foto: Dženat Dreković/NOMAD

Jakubović: Normalno

Biblioteka Zabrđe

Nekidan sam sa sinom išao na izlet, na Trebević. Svaki put kada se vozim žičarom sjetim se kako smo, moj jaran Cuma i ja tamo nekad devedesete godine odlučili da pobjegnemo od kuće. Sačekali smo sunčanu subotu. Obojica smo ustali ranije, prije svih ukućana, napravili sendviče i stekli sve uslove za uspješan bijeg. Pravili smo se da, kao i svake subote, idemo napolje da se igramo sa djecom po naselju, a ustvari sjeli smo na trolejbus i krenuli prema žičari. Čitav dan smo proveli na Trebeviću. Besciljno lutali, a kada smo pojeli sendviče, shvatili smo da nemamo nikakav razlog da bježimo od kuće. Prije mraka smo opet sjeli na trolu i vratili se kući. Nije bilo uzaludno i glupo kako se na prvu čini, jer smo bili bogatiji za novo iskustvo i tajnu koju nikad nismo otkrili roditeljima. 

Kad sam pričao raji iz razreda šta smo Cuma i ja uradili, svi su mi rekli da nisam normalan.

Sarajevo je grad koji te provaljuje ako ne poštuješ gabarite normalnog, a gabariti su prilično uski, jer živimo u kadi, između četiri planine i pogled ne baca daleko. Termin provaliti nekoga u bermudskom trouglu sarkazma između Sarajeva, Mostara i Travnika, predstavlja čaršijsku potrebu da javno izruguje svakoga ko pokušava biti drugačiji.

Moj stari nikada nije poštovao autoritete i nije podlijegao strahu od provaljivanja. Uvijek je radio stvari zbog kojih se komšiluk okretao i čini mi se da je uživao u tome. Jedan od primjera je bicikl. U to vrijeme u svakoj normalnoj porodici tata i mama djeci kupe bicikle. Djeca voze bicikle, a roditelji furaju svoj film i mirna Bosna. Kod nas je bilo drugačije. Stari je kupio svima bicikle. Svoj je nabudžio kao u emisiji Pimp my ride. Od poštarskog bicikla napravio je Harley-Davidson na pedale. Ugradio je retrovizore, bisage, ručke na dva sprata (za sportsku i opuštenu vožnju), novi sic i na kraju tranzistor koji je svirao priključen na dinamu. Nas četvero smo išli na duge vožnje u biciklističkom konvoju Jakubović, uz muziku sa tranzistora. Moram li reći da bi se svako okrenuo za nama na potezu od Čengić Vile do Vrela Bosne.

Mi, Jakubovići, ionako nikada nismo spadali u red normalnih.

A onda je počeo rat koji me je preko noći naučio da normalno ne postoji. Paralelno sa ratom u moj život se uselio punk rock. Upoznao sam nove ljude koji se ne uklapaju i tako je strah od provaljivanja polako počeo da se otapa. Provaljivanje je sada punilo moje baterije i uživao sam u provociranju okoline.

Moja generacija u to vrijeme nije mogla da kupi majice sa logom omiljenog benda. Mi smo ih sami pravili nanošenjem varikine na tkaninu. Htio sam da napravim majicu Sex Pistols, ali mi je to bilo nekako na prvu. Odlučio sam da napišem Sex Machine, iako o Jamesu Brownu kao ni o sexu nisam ništa znao.

Imao sam petnaest godina. Nisam znao đe gonim, ali sam znao da ne želim biti normalan.

Vojna regrutacija dječaka sedamdesetosmog godišta došla je na red taman poslije završetka rata. Dobijao sam pozive za regrutaciju, ali sam uspješno izbjegavao vojsku koristeći sve moguće folove, od upisivanja fakulteta do mijenjanja adresa po različitim opštinama. Kažu da vojska od dječaka napravi normalnog čovjeka. U mom slučaju nije im uspjelo. Zbog koncerta koji sam svirao sa Adijem Lukovcem na služenje vojnog roka sam došao sa tri dana zakašnjenja. Bila je to sretna okolnost, jer su mi pri zaduživanju opreme rekli da nemaju više radnih uniformi, ostale im samo paradne. U paradnoj uniformi po zakonu ne smiješ raditi obuku. U kasarni sam bio jedini vegetarijanac. To je baš nerviralo ove što rade u kuhinji, jer sam im svaki dan tražio da mi preko makarona ili riže (što je uglavnom bilo na meniju) ne stavljaju gulaš. Jedan dan su odlučili da i ja moram biti normalan, pa su mi preko makarona stavili gulaš. Moja reakcija je bila da skinem uniformu i odem kod komandira kasarne. Tražio sam da zovnu SFOR, koji je tada redovno dolazio u kontrolu, jer su moja ljudska prava ugrožena. Komandir je prvo sletio i postrojio kuhinju. Kasnije mi je rekao da mu se ništa slično nije dogodilo u kasarni i dodao je da ni ja nisam previše normalan. 

Sad dok čitam ovo što sam napisao, kontam kako većinu svog života nisam bio normalan.

A sad bih još trebao da budem i novo-normalan.

Teško. Osim ako novo normalno nije nenormalno.

Brano Jakubović