foto: Dženat Dreković/NOMAD

Jakubović: Redemption Song

Biblioteka Zabrđe

Nekidan bio na koncertu u klubu AG. Na programu je bila svirka četiri sarajevska demo benda: San, Inspekcija, Baš beton i Salto. Išao sam da čujem šta se svira i kako zvuči omladina. Ustvari išao sam i da vidim koliko sam ostario. Plan je bio da uđem u AG i provjerim koliko je omladini krindž to što je nekoliko ljudi srednjih godina došlo na svirku. Prije nego nastavim dužan sam nekoliko pojašnjenja.

Prvo – izraz krindž za njih je ono što je za nas izraz ofirno.
Drugo – količina krindža je proporcionalna koeficijentu mog starenja.

Bar sam tako mislio. Kad ono sve neka fina omladina. Čak se i pozdravljaju i persiraju: “Jeste li Vi Bruno iz Dubioze… Vi ste legenda” i slično.

Nešo Kovač, dobri duh sarajevskog rock'n'rolla i vođa navale AG kluba nam je našao sto pored miksete odakle vidimo pozornicu, a garantuje bezbjednu udaljenost od šutke. Bendovi su se redali jedan za drugim. Malo autorskih pjesama, malo obrada domaćih i stranih bendova. Svi su nasmijani. Šutka traje bez obzira na pjesmu ili bend. Mikrofonija pišti uz kontinuirani stage diving. Živo ih zaboli što je tamo negdje napolju pandemija, ekonomska kriza i secesija. Isto kao što je mene bolilo uvo što je napolju rat, dok u Slozi Bedbug, bend iz sarajevskog naselja Malta, svira: “Vera was a strange woman I am not another Paul Newman.” U čitavoj toj zadimljenoj frci, shvatio sam da ja ustvari, još uvijek iznutra imam sedamnaest godina i da se osjećam mlad kao oni. Da me ne bole zglobovi i da nije krindž i ja bih uletio u šutku, jer gospodo odrasli, jebite se i vi i pandemija i rat i otcjepljenje i ekonomija.

Kad je završila svirka krenuli smo prema autu na parkingu iznad Arhitektonskog fakulteta. Mrzim taj parking. Tu sam ostavljao auto svaki dan kada bih dolazio starom u posjetu u bolnicu, gdje je provodio svoje zadnje dane. Tokom jedne posjete rekao sam mu da ćemo zbog te čitave situacije otkazati Njemačku turneju koja je trebala da počne za par dana.

Rekao mi je: “Mali, nemoj se zajebavat da bi slučajno otkazo neki koncert.”

Tada sam shvatio, da se mi na naš poseban, prešutan način opraštamo i da je odlučio da se pusti. Nije više mogao da se bori sa vlastitim srcem. Znao je da ide na bolje mjesto jer, jebiga, od Sekinog KCUS-a nema baš puno gorih mjesta. Obećao sam da ni jedan koncert neće biti otkazan. Obećanje sam ispunio – djelimično. Sutra smo otišli u Njemačku. Na rasporedu smo imali pet koncerata zaredom. Poslije trećeg koncerta u Frankfurtu otišao sam u hotel na spavanje. Negdje prije samog svitanja usnio sam starog. Samo se pojavio, rekao “Mali, nemoj se zajebavat” i nestao. Probudio sam se. Mobitel je svijetlio. U maminoj poruci pisalo je samo “Tata više nije s nama”.

Sutradan je na rasporedu bio koncert u Stuttgartu. Nije bilo šanse da ga otkažem. Prije nastupa smo stali ukrug i poručili starom da je ovo koncert samo za njega.

Stari je često dolazio na naše koncerte. Volio je da bude pored mog burazera Draleta koji za miksetom radi ton. Htio je da čuje svaki zvuk. Tokom koncerta se samo zadovoljno smiješio i nije dozvoljavao nikome da s njim razgovara. Bio je koncentrisan na muziku.

Te večeri u Stuttgartu, pored Draleta i miksete stajala je stolica. Bio sam siguran da stari sjedi i gleda. Opet je imao onaj zadovoljni smiješak na licu. Uživao je u muzici i bio sretan što vidi sinove kako rade ono što najviše vole. Od tada stolica uvijek stoji pored Draleta. Znam da nikada nije prazna.

Posljednji koncert smo pomjerili za neki drugi datum i vratili se u Sarajevo. Starog smo posljednji put ispratili uz “Redemption Song”.

Ovaj tekst želim da posvetim svim ljudima koji su ostali bez jednog ili oba roditelja. Otići ćemo i mi. Svi. I to nije toliko bitno. Bitno je da oni koji ostaju obećaju “da se neće zajebavati i otkazivati koncerte”.

I zato neka gori AG. Momci i djevojke, odvrnite pojačala do kraja, udrite bubnjeve i pjevajte iz petnih žila i nemojte se zajebavat!

Brano Jakubović

Otvoreno pismo AMUS-u
Jakubović: Dad džouk
Jakubović: Eurokrem
Jakubović: Normalno
Jakubović: Kolekcije
Jakubović: Bademi
Jakubović: Tavan

Žuna: Mit o sreći
Milano: 750 km za dvotočkaše
Online ili offline fanatici?
Latifić: Real s Nišave