Biblioteka Zabrđe
Nekidan smo ušli u 2023. godinu. Prije deset godina Dubioza Kolektiv je izdala album Apsurdistan. U prvoj sedmici nakon izlaska, album je sa našeg sajta skinulo preko tristo hiljada ljudi. Tih deset pjesama otvorilo je mnoga vrata za bend, ali nažalost Apsurdistan je previše ličio na sve što se dešavalo u realnom životu. Još uvijek se dešava.
Ne sjećam se tačno koji je bio datum. Wikipedia kaže da je bio peti juni. Na telefon me zove drug. Kaže da parlament ne želi da usvoji zakon o jedinstvenom matičnom broju i da zbog toga sva novorođena djeca neće imati pravo na zdravstvenu zaštitu. Jedna beba je životno ugrožena i zbog ovog problema ne može na liječenje. Trebamo nešto učiniti. Ne sjećam se ko je predložio, ali se sjećam da je nas nekoliko odlučilo da ispred ulaza u zgradu parlamenta parkiramo automobile i na taj način simbolično spriječimo političare da odu sa posla dok ne usvoje zakon. To je takođe značilo i da smo upravo paralisali saobraćaj u Sarajevu, jer je na tom mjestu glavna raskrsnica. Popeli smo se na haube i krovove auta da onemogućimo pauka da podigne auta. Pojavila se policija, ali su se slučajni prolaznici i građani već počeli skupljati. Osjećalo se da se nešto dešava. Ljudi su zvali telefonom jedni druge, informacija se širila internetom. Dva sata poslije nekoliko stotina ljudi se pridružilo protestu. Nismo imali ideju šta i kako dalje. Nije postojao formalni vođa niti organizator. Odlučili smo da na raskrsnici ostanemo čitavu noć, pa da sutra odlučimo. Ujutro je narod počeo da dolazi u još većem broju nego juče. Najviše je bilo majki koje su gurale kolica s bebama. Tako su i nastali vizuali ovog protesta, slika kolica i slika cucle.
Kroz masu ljudi probija se dostavljač pizza. Nosi gomilu kutija sa pizzama i kaže: “Dovezao sam puno auto pizza, šalje vam pjevač taj i taj, da vas podrži i nahrani dok protestujete.”
“Vrati ti te sve pizze pjevaču i reci mu da ako hoće da podrži protest neka dođe ovamo i stoji sa nama. Znam da za njega možda nije pametno da se svađa sa političarima i strankama, ali ko što bi reko tjelohranitelj Žika u filmu Kako je propao rokenrol: Il si nindža il si mindža.“
Mi smo sljedeće sedmice imali dva koncerta u Poljskoj i Rusiji. Ni dan danas ne mogu da vjerujem da smo iz Poljske poslije prvog koncerta putovali kombijem u Rusiju. Moraš biti baš glup i neiskusan pa ići na točkovima preko graničnog prelaza između EU i Rusije. Jebiga, nismo znali da sam prelazak granice podrazumijeva najmanje 24 sata čekanja i maltretiranja sa besmislenom ruskom birokratijom. Prvo smo par sati čekali u redu, a kada smo stigli do pasoške kontrole, gospođa granična policajka, uze pasoše, navuče ispred sebe veliko povećalo na stalku kakve smo viđali u filmovima iz sedamdesetih kada režiser želi da prikaže nekog naučnika koji proučava nešto valjda pravo zajebano. Gospođa policajka kreće da lista, stranicu po stranicu pasoša, polako, staloženo i temeljito baš kao Gustav u onom crtiću u kojem je službenik na šalteru banke. Umoči prst u čašu vina ispod pulta, pa ga poliže, a onda vlažnim prstom lakše okrene novi list i to sve u usporenom snimku.
Poslije tri sata temeljitog pregledanja pasoša poslali su nas dalje da predamo ATA karnet u carinskom uredu. Drale, moj buraz koji je ujedno tonac i tour manager, vraća se iz ureda blijed i zbunjen.
“Buraz, ti si učio ruski u školi. Ajde sa mnom, ovaj samo nešto melje na ruskom, pojma nemam šta oće.”
“Это документ ЕС. Мы признаем только российский документ”- ponavljao je ruski carinik.
Na mom jadnom ruskom sam ga jedva nekako ubijedio da Bosna i Hercegovina nije EU zemlja i da nas pusti dalje. Poslao nas je još “samo” da skeniramo kombi u nekom hangaru i to je to, možemo ići. Presretni krenusmo dalje pravo u cjelonoćni red kamiona koji takođe čekaju skener.
Sutra popodne nas pustiše sa granice a ispred nas je bio put od 700 kilometara do festivala. Bilo je vrlo izvjesno da ćemo zakasniti. Vrlo brzo cesta je postala makadam koji se prostire sljedećih dvjesta kilometara kroz nekakve močvare. Staje se samo u slučaju najveće nužde, jer čim izađeš iz kombija, napadnu te neki obadi veličine ping-pong loptice. Sada je bilo kristalno jasno da ćemo zakasniti. Nekako smo stigli do Дикая Мята tj. Wild Mint festivala. Bend Easy Star – All Stars koji je trebao nastupiti poslije nas je prihvatio da zamjenimo termine i zahvaljujući tome mogli smo da sviramo. Umorni, gladni, sjebani, bez bilo kakve tehničke probe, potegli smo po veliki gutljaj votke i izletili na pozornicu. Ako će ovo biti prvi nastup u Rusiji idemo i mi do kraja. Izvukli smo zadnje atome snage i udarili najjače što smo znali. Reakcija publike bila je da nam odmah vrati desetostruku energiju, pogo, šutke i sve što ide uz to.
Naš tadašnji gitarista Džarma koji nikada prije nije pjevao niti pričao na koncertu, prišao je mikrofonu u pauzi između dvije pjesme. Dok smo mi u čudu gledali šta se dešava, Džarma je već ispalio: “Sljedeća pjesma posvećena je bendu Pussy Riot. Zove se Justice.”
Tajac.
Nikada nisam vidio takvu transformaciju u publici. Od opšteg haosa, plesa, šutke i stage divinga do zaleđene slike zblanutih i preplašenih pogleda. Publika se polako ali sigurno počela razilaziti. Neki su samo stajali. Osjećali su strah što su uopšte prisutni. Direktor festivala, koji je odličan tip, samo je nijemo stajao i držao se za kosu.
Znali smo da Pussy Riot nisu omiljene u majčici Rusiji, ali nismo očekivali toliku količinu straha. Poneseni protestnom atmosferom iz domovine, nastavili smo svirati. Poslije koncerta direktor festivala nam je objasnio da je zbog ovog incindenta vrlo moguće da će ukinuti festival.
Danas vidimo da je strah Rusa od njihovog vođe bio apsolutno opravdan.
Kada smo krenuli nazad dobijali smo SMS poruke. U Sarajevu je buknula prava pobuna. U međuvremenu je beba Belmina izgubila borbu za život, jer parlamentarci nisu željeli da donesu zakon. Veliki broj građana i građanki se pridružio. Protest je prerastao u blokadu zgrade parlamenta. Političarima neće biti dopušteno da izađu sve dok ne donesu zakon o JMBG. Mama mi je napisala da je čitavu noć sa svojom najboljom prijateljicom, mojom kumom, provela na trgu ispred institucija. Ljudi se drže za ruke i tako formiraju živi prsten oko zgrade. Politički bijednici pokušavaju da pobjegnu iz parlamenta na sve moguće načine. Dva-tri ljigavca su uspjeli uz pomoć tjelohranitelja pobjeći kroz neke podrumske prostore. Policija je uz protestante. Služba je služba, al jebiga i oni imaju djecu. Čuo sam se sa drugovima sa terena. Narod je bijesan. Ovo bi moglo da eskalira. Ni u kojem slučaju ne želimo nasilje. Dogovorili smo se da organizujemo koncert koji bi trebao pacificirati protest i smiriti tenzije. Zvali su nas u dnevnik nacionalne televizije. Najavili smo koncert i stisnuli gas da što prije dobacimo do Sarajeva. Dok smo putovali, telefonski smo dogovarali detalje i tehniku za koncert. Pozivali smo i prijatelje iz drugih bendova. Svi su se odazvali, od Mostara do Banjaluke. Letu Štuke, Zoster, Skroz, Frenki, Grof Đuraz,i mnogi drugi. Stigli smo u jutarnjim satima i kombijem otišli pravo na Studentski eFM radio koji smo fizički okupirali. Čitav dan smo iz studija emitovali program i pozivali ljude na nenasilni protest i koncert.
Popodne smo iz radijskog studija otišli ispred parlamenta. Rijeke ljudi su se slijevale iz svih okolnih ulica. Izvođači su se smjenjivali na maloj pozornici.
Uspjeli smo u nakani da spriječimo nasilje koje se već počelo osjećati u zraku. Već u februaru sljedeće godine, to nasilje će da eskalira. Goriće zgrade državnih institucija.
Tog ljeta dvije hiljade trinaeste, bio sam u isto vrijeme beskrajno tužan i beskrajno ponosan. Tužan jer mala Belmina nije izdržala da gospoda izglasaju zakon, a ponosan jer su hiljade mojih sugrađana i sugrađanki, možda prvi put u kratkoj istoriji naše države, dokazali da je miran i nenasilan pritisak na politiku moguć.
Sve se može kad se male ruke slože… u krug koji blokira parlament.