Biblioteka Zabrđe
Nekidan zove me moja baba na telefon. Nazove ona tako, da pita šta sam jeo jutros, šta je za ručak i šta bi za večeru da mi napravi, pa da navratim. Moja baba Desa pripada onoj genaraciji djece što su rođeni nekad pred Drugi svjetski rat. Ta generacija je dobro upamtila glad. Mama mi je pričala da je šta ćemo jesti, uvijek bila centralna tema u njihovoj kući otkad je ona bila dijete. Kasnije se to prelilo i u našu porodicu ali u drugoj formi.
Kod nas je bio razvijen animozitet prema kupovnom. Ja kao dijete nikad nisam pojeo pitu iz buregdžinice, a da se torta za rođendan kupi u slastičarni bio je smrtni grijeh. Insistiralo se na domaćem. Sa sela smo donosili jaja, meso, sir, voće i povrće. Pravili su se sokovi, džemovi i marmelade. Sve to domaće se slagalo u frižider i zamrzivač. Kad je osamdesetih pizza bila nova moda u Sarajevu, mama je uvela tradiciju da se petkom pravi domaća pizza za večeru. Čak sam ko dijete na rođendanu kod Vlade napravio mini komšijski skandal. Odbio sam komad rođendanske torte uz objašnjenje da “mi to ne jedemo”, jer je kupovno. I dan-danas reklamni trikovi tipa “kupujmo domaće” zvuče nelogično. Domaće se ne kupuje. Domaće se pravi.
A onda je došlo vrijeme u kojem sam i ja upamtio glad. Mi smo jedna od onih porodica koja nije ni skontala da je rat počeo. A kad je počeo, kao i mnoge druge Sarajlije prognozirali smo da će da traje mjesec-dva. Za mene su u isto vrijeme počeli i rat i pubertet. Ekstremno brzo sam rastao u visinu, a za širinu jednostavno nije bilo materijala. Rat sam proveo u dugim pantolama i trenerkama jer su mi noge bile toliko tanke da me bilo stid obući šorc.
U ratu sam počeo da sviram gitaru, prvo iz dosade ali mi se brzo primilo. Sviranje je idealno za nas introverte. Sjediš sam u sobi i sviraš, ne treba ti niko. Vrlo brzo sam skonto da sam previsok za gitaru, pa sam odlučio da se prešaltam na bas. Ako je Krist Novoselić najviši u Nirvani, onda je logično da ja u svom budućem, imaginarnom, bendu budem basista, jer sam tada već prešišo 180 centimetara. Samo mi je još falila bas gitara.
Za početak sam sa obične akustične gitare skinuo dvije donje žice i uvjeravao sebe da je to ista stvar, a onda sam upoznao dječake sa kojima sam oformio prvi bend. Ubrzo je glad za svirkom anulirala onu fizičku glad. Nisam ni na šta drugo mislio. Sva koncentracija bila je usmjerena na to kako da negdje licnom ukrademo struju i dovedemo je u podrum gdje smo održavali probe. Postali smo pravi bend i ona akustična gitara bez dvije donje žice više nije mogla mijenjati pravi bas.
Bila je zima devedeset četvrte. Oko mene je divljao rat, a u meni je divljala želja da sviram bas. Dugo sam se snebivao, al sam nekako progutao sramotu pa sam pitao starog, bil mi mogao dati pare da kupim bas gitaru. Stari je rekao: vidjećemo.
To veče smo buraz i ja spavali u istom krevetu. Svi smo spavali u istoj prostoriji u kojoj se ložila peć pored koje su tata i mama vijećali o meni i željenom četverožičanom instrumentu.
Mama je rekla da nam je to zadnjih sto maraka koje imamo u kući.
Stari je rekao da za sto maraka ne možemo kupiti ni školjku jaja, a ovo malog može odrediti za čitav život. Vidiš koliko je zavro.
Ja sam se pravio da spavam i slušao razgovor. Znao sam da će pričati o basu to veče. Tada nisam razumio, ali sada razumijem da sam upravo te noći, devedeset četvrte, postao ovo što sam danas. Nije bilo nazad.
Da je stari živ on bi sad rekao: Ma jebo ona jaja, svakako nisu bila domaća.