Biblioteka Zabrđe
Nekidan sam prelazio preko raskrsnice pored zgrade na Marijin-Dvoru koju zovemo Viza za budućnost, po eksterijer kadru iz istoimene serije. Na saobraćajnom znaku iznad semafora još uvijek stoji ocrtani stencil logo I.M.A. To je skraćenica za Interactive Music Association – DJ skupinu koju smo oformili krajem 1996. godine. Devedesetih godina, poslije rata, u grad je osim brašna, jaja, konzervi i humanitarne pomoći stigla i elektronska muzika. DJ Joss Crooks, Englez koji je u Sarajevo stigao iz Praga, učio nas je kako se miksa na gramofonima i kada smo se uštelili sljedeći logičan korak bio je da napravimo skupinu DJ-eva i organizujemo žurke. Svirali smo gdje god nam se pružila prilika. Od napuštenih hala do kafana, klubova i vikendica. Živjeli smo sto na sat. Užasnu ratnu prošlost ostavili smo iza sebe. Ova potpuno nova muzika nam je omogućila svjež start. Uživali smo u novim zvukovima i činjenici da je većina muzike koju konzumiramo instrumentalna. Nije bilo zadate teme ni ideje. Svako za sebe čuje ono što želi, a mi miksamo ploče dok basovi pomjeraju kamence i pijeske u bubrezima.
U oktobru ‘97., po gradu su osvanuli crni plakati sa samo dva slova. U2 je najavio koncert na stadionu Koševo na tada aktualnoj turneji POP Mart. Nas je, više od činjenice da će u Sarajevu prvi put poslije rata da se desi ogromni rock spektakl, uzbuđivala činjenica da, DJ setom, koncert otvara Howie B. Underground producent i DJ koji je koproducirao POP album legendarnih irskih rokera, koji su na taj način željeli biti u toku sa aktualnim trendovima. U čitavoj frtutmi vidjeli smo priliku za sebe. U klubu KUK, koji je smješten u blizini stadiona Koševo, organizovali smo U2 after party. Napravili smo hiljade fotokopiranih flyera na kojima smo osim osnovnih podataka i svojih imena, odvažno napisali: OPEN INVITATION FOR HOWIE B, potajno se nadajući da bi nekako ovaj flyer mogao doću u ruke ovog elektroničkog majstora.
O koncertu sa Koševa, na kojem je bend izašao iz velikog žutog limuna, a Bono ostao bez glasa, već su ispisane mnoge stranice. Bilo je emotivno i nezaboravno. Poslije ovog koncerta do danas je u naš grad došlo svega par velikih imena. Nismo se proslavili kao koncertna destinacija. Najtužnije mi je kada portali svakog 23. septembra obilježavaju godišnjicu održavanja U2 koncerta. Tolika smo prdekana.
Elem, poslije velikog rock praska, sa Koševa smo se zaputili u studentski klub KUK na naš after party. Ispred kluba već je bilo krcato kao i unutra. Nismo džaba fotokopirali one silne flyere. Joss i ja smo u maloj DJ kabini počeli svirku sistemom “back to back” ili što bi kolega Joksimović rekao “leđa o leđa”. Šamarali smo ploče, a raja koja se slila iz svih krajeva bivše države i istočne Evrope, plesala je kao da nema sutra. U jednom trenutku neko me je potapšao po ramenu u pokušaju da me dozove, a ja sam samo odmahivao rukom bez osvrtanja, jer sam bio usred miksa. Kada sam se najzad okrenuo, na ulazu u DJ kabinu stajao je Brian Eno, koji je pitao može li njegov drugar malo da miksa s nama. Iza njega virio je Howie B sa koferom ploča. Razrogačenih očiju u nevjerici samo smo se pomakli i pokazali na gramofone. Howie je rekao da želi da nastavi da svira back to back sa nekim od nas. Joss mi je namignuo i rekao: “Go for it.”
Snovi se ponekad zaista ostvare. To je bila jedna od onih istinitih scena koje su naši režiseri izbacivali iz svojih filmova da publika ne bi rekla “E jebiga sad ga pretjera”. Ljudi u klubu su jedan po jedan skontavali da Howie pušta muziku i atmosfera se nabrijala do usijanja. Ova kotlina fakat zna biti lud grad. Ja sam pokušavao da izvučem sve svoje najjače fore, a srce mi je od uzbuđenja lupalo u duplo bržem tempu nego svi elektronski beatovi te noći. Dani i noći koje sam proveo vježbajući miksanje u BOOM BOOM ROOM-u, kako smo zvali našu prostoriju u Morganovom Internet cafeu na Skenderiji konačno su se isplatili. Zadavao sam live remix pjesme Block Rockin’ Beats i još preko toga puštao samplove koji su preko beata govorili “I, M, A”. Baš me bilo krenulo. A onda se desilo ono što u Sarajevu uvijek očekujemo. Da ti se neko usere u ćejf kada najmanje očekuješ. U kabinu ulazi gazda kluba koji ne zna ni ko je Howie B, ni šta mi to “sviramo”, jer ga ta buka ionako nervira. Istjeruje nas sve i mjesto ustupa nekom svom amidžiću koji vadi gomilu CD-ova bljutavih naziva tipa “Trance Mix 97” koje je vjerovatno kupio u nekom njemačkom šoping centru. Ajde komercijalni trance i nekako, ali puštati muziku sa CD-ova je tada bio neoprostiv potez u našem gramofondžijskom DJ svijetu. Prije nego smo uopšte shvatili šta se desilo, ovaj nesretnik je već u prvim minutama svog “miksa” rastjerao publiku koja je pobjegla glavom bez obzira. Klub se ispraznio kao da je neko u mikrofon upravo objavio pandemiju Sars Covida 2.0.
U Sarajevu se baš nikada ne da usranom do potoka. Umjesto da na kraju U2 turneje izađe DVD PopMart Live from Sarajevo, Bono promukne pa se na kraju objavi PopMart Live from Mexico City. Umjesto da u KUK-u osvanemo sa Howie B, pa da nas on oduševljen pozove u London u studio ili tako nešto, u realnosti dobijemo svi nogu u guzicu od gazde kluba zbog rejverskog nepotizma.
Joss i ja sjedili smo na zidiću ispred KUK-a. Posljednji pijanci i drogirane ekipe su odlazili iz dvorišta već praznog kluba. Polako je svitalo, a nas dvojica smo se, u šoku, blijedo gledali.
Po glavi sam tražio način kako da Jossu na engleski prevedem – Jebi ga, moj jarane, tako ti je to kad te kriv kurac napravi.