Biblioteka Zabrđe
Nekidan, supruga je ultimativno objavila – krečenje. Uz krečenje ide i generalka koja je uključivala čišćenje i spremanje tavana na koji smo odložili sav životni višak u proteklih petnaest godina. I kao što Rundekova pjesma kaže: “Prekopavam po tavanu po starim stvarima, tu je strgana stolica, tu su stari časopisi, fotelja i ormar, iza ormara su pale stare kožne sandale.”
Samo što ja nisam našao sandale nego stare ploče iz druge polovine devedestih godina. Bio sam siguran da sam sve svoje stare ploče poklonio prijatelju koji u Sofiji ima prodavnicu vinila, ali ovo su bile one koje su mi bile najbitnije i koje sam toliko uspješno zašteko da sam ih ustvari sakrio i od samog sebe. Pregledavajući tih tridesetak vinila sjetio sam se događaja od prije dvadest i pet godina.
Pet godina prije kraja prošloga vijeka ekipa ljudi na čelu sa Morganom Sowdenom, usljed ozbiljnog pijanstva u nekoj od praških kafana odlučila je da dođe u Sarajevo i otvori Internet Café. Vjerovatno su od apsinta imali teške halucinacije, jer krajem devedeset pete u mom rodnom gradu jedva da je bilo struje, a za internet nismo ni čuli. Sastavni dio “internet ekipe” bili su Joss Crooks – DJ i Denis Deni Baptiste – kuhar/fotograf. Joss me naučio kako da miksam na gramofonima, a Deni me naučio kako da miksam na ringlama tj. kako da kuham.
Joss je pokrenuo workshop ilitiga na maternjem jeziku – radionicu za DJing. Odlučih da poslušam svoje srce koje je lupalo u ritmu tam-tama i da se prijavim. Brzo sam ufrštuljio tehniku i logiku miksanja, jer sam već uveliko sa Adijem Lukovcem čačko po semplerima i ritam mašinama. Sada je trebalo samo vježbati. Provodio sam noći i dane u Boom Boom Roomu kako se zvala jedna od prostorija u Internet Caféu.
Nakon mjesec dana upornog trljanja po gramofonima došao je trenutak za prvi javni nastup, koji je ustvari bio after party pred tridesetak ljudi u šest ujutro. Meni se činilo kao da sviram na stadionu pred tristo hiljada insana. Nisam imao hrabrosti da podignem pogled prvih petnaest minuta. Kada sam vidio da ljudi plešu trema je nestala i nikada se više nije pojavila u mom životu.
Ubrzo sam dobio priliku za veliki nastup. Britanski savjet je organizovao festival u Banjaluci i Sarajevu. Ona stara šema, kao mi idemo tamo, a oni dolaze ovamo, nebili se mladi upoznali i prevazišli konflikte. Kada je stara čula da idem u Banjaluku da sviram, umalo je srce nije prekinulo. Na vrhuncu rasprave koja se ticala sigurnosnog aspekta putovanja, jer je rat tek bio završen i još uvijek su stajale barikade između dva entiteta, ja sam trznuo svježe izvađenu ličnu kartu koja je nadrkanom osamnaestogodišnjaku gladnom gramofona garantovala pravo na samostalne odluke. Sutra sam se ukrcao u UN-ov minibus, a činjenica da su u pratnji bila i dva vojna SFOR transportera opremljena ogromnim protivavionskim mitraljezima, govorila mi je da je stara možda bila u pravu.
Parti se održavao u nekoj školi čiji je hol za ovu priliku transformisan u plesni podij, a na balkonu su bili DJ-evi. Odsvirao sam svoj set, slušao druge DJ-eve; u jednoj od sporednih prostorija pogledao sam projekciju friško objavljenog filma Trainspotting. Pred jutro sam nabasao na zbornicu u kojoj sam prespavao na stolu. U Sarajevo sam se vratio pun neke nove energije i inspiracije zbog ovog iskustva. Banjaluka je od Sarajeva tih godina bila dalje nego Peking.
Na tavanu sam ispod starih ploča našao i stare akreditacije i flyere, ilitiga na maternjem letke, za partije. Jedan od njih bio je ovaj iz Banjaluke. Organizator je valjda zbog tek završenog rata i međuentitetske netrpeljivosti iz predostrožnosti napisao: DJ BRANSKI (Hungary).
Gledam taj stari flyer i kontam da smo te probleme skoro pa prevazišli. Ne mora se iz predostožnosti više kriti da sam iz Sarajeva. Te stare, lokalne podjele nisu više zanimljive. Sada imamo novi, globalni fol kako da se dijelimo i mrzimo. Na nekom flyeru u bliskoj budućnosti će najvjerovatnije pisati: DJ BRANSKI (vakcinisan).