Biblioteka Zabrđe
Nekidan sreo sam “komšije”. Dvoje Roma koji su živjeli na livadi prekoputa naše kuće. Tu su došli bježeći iz neke romske zajednice u kojoj su bili zlostavljani. Još jedna priča o Romeu i Juliji, samo što je ovaj put radnja smještena u Zabrđu. Prvih godinu-dvije živjeli su tu, doslovno na livadi, uz vatru koju su ložili smećem iz okolnih kontejnera. Kada bi padala kiša umotavali bi se u neke najlone. Kasnije su od paleta i dasaka napravili malo sklonište, kakav-takav krov nad glavom. Komšiluk je pomagao koliko je mogao. Uglavnom bi im donosili hranu, nešto toplo da se ugriju. Jedne godine, kada je ogroman snijeg pokrio Zabrđe, jedva sam ih ubijedio da odu u sklonište za beskućnike, bar dok je zima i snijeg. Vrlo brzo su se vratili na livadu. Bilo je dana kada su se budili doslovno ispod snijega umotani u najlone. Niko nije mogao da ih ubijedi ili pomogne da nađu neki smještaj. Jasno je da su bježali od nečega ili više vjerovatno od nekoga. Kada je počeo lockdown, jednog jutra, u zoru, budi me supruga. Čula je da neko zapomaže i jeca.
Našli smo komšije nasred ceste. Ona se porađala, on je panično tražio pomoć. Jedva smo izmolili hitnu pomoć da dođe. Kako li je teško usred lockdowna odvesti osobu bez ikakvog dokumenta u bolnicu da se porodi.
Zvao sam telefonom državne “predstavnike” Ostalih i razne nevladine organizacije. Uz žaljenje što ne mogu pomoći, jer to nije njihov resor ili fokus projekta, upućivali su me dalje na različite opštinske strukture koje se bave “pitanjem Roma”. Dobio sam informaciju da oni ne mogu ništa učiniti u ovom konkretnom slučaju.
Inspirisan njihovom životnom pričom, napisao sam pjesmu Booranija. “Svijet se okrenuo naopačke, život je ciganija. Svi smo izvrnuti naglavačke sitna smo buranija” bio je dio teksta. Odmah smo je snimili u prvoj sljedećoj epizodi Karantin Showa, koji smo za vrijeme lockdowna emitovali svakog ponedjeljka. Već i prije snimanja Karantin Showa Velja i ja smo razgovarali o tome da li je u redu što koristimo riječ “ciganija”, jer je uvredljiva i generalizuje ponašanje čitave etničke grupe. U rječniku stoji:
Ciganija – im. ž. r. – nekulturno i neprimjereno ponašanje; loše i ružno postupanje u međuljudskim odnosima, radu, trgovini.
Moji argumenti su bili da je pjesma inspirisana stvarnim događajem i da ta riječ najbolje opisuje situaciju. Uz to sam dodao da ima mnogo pjesama u kojima se koristi riječ “Cigani”. Ciganin sam, al najlepši, Ciganka, Ciganka sam mala, Ciganine ti što sviraš, Ciganin sam ja i još milion drugih pjesama. Velja je rekao da to sve stoji, ali da samo zbog toga što te ljude nema ko da brani nije u redu da ih svako može nazivati kako mu se ćefne. Bio je u pravu.
“Ciganiju” smo zamijenili “tiranijom” i pjesma se našla na albumu koji je izašao godinu dana kasnije. U međuvremenu je jedan lokalni radio skinuo verziju pjesme iz Karantin Showa sa YouTubea i vrtio je u programu, a da mi za to nismo znali.
Nekoliko mjeseci kasnije na portalu koji se bavi pitanjima i problemima romske zajednice izašao je tekst u kojem nam urednik skreće pažnju da smo upotrijebili neprimjerenu i uvedljivu riječ.
Mi smo reagovali izvinjenjem romskoj zajednici i objasnili da je sporna riječ mjesecima ranije zamijenjena.
Kao reakcija na cijeli slučaj digla se nevladina kuka i motika. Mnogo tastatura ratnika je “znalo da smo takvi” i samo su eto čekali da pokažemo svoje pravo socijalno neosjetljivo i rasističko lice. Pokušaj “cancel culture” ilitiga internetskog odjebanca, bio je u punom zamahu.
Čitao sam komentare i tekstove sa tog portala. Pored gomile riječi o borbi za ljudska prava Roma, manjina i Ostalih, nigdje nije bilo priče o mojim komšijama. Niko nije znao da oni postoje na livadi u Zabrđu. Niko nije znao da su tu došli bježeći od vlastitih “zaštitnika” koji su ih vjerovatno redovno marisali. Ovo dvoje nesretnika su vjerovatno zato i odlučili da žive na livadi. Nisu željeli da pripadaju nikome, ni svojima ni njihovima, ni konstitutivnima ni ostalima. Njih dvoje su željeli da pobjegnu od svih.
Kada sam pročitao da Aleksandar Hemon piše scenarij za novu epizodu filma Matrix, ponadao sam se da će radnju smjestiti u Bosnu i Hercegovinu. Da će doći Neo da se obračuna sa našim Matrixom. Ali mudre holivudske glave znale su da za taj film postoji samo jedan, tragičan kraj, u kojem Keanu Reeves sjedi u kafani i natapa tugu u alkoholu, jer je u dvoboju sa bh. aparatom izgubio i coowet i super moći. Brate Keno, ovaj Matrix nećeš pobijediti makar 250 nastavaka snimio!
Tokom rata, u okruženom Sarajevu, buraz i ja smo od raje iz kvarta čuli da Merhamet dijeli pakete pomoći za djecu, ako se učlaniš u mekteb, a u srpskom Dobrotvoru možemo dobiti po kutiju primitivnog Čokolina sa dodatakom vitamina koji se zvao Vitaminoza. Otrčali smo kući sa jasnom vizijom kako da zajebemo sistem. Merhametu ćemo reći da smo muslimani po babi Kasimu, a Dobrotvoru da smo Srbi po majci Nadi i eto prijeko potrebnih kalorija za preživljavanje. Stari je to veče, uz kandilo, održao porodični sastanak, sličan onome iz filma Sjećaš li se Doli Bel. Jedina tačka dnevnog reda bila je pomoć Merhameta i Dobrotvora. Na kraju sastanka usvojena je rezolucija prema kojoj će stari polomiti obje noge svakome ko iz tih organizacija, koje zahtijevaju pripadnost, donese makar i mrvicu. Učio nas je da ne pripadamo. Učio nas je da je bolje ostati gladan, nego biti meso u nacionalnoj mašini za mljevenje birača.
Često mi kažu da sam nastao iz “mješovitog braka”, a ja se protivim, znam da to nije istina. Znam da sam nastao iz ljubavi Kasima i Nade. Kasim nije bio musliman niti Bošnjak, a Nada nije Srpkinja niti pravoslavka, ali su imali pripadnost. Kasim je pripadao Nadi, a Nada Kasimu. Tako su valjda i mene naučili. Tamo negdje u ljeto 2004. i ja sam pripao svojoj Rahimi, a što se tiče naroda, narodnosti, religija i stranaka…
Radije bih propao, nego što bih pripao, jer bi mi Kasim obje noge polomio.