Biblioteka Zabrđe
Nekidan, moj stariji potomak tj. potomkinja došla je sa idejom da želi da volontira na Jazz Festu.
Kod nas, u kući, tradicionalno, niko nije bio baš zainteresovan za jazz. Stari kasetofon u stanu na Čengić Vili vrtio je sve: rock, reggae, hip-hop, metal, elektroniku, sve u zavisnosti ko i kada sluša muziku. Znalo je, na kašikicu i klasične muzike da se provuče, ali jazz – jok.
U vremenima kada sam svirao sa Adijem Lukovcem u Ornamentima, moj burazer Drale se kao klinac, stalno vrtio tu negdje i često ulijetao da pomogne oko nečega. Vozio nas je na koncerte, pomagao oko opreme, DJ-isao prije koncerata, a često je znao na rošlama da nam dofura neku klopu u studio. Edo Zubčević, koji je u ta doba bio menadžer benda, zaposlio je tog vrijednog momka da prodaje karte za Jazz Fest na ulaznom šalteru Doma policije. Poslije je Drale napredovao i zaposlio se u Gramofonu “zastalno”, a kasnije su zaposlili i njegovu djevojku, sadašnju suprugu. Moj stari je počeo da im radi knjigovodstvo, a ja sam irgetio kao pomoćnik tonca i manuelni nosač zvuka. Nekako nas je sve đuture festival uvukao u jazz. Jakubovićima je jazz postao porodični biznis, iako je i ekonomski i gramatički neispravno staviti jazz i biznis u istu rečenicu.
Izgleda da iver ne pada daleko od bas gitare, koju sam razbio u paramparčad, da mi se neko od djece ne bi slučajno bavio muzikom, nego što bi komšiluk reko, nekim normalnim zanimanjem. Sad i ova moja starija hoće da volontira.
Velja i ja smo se upoznali prvog dana Srednje građevinske škole, a kasnije smo zajedno upisali i Arhitektonski fakultet. Velja je bio treći na spisku primljenih sa maksimalnim brojem bodova na prijemnom ispitu, koji se sastojao od zadataka iz matematike i slobodnog crtanja. On je bio pametan i talentovan u isto vrijeme. Ja sam bio samo talentovan, pa sam uz jedan prepisani zadatak iz matematike nekako uspio da se uguram i prođem prijemni.
Studiranje arhitekture batalio sam nakon samo par mjeseci lutanja po hodnicima i gradivu koje mi nikako nije ulazilo u glavu. U trenutku kada je Senka riješila neki matematički zadatak, dva puta ispisujući i brišući duplu tablu, ja sam u ring očajnički bacio olovku, lenjire i šestar i predao meč, zauvijek odlučivši da sreću i životni poziv potražim u muzici.
Velja je tvrdoglavo nastavio da studira da bi nakon dvije godine shvatio da arhitektonski fakultet funkcioniše po principu “sve ili ništa”, a on je htio i da svira u bendu, pa se prebacio na Likovnu akademiju na kojoj je procvjetao.
Jedan od prvih dizajnerskih poslova koje je dobio, još kao student, bilo je kretivno rješenje plakata, websajta i najavnog video spota za Jazz Fest. On i Enes Huseinčehajić su osmislili malog zelenog čikicu, koji je postao maskota festivala. Video spot su radili stop-motion tehnikom. Čikicu od plastelina su danima pomjerali i slikali da bi od toga dobili pokrete u videu. Problem je bio što su koristili obični školski plastelin, jer je onaj za stop motion bio preskup. Obični plastelin se od temperature svjetala i njihovih ruku topio već poslije nekoliko minuta rada, pa su model čikice stalno morali da popravljaju ili ponovo prave.
Na Jazz Festu je sve Sizifovski posao ili alhemija. Kako od nepleminitog materijala napraviti plemeniti. Kako od ničega napraviti nešto. Kad god se sjetim tog vremena, provedenog radeći na festivalu, u glavi zapjevam onu Rundekovu, malo modifikovanu pjesmu:
Uvijek s malo, premalo para
kad upale se svjetla, ide dim
a miris jazza opet postane stvaran
Ja bi mogo da mogu
Prošle sedmice Dubioza je svirala u Luksemburgu. Sala u kojoj smo nastupali zove se Rockhall. Zvuči i izgleda dobro, predobro. Oni izdašno finansiraju kulturu. Prvi čovjek kojeg smo sreli bio je stage menager. Dolazi, pravo ljut, jer smo stigli petnaest minuta ranije i sami istovarili opremu. Ljutito nam drži predavanje, kako istovaranje nije naš posao. Ima ljude koji su plaćeni za to. Naše je da sviramo. Gledao nas je kao posljednje amatere.
Kad se završio koncert prilazi, čestita i kaže kako odavno nije osjetio veću energiju na nekom koncertu. Nije mu jasno da tako sviraju oni isti koji istovaraju i utovaraju dvije tone svoje opreme svaku noć. Jebiga, neće ni skontati, jer nikada nije morao od ničega da pravi nešto.
Zato mi je drago da moja Asiba volontira ove godine na Jazz Festu. Tu će da prođe brzi kurs alhemije, koji će joj u životu koristiti više nego sva hemija koji joj je glavni predmeti u školi.
Ima onaj vic – pitalica koji kaže:
– Znaš li sta je to, malo, šareno, pojavljuje se jednom godišnje?
– Ne znam ni ja kako, al evo ga opet.
Dobro došli na Jazz Fest Sarajevo!