foto: Dženat Dreković/NOMAD

Jakubović: Nosač zvuka

Biblioteka Zabrđe

Moj prvi pravi susret sa jazzom desio se na sarajevskom Jazz Festu, tamo negdje početkom dvijehiljaditih. Mima i ja čekali smo prvo dijete. Ona će uskoro biti na porodiljskom, Dubioza je tek počinjala, a pelene nisu htjele same da se kupe. Morao sam naći posao. Zaposlio sam se u produkcijskoj kompaniji koja je tehničkim uslugama opsluživala Jazz Fest. Biti tehničar na razglasu, tada mladom glazbeniku i producentu, zvučalo je kao novi izazov, ali se pokazalo da posao nije nimalo sexy. Uglavnom se svodi na težački posao hamala koji nosi teške razglasne kutije, kupi kablove, stalke, miksete i onaj jebeni multikor – to vam je debeli teški kabl koji se pruža od miksete do pozornice. Po njemu publika gazi, prosipa pivo i ostala osvježavajuća slipava pića na koje se dalje lijepe sve moguće prljavštine od prašine i slomljenog stakla do nečije povraćke.

Na prvom poslu, na Jazz Festu činilo se da nije toliko teško. Publika pristojno sjedi, piće se služi u foajeu, a oprema se istovara direktno sa bine u kamion – zvuči prilično dobro. Problemi nastaju poslije.

U to vrijeme bili su popularni “eventi”. Sve firme, banke, osiguranja i ostali privredni subjekti sa viškom para, radili su zabave u svrhu promocije i umrežavanja sa novim partnerima. Naradio sam se tih “evenata”, tj. nanos'o sam se razglasa, nanos'o zvuka. Posljednji, zbog kojeg sam dao otkaz bio je negdje u Hercegovini. Neka firma je “eventirala” u velikoj sportskoj sali. Razglas i opremu smo nosili uz beskonačni niz stepenica i doslovno poginuli da sve bude na mjestu i na vrijeme. Event počinje i na pozornicu izlazi frajer sa mačem koji zabija u neki lažni kamen uz pozadinsko zavijanje epskog heavy metala pomiješanim sa zvukovljem tezgaroških klavijatura.

“Šta je ovo?”, upitah naivno.
Kažu: “Event otvara Thompson.”

Hvala lijepo! Jebeš i Thompsona i razglas i pelene. To veče sam se vratio kući odmah posle eventa kamionom kompanje koja je postavljala video zidove.

Naučio sam vrijednu životnu lekciju. Na svojoj koži sam osjetio i naučio šta se sve dešava prije i poslije jednog koncerta. Znam koliko ljudi naporno rade danima prije i poslije nego muzičari dođu. Znam koliko tona pređe preko nečijih leđa, znam da rade od zvijezde do zvijezde da bi mi svirali dva sata i znam da se to mora cijeniti. Da bi se neko nazvao muzičarem, po meni, trebao bi raditi bar mjesec dana u produkcijskoj kompaniji, tj. nositi i postavljati razglas i opremu. Jedino tako se nadrkani muzičari ne bi toliko žalili i kukali, jer im, zaboga, ne odgovara vrsta stalka za mikrofon i to što kafa i čaj u zapozorju nisu adekvatne temperature. Henry Rollins je davno napisao slovo na ovu temu koje bi svako ko se želi baviti našim poslom trebao naučiti napamet.

Sudbina se potrudila da do pelena dođem na drugi način. Edin Zubčević, direktor Jazz Festa mi je dao priliku da budem pomoćnik glavnog tonca na festivalu. Imao sam mogućnost da malo zaradim, a mnogo naučim, što je u jazzu najčešći omjer dobiti. Tako sam upoznao Paola Vinacciju, jazz bubnjara i producenta koji je nekoliko godina bio tonac na glavnoj sceni Jazz Festa. Ako odete na Wikipediju i pogledate spisak albuma na kojima je radio, zaboliće vas ruka od skrolanja. Od Paola se moglo naučiti puno toga. Nije mi pokazivao nikakve tehnike ozvučavanja, postavke i vrste mikrofona. Učio me da slušam muziku, instrument, izvedbu i kontekst. Učio me da je glavno pravilo – izbjegavati pravila. Karate kid je imao Mr. Miyagija, a ja sam imao Paola, za kojim sam išao i kao spužva upijao sve što govori i radi.

Godinama poslije, za vrijeme Dubiozinih turneja po Skandinaviji, posjećivao sam Učitelja u njegovom potkrovlju u Oslu. Dugo je bolovao od raka pankreasa, ali je sve vrijeme bio aktivni učesnik scene. Nosio bih mu naše tek završene albume na kontrolna preslušavanja. Slušali smo miksove na nekim nevjerovatnim zvučnicima koje mu je poklonio Jan Erik Konshaug iz Rainbow studija u Oslu. Na tim zvučnicima su snimali i slušali albume, stotine albuma ECM-a – izdavača i producenta koji ne radi master – Chick Corea, Keith Jarrett, Pat Metheny, Jan Garbarek i bezbrojni drugi. Paolo je slušao i govorio šta može bolje ili drugačije, a ja kao vrijedni šegrt Hlapić hvatao zabilješke u tekicu. A poput mene su i norveški muzičari dolazili redovno kod Paola na seanse da na tim zvučnicima preslušaju svoje mastere. 2019. godine Učitelj je otišao da svojim bubnjevima protrese ravnotežu Univerzuma. Neće mu biti teško, to je radio i dok je svirao tu, među nama.

Poslije prve godine šegrtovanja kod Paola, dobio sam priliku da sam radim kao tonac na One, Two Stageu, sceni Jazz Festa na kojoj su se odvijali solo ili duo nastupi. Mislio sam da neće biti pretjerano teško ozvučiti jednog ili maksimalno dva muzičara. Na prvu tonsku dolaze Wadada Leo Smith i Ikue Mori, truba i elektronika. Kontam, to je moj teren neće biti teško. A onda počeše da vade samplere, loopere, efekte i raznorazne skule sve dok svi kanali na mixeti nisu bili popunjeni. Pa ti, Milojko, miksaj! Osim što ne kontam šta sviraju, ne kontam ni kako to sve funkcioniše. Bili su to dani hladnog curka niz leđa koji natapa gaće, “al sve se nekako predevera kad imaš viziju i imaš san”, što bi rek'o kolega Sučić.

Vremenom sam sve manje radio na festivalu, jer je Dubioza polako hvatala zamah, pa sam festival nastavio posjećivati kao publika.

Sarajevo u novembru zaista oduzima dah, jer je toliki smog da have nema ni u tragovima, a festival koji se održava početkom ovog jesenjeg mjeseca poprima oblike time & space mašine. Kada kročim na festival, vrijeme na momenat zastane, i iza mene ostane linija koja razdvaja sarajevski smog i maglu od ludog i nepoznatog svijeta u koji upravo ulazim. Zbog toga mislim da je Jazz Fest Sarajevo mnogo zanimljiviji nama, znatiželjnoj publici koja u ostalih tristo šezdeset dana u godini nema pretjeranog dodira sa jazzom. Uđem i uopšte nemam predstavu o onome šta će se desiti, a često i izađem i još uvijek ne znam šta mi se desilo. Znam samo da li mi se svidjelo ili ne, potpuno neopterećen informacijama o tome ko je svirao, kako je svirao, šta je trebao da svira itd. Često slušam jazz fanove kako nabrajaju beskrajna imena muzičara i debatiraju o njihovoj izvedbi. Malo me to sve podsjeća na Sheldona iz one serije Teorija velikog praska. Meni je lakše nego njima. Ja samo opušteno uživam, ako mi se muzika sviđa ili uživam u savladavanju nečega što mi se ne sviđa ili što ne razumijem. Nije mi se jednom desilo da nešto što mi se na prvu nije svidjelo kasnije postane redovno na mojoj playlisti.

Ja sam vam jazzer kao onaj romski kafanski muzičar kojeg odvedu na jazz koncert, a ovaj kaže: “Dobro ovi sviraju, ali mnogo grešu.”

Brano Jakubović

Otvoreno pismo AMUS-u
Jakubović: Dad džouk
Jakubović: Eurokrem
Jakubović: Normalno
Jakubović: Kolekcije
Jakubović: Bademi
Jakubović: Tavan
Jakubović: Redemption Song
Jakubović: Moja okolina
Jakubović: Harmonikaš