Biblioteka Zabrđe
Nekidan bili smo na moru, na Murteru kod naše prijateljice Danijele. Moja žena i Danijela su imale priliku da se intenzivno druže, dok smo ja i djeca neumorno vrtili tipični turistički krug, kupanje, sunčanje, veslanje na dasci, sa periodičnim prekidima za mazanje faktorom trideset. Moja životna saputnica, iako je riba u horoskopu, nije baš vodeni tip. Ona se kupa ko antibiotik, jednom na svakih osam sati. Zadnjih godina, kada god idemo na more, nekako neplanirano nas zapadne vožnja brodom. Prijatelji se zadese u blizini na nekom otoku, pa idemo da ih posjetimo ili nam neko preporuči malu plažu u uvali kojoj se ne može prići kopnenim putem. Prije dvije godine su nas Lidija i Bojan brodićem provozali oko Krka. Ove godine moja supruga je slučajno u lokalnoj kafani upoznala gospođu Minu koja nas je pozvala na brodarenje oko Kornata.
Kada se moj burazer rodio mama je poslala starog i trogodišnjeg mene na more, valjda da joj se ne motamo i ne smetamo oko nove bebe. Nas dvojica smo kampovali negdje na Pelješcu. Bio sam mali i tokom godina puno detalja sa prvog ljetovanja kojeg se sjećam je isparilo među moždanim vijugama. Ostali su fragmenti sjećanja u kojima stari pravi gradele za ribu na plaži, pored šatora i moja prva vožnja trajektom. Ono čega se najjasnije sjećam je da sam tada, na trajektu, prvi put probao bademe. Stajali smo na palubi, stari nam je lupao bademe iz čijih ljuski je vadio slatkastu srž, a ja sam postavljao pitanja.
Dijete kad progovori koristi se pitanjima kako bi što prije upoznalo svijet oko sebe. Ni ja nisam bio izuzetak. Kažu da sam postavljao hiljadu pitanja u sekundi, sve me zanimalo. Jednom prilikom sa starim sam bio u robnoj kuću Sarajka, imao sam pitanje vezano za svaku policu i svaki artikl. Kada smo došli do odjeljenja gdje se prodaje alat, stari je seriju pitanja prekinuo uz prijetnju čekićem.
Na toj prvoj vožnji “bjodom” tj. trajektom u meni se ponovo upalila enciklopedija “Hiljadu zašto, hiljadu zato” i pitanja su se, izmađu badema, preljevala jedno u drugo. Čim stari stavi tačku na odgovor, slijedi novo pitanje i tako unedogled.
Četrdeset godina kasnije, sa svojom djecom, vozim se brodom oko Kornata. Ljubazna posada broda nam na mapi pokazuje putanju, hranimo galebove u letu, gledamo ribogojilišta u kojima se tove brancini, orade i tune. Na pomen mogućeg sustreta sa delfinima, grupe turista militantno zauzimaju pozicije, jer ne žele da propuste taj historijski selfie trenutak.
Stajemo na malom otoku Levranka, gdje smo se kupali na predivnoj skrivenoj pješčanoj plaži. Moj sin u povratku pronalazi kamenčinu i trsku koje do kraja putovanja nosimo sa sobom. Kaže da je ta kamenčina njegov “kamen spoticanja”, a da mu je trska jako potrebna, ali da nam ne može sad objašnjavati za šta.
Moj Vedator je već neko vrijeme u fazi upoznavanja svijeta pitanjima koja razaraju moždano tkivo. Sjedimo na palubi dok ispod nas pjene morski talasi koje reže pramac broda. Obojica smo kroz ogradu provukli noge, a bijela pjena talasa koji se odbijaju o brod zapljuskuje nam stopala. Vedator je prebacio pitanja sa pojedinačne na rafalnu paljbu: Tataaa, da li je Godzilla veća od ovog ostrva? Tataaa, da li je Godzilla uopšte muško ili žensko? Tataaa, mogu li telasi da prevrnu ovaj brod? Tataaa, mogu li ovu trsku da koristim umjesto dihaljke od maske? Tataaa, zašto onaj čiko liči na Velju?
Ja sam se pretvarao da sam tata koji zna sve odgovore dok sam negdje u sebi ponovo proživljavao svoju prvu vožnju “bjodom” sa starim.
Dok je tucao bademe strpljivo je odgovarao na moja nesuvisla dječija pitanja. Sada mogu da znam koliko je uživao, dok je spoznavao nepregledne univerzume mašte svoga sina.
Sad bih volio da mogu da mu postavim još jedno pitanje: Tataa, zbog čega svaka vožnja brodom u mom životu ima okus badema?