Biblioteka Zabrđe
Nekidan sam bio kod burazera. Kod njega u dnevnoj sobi, umjesto goblena, na zidu stoji uokviren plakat Manu Chao Radio Bemba Sound System, 18.7.2002. Jebote, prošlo je dvadeset godina. Tog dana svirao sam sa Adijem Lukovcem kao predgrupa za Manua, a da bih se tu pojavio morao sam se u dramatičnoj završnici prvo skinuti iz vojske.
Dugo sam bježao od regrutacije. Fakultet me vadio kratko, tačno onoliko koliko sam imao živaca da shvatim da arhitektura nije moj životni poziv. Onda su me preko nekih štela sakrivali od vojske dok nije došla neka nova čivija koja je moj file iskopala negdje u fioci i rekla da će me naći, makar mu zadnje bilo.
Onda su oni mene tražili, a ja se ko sarajevski ilegalac krio po gradu često mijenjajući i prijavljujući se na druge adrese. Dok vojna policija nije počela da parkira auto preko puta kuće jarana kod kojeg sam trenutno bio prijavljen. Valtera nisu skontali, ali mene jebiga ukebaše. Vazduh trepti kao da nebo gori – sprema se oluja.
U regrutnom centru su rekli da se u taj i taj petak moram prijaviti u Goražde u kasarnu Šišete. Ja sam rekao da nema šanse, jer baš taj petak imamo koncert i ne želim da zajebem kolege koji žive od toga i da ako sam do sada bježao, pobjeći ću opet. Dali su mi poštedu do ponedjeljka, kada sam se i javio. I onda standardna scena iz američkih filmova o regrutima. Glavni junak ulazi u kasarnu u kojoj se upravo vrši postrojavanje i dizanje zastave. Svi su nadrkani, unose mi se u facu, deru se i šalju me da se obrijem, ošišam i zadužim uniforme. Imao sam dosta sreće. U vojsci se zadužuju radna i paradna uniforma. Pošto sam zadnji zaduživao uniformu saopštili su mi da u skladištima futavih Oružanih snaga radnih uniformi više nema i da su ostale samo paradne, a po zakonu se u njoj ne smije ništa raditi osim parade.
Brano-vojska 1:0.
Nekoliko dana kasnije Adi mi je javio da radi muziku za film Remake Dine Mustafića i da mu trebam u studiju. Producenti su preko ministarstva izganjali da me puštaju vikendom da mogu da radim.
Komandant me pozvao u kancelariju, napisao mi dozvolu i kroz šeretski smijeh rekao: “Provalio sam te, Puško”. On je valjda zbog moje visine i mog zanimanja, manirom Sherlock Holmes provalio da sam ja Puško, tj. Nermin Puškar pjevač tada popularnog pop rock benda Knock Out.
Ne znam zašto ali u vojsci ako se pročuje da se baviš muzikom odmah ti je nadimak Harmonikaš, iako harmoniku nisam dotakao u životu. Kad sam u Goraždu poslije dva mjeseca završio obuku uslijedila je prekomanda u kasarnu u Nedžariće u Sarajevu. Na dan prekomande dobili su dopis da trebam da se priključim bendu Dine Merlina, jer nastupa na promociji knjige “Rat uživo” Senada Hadžifejzovića. Odem u kasarnu Nedžarići da predam papir i da me oslobode tu noć zbog koncerta. Opet scena iz američkih filmova o regrutima. Neki kapetan se dernja i pjeni o tome kako njega neće neki harmonikaš zajebavat, ovo je vojska a ne dječiji hor, šta ja mislim ko sam. Iskreno, tada nisam još tačno znao ko sam, ali sam 100% znao da ne sviram harmoniku nego sampler i da me za njegova vojna sranja živo zabole kita.
A to veče u BKC-u skupila se ozbiljna šminka. Alija u prvom redu, a ja pritišćem dugme na sampleru koji pušta robotski glas koji govori “Bosnom behar probeharao” što služi kao intro za Merlinov ulazak. E, da smo tada znali da će predsjednikov sin dvadeset godina kasnije izjaviti da će Bosance i Hercegovce zamijeniti robotima, moj sampler bi imao potpuno drugo, proročansko značenje.
Poslije promocije svi idu negdje da se zajebaju, a ti se Jakuboviću kupaj. Nazad u kasarnu. Onaj kapetan me uzeo na zub, pa sam opet preko nekih štela ganjao da me prebace negdje, bilo gdje dalje od ove budale.
Zapalo me da budem ćato u komandi u Rajlovcu, jer se razumijem u računare. I još povrh svega bace me u odjel za regrutaciju, tako da sam sljedećih nekoliko mjeseci prekucavao imena svih budućih bijednika koje će u potpunom vojnom besmislu da razvlače po kasarnama širom naše domovine.
U to vrijeme vojska je bila razdvojena na Bošnjake i Hrvate. Bio je dugački hodnik, lijevo su bile bošnjačke a desno hrvatske kancelarije. Dakle, sve je bilo duplo, dupla komanda, tako da je jedan od mojih redovnih zadataka bilo prevođenje korespondencije sa hrvatskog na bosanski. To je izgledalo otprilike ovako.
General kod kojeg radim napiše neki akt koji treba da se proslijedi hrvatskom kolegi. Ja taj akt nosim u kancelariju preko puta i dajem ga mom kolegi ćati Hrvatu koji to prevede na hrvatski. Onda on meni daje odgovor koji ja sa hrvatskog prevodim na bosanski i šaljem svom generalu. I tako u krug dok se ne usaglase. Moram li napominjati da se svaki akt štampa i da za svako usaglašavanja bošnjačko-hrvatskih vojnih interesa potrošimo papira u vrijednosti pola amazonske prašume.
Jedan dan u kancelariju me zove starješina iz reda hrvatskog naroda da mu se javim. Tog ljeta igralo se svjetsko fudbalsko prvenstvo u Japanu i Koreji. Uđem u kancelariju, jedan oficir sjedi u potkošulji sa nogama na stolu i iz ladice vadi kifle koje umače u pavlaku. Gleda se prenos tekme u ranom terminu od 14h.
Drugi oficir sjedi za svojim stolom:
– “Uđi, uđi, ja znam ko si, provalio sam te.”
Kontam: Jesam li ovaj put harmonikaš ili Puško?
– “Znam da si ti onaj muzičar iz one grupe što svira na kompjuterima”, misleći na Adi Lukovac & Ornamenti. “Znam da se razumiješ u tehniku. Ja radnim danima obnašam funkciju pukovnika, a vikendom tezgarim, sviram svadbe po srednjoj Bosni. Trebaš da mi preprogramiraš midi fajlove iz računara u klavijature.”
Tako sam uz pomoć midi fajlova, dobrog vladanja i ne uzimanja odsustva uspio da usaglasim odluku na obje strane hodnika da me puste mjesec dana ranije iz vojske. Tačno na dan kada se održava koncert Manu Chao & Radio Bemba.
U istom danu skinuo sam vojnu, a obukao rock uniformu i pravac prema platou preko puta Vijećnice, gdje se već radila tonska proba.
Adi Lukovac & Ornamenti bio je bend koji se najviše bavio eksperimentima. Kako u muzičkom tako i u tehnološkom smislu. Publici bih ostavio da kaže svoje dojmove o stvaralaštvu, ali ono što znam je da je za tehnološke revolucionarne eksperimente bilo prerano. Ti stari i prilično nemoćni računari koje smo koristili nisu mogli da isprate naše ideje. Stalno je nešto štekalo. Najčešće su koncerti izgledali tako da na pola svirke pukne neki kvar pa Vedran zalegne pod sto na kojem je naslagan sijaset opreme i sintisajzera da popravlja. Onda trojica sviraju, tj. nešto improvizuju, tj.vadimo se iz govana, a četvrtom vire noge ispod stola ko da je automehaničar.
Tako je bilo i na koncertu prije Manu Chao. Puče kvar. Velja pod stolom popravlja, mi nešto petljamo i znojimo se od neugode. Poslije nas na binu izleti Radio Bemba a za njima i Manu Chao. Krene luđačka energija koja u minuti izazva tektonske poremećaje ispred Vijećnice. Svi plešu i mlado i staro. Prvi put sam čuo i vidio tako nešto. Neke dvije starije gospođe sa trajnim na glavama, cupkaju pored mene i deru se: “Sviraj Bailar, Bailar” misleći da su na bini Gipsy Kings. Valjda zbog španskog jezika šta li. U zraku su se vijorile zastave na kojima piše Split, Beograd, Zagreb.
Ljudi iz cijele regije su bili tu, a ja kao da sam stajao sam ispred te pozornice.
Znao sam da naš bend neće preživjeti još dugo. Adi se sve više okretao muzici za film i pozorište,što kada pogledam iz ove perspektive i jeste bilo njegovo prirodno muzičko stanište. On je, prije svega, bio majstor atmosfere. Imao je neki prirodni instinkt da na scenu napiše muziku koja je do kraja zaokruživala misao. Vedran je upisao Likovnu akademiju i polako se gubio u bespućima dizajna i videa. Adnan je priželjkivao normalan život koji uključuje civilizirano radno vrijeme, redovno spavanje i tri obroka dnevno. Ja nisam znao šta želim. Tog dana sam skinuo uniformu. Pespektiva mi se potpuno promijenila poslije mjeseci provedenih u paralelnom univezumu Oružanih snaga BiH.
Poslije koncerta, Manu i ekipa su u improviziranom backstageu koji je bio smješten u avliju kod neke nane organizovali dernek do ranih jutarnjih sati. Akustične gitare i harmonika išle su od ruke do ruke, nana je u neprestanom nizu iznosila pite, a na nebu su se polako pojavljivale prve zrake sunca. Zamolio sam Manua da mi potpiše poster za buraza. U tom usputnom razgovoru pitao me za bend, ono standardno kako ide, itd. Ja sam se kao i svaki mladi glazbenik u povojima odmah počeo žaliti kako se krpimo sa opremom i kako ta računarska tehnika još uvijek nije dovoljno razvijena, fali nam kanala. Manu ode do tour busa i vrati se noseći u rukama starog Rolanda VS880, snimača koji ima osam kanala. Ja sam imao isti takav i par godina ranije smo ga odbacili da bismo prešli na korištenje računara.
Manu spušta mikseticu na stol:
– “Ja sam svoja oba albuma snimio na ovih osam kanala. Ako mi pjesma traži deveti kanal, odmah je obrišem. Pjesmu, ako ne valja, neće popraviti ni osmi, deveti niti hiljaditi kanal.”
Znaš ono kako se u narodu kaže “promijenićeš se ti, vojska će od tebe čovjeka napraviti”. Drkali su me nekoliko mjeseci i ništa, ne napraviše tog nekog čovjeka, a onda se isti dan kada sam skinuo uniformu pojavi pjevač i lutalica iz Barcelone i jednom jedinom rečenicom o kanalima, promijeni svijet u meni i oko mene. U šest ujutro, u avliji preko puta Vijećnice nastade Dubioza Kolektiv.
I dan-danas kada otvorim software za snimanje, po defaultu, otvara se aranžman sa osam praznih kanala. Jebeš deveti, fakat ne treba.