1940. i 1941-1944. U tom i takvom suočavanju sa prošlošću, na zatvorske kazne su bili osuđeni i ratni predsednik i dva premijera Finske, još četiri ministra i ambasador u Berlinu. Pošto je (legitimna?) odbrana i zaštita Finske retroaktivno proglašena zločinom (iako su Finci npr. sačuvali sve finske Jevreje i odbili su da učestvuju u opsadi Lenjingrada).

Poniženja tu ne prestaju. Nakon potpisivanja Sovjetsko-finskog sporazuma (1948), Finska je vešto balansirala po tankom užetu između svog opreznog približavanja Zapadu i paralelnog umiljavanja Rusiji – bez zaštitne mreže ispod u tom geopolitičkom cirkusu. Istovremeno, učinila je nebrojene dodatne ustupke pred istočnim joj susedom. Na primer, Finska odbija (preko potrebnu) američku pomoć iz Maršalovog plana. I legalizuje prorusku i staljinističku Komunističku partiju, a koja osvaja četvrtinu poslaničkih mandata već 1945. godine.

Finska je postala i drugi najveći zapadni trgovinski partner Sovjetskog Saveza (posle Zapadne Nemačke). Oko 20 odsto finske trgovine bilo je sa Sovjetima, a što je značilo i da je na ulicama Helsinkija bilo mnogo više Moskviča nego Mercedesa, a u restoranima više boršča nego burgera. Uostalom, pogledajmo ponovo Džarmušev „Noć na Zemlji“ (Night on Earth, 1991)? Helsinki je i tada više izgledao kao ruski, a ne kao švedski ili evropski grad. Finske prodavnice se ugibaju od poslovično nekvalitetne ruske robe uske potrošnje, a na koju Finci reaguju (crnim) humorom i vicevima, umesto pozivima na oružani otpor.

Mnogo ozbiljnije, finska vlada i mediji upadljivo izbegavaju svaku kritiku Sovjetskog Saveza i njihove spoljne politike. Na primer, Finska nikada nije zvanično osudila ruske agresije ili invazije na Mađarsku (1956), Čehoslovačku (1968) ili Avganistan (1979). Slično kao i u Srbiji, u Finskoj je bio nemoguć svaki politički uspeh ako bi se kritički govorilo o Rusiji. Kada su izvesne finske novine tek 1971. godine (istinito) istakle da je Sovjetski Savez 1939. bio okupirao baltičke zemlje, Moskva je zahtevala izvinjenje, a finska vlada je pozvala svoje medije na „više odgovornosti“ u izveštavanju. Dakle, na (auto)cenzuru. Najzad, finski izdavači su odbili da objave Solženjicinov Arhipelag Gulag, a Sovjeti zahtevali i da Finci iz svojih biblioteka izbace preko 1.700 „antiruskih“ knjiga.

Tokom čitavog Hladnog rata i posle, Finska jeste nastojala da „razume“ specifičnu perspektivu i pogled na svet Sovjetskog Saveza, odnosno Rusije. Kao što i Putina mnogi razumevaju danas. Finski i sovjetski lideri se konstantno susreću, razgovaraju i blisko sarađuju, sve da bi se ruski komšija, kao kučka u stalnom teranju, nekako umirio, ukrotio i obuzdao. Što je značilo i da Finska žrtvuje poveći deo svoje ekonomske i političke nezavisnosti, pa i svoje demokratije, te slobode govora i izražavanja. Zvuči poznato i nekako srpski? Jer, prema spomenutom predsedniku Kekonenu, nezavisnost jedne države nikada nije apsolutna. Ne postoji nijedna država danas koja se nije saginjala pred istorijskim neminovnostima.

Dakle, Finska se saginjati – hoće? Pa ipak, razmislimo dvaput pre nego što požurimo da osudimo Finsku i Fince kao hladne, kilave, servilne i beskičmene kukavice koje su oslobođene fiskulture. Zato što ništa nije dalje od istine. Hajde skoknimo još samo malčice u prošlost. Neposredno pre opisane politike finlandizacije u Hladnom ratu, dogodio se onaj – Zimski rat (1939-1940). To jest, jedan nezapamćeni, herojski i legendarni otpor finskog naroda prema Rusiji, a koji se komotno može uporediti sa aktuelnim otporom ukrajinskog vođstva, vojske i naroda. Sa takoreći, „ukrajinizacijom“.

Naime, nakon Drugog svetskog rata, Sovjeti su već okupirali Istočnu Nemačku, organizovali komunističke prevrate u četiri istočnoevropske zemlje (Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Rumuniji), uspešan puč u Čehoslovačkoj, te neuspešan rat u Grčkoj. Da, jedino SFR Jugoslavija je bila odvažni izuzetak koji potvrđuje staljinističko pravilo. I onda, finski lideri i građani se razborito pitaju sledeće – da li će to Finska biti sledeća? Uostalom, već je do juče bila u sastavu Rusije? I zato, krajnje servilnu politiku finlandizacije, odnosno mirne koegzistencije i bliske saradnje sa Rusijom ili SSSR u Hladnom ratu moramo razumeti i u tom kontekstu.

Jer, „Finska je mala zemlja“ i „Finska geografija se neće promeniti“, što su dva osnovna motiva spomenute unutrašnje i spoljne politike finlandizacije. Pa ipak, u onom Zimskom ratu, Finci se ne ponašaju ni kukavički, niti pičkasto (neka na terminu ne zamere ponosne nositeljke vagina), naprotiv. Najzad, miroljubiva i neutralna Finska, sa svojim opuštajućim saunama i Nokia telefonima, do dan-danas zadržava obavezni i krajnje strogi vojni rok (a vojni rezervisti čine oko 15% finske populacije). I takva Finska trenutno kuca na vrata NATO pakta, pošto dobro razume da neprijatelj vreba i dolazi sa Istoka. A da li mi to razumemo i zašto ne?

Zimski rat i srbijanizacija

Aleksej Kišjuhas

Kišjuhas: Saradnje narodima!
Kišjuhas: Mir svetu
Kišjuhas: Mi, heroji?
Kišjuhas: Svete granice
Kišjuhas: Nikada više?
Kišjuhas: Druga Srbija živi!
Kišjuhas: Seks i telefon
Kišjuhas: Zakon protiv slobode
Kišjuhas: Propasti hoćemo
Kišjuhas: Događanje roda
Kišjuhas: Bombe na Božić
Kišjuhas: Čemu sreća?
Kišjuhas: Škola ili crkva?
Kišjuhas: Poslednja šansa
Kišjuhas: Zapad je kriv?
Kišjuhas: Mihal i ja
Kišjuhas: Zavera vetra
Kišjuhas: Kuvanje žabe
Kišjuhas: Smrt Vojvodine
Kišjuhas: Znanja deci
Kišjuhas: Guslarski orgazam
Kišjuhas: Šta je kul?