Biblioteka Zabrđe
Moj prvi kontakt sa gradom Pulom bio je prilično virtualnog karaktera. Sve se dešavalo uz posredovanje Kulturno umjetničkog društva Idijoti, meni i dan-danas najdražeg benda sa prostora bivše nam domovine. Album “Mi smo ovdje samo zbog para” je bila jedna od kaseta koju smo neprestano slušali za vrijeme rata na spravi koju smo napravili od polovine bicikla, diname i kasetofona. Na smjenu smo vrtili zadnji pogon bicikla koji je uz pomoć diname proizvodio struju koja je napajala kasetofon. To je bio jedini način da se konzumira punk bez struje. E, to je bio pravi unplugged.
Pubertet me je tresao puno jače nego granate koje su padale u neposrednoj blizini. Htio sam da izgledam i da radim sve ono što normalne pubertetlije i tinejdžeri rade tamo negdje gdje nije rat. Tako se u meni probudio ratni teenage mutant ninja punker. Kosu sam kanom ofarabao u crveno, tatine wranglerke koje sam naslijedio su svakako već bile pocijepane, a majicu sam napravio koristeći razrjeđivač. Naravno, na prsima je bila velika petokraka i natpis KUD Idijoti, a na leđima sam, u nedostatku inspiracije, citirao Jamesa Browna i njegovu pjesmu Sex Machine. I sad me stid kad zamislim petnaestogodišnju, crvenokosu sex mašinu sa Čengić-Vile u okruženom ratnom Sarajevu koja ima brat-bratu pedeset kila zajedno sa punk odjećom na sebi.
KUD Idijoti su bili sve što sam znao o Puli. Kao i Fuke iz kultnog filma “Kod amidže Idriza”, ni ja nisam znao da li je Pula u Hrvatskoj ili u Sloveniji. Moja putovanja i morske avanture uglavnom su dobacivala do poteza Orebić-Neum.
To se promijenilo nekoliko godina kasnije kad nas je razrednica Azra Požegija odvela na ekskurziju u Pulu. Velja i ja smo išli zajedno u razred i turizam nas nije previše zanimao u tom trenutku. Dva mlada punkera su osim rimske Arene uglavnom obilazili mjesta koja su vezana za omiljeni bend iz Pule. Klub Uljanik smo tražili kao hodočasnici po Međugorju. Išli smo da se slikamo ispred legendarnog kluba u kojem su udareni temelji jugoslovenskog punka, pravi rock turizam. Razrednice, hvala za ekskurziju!
Desetak godina kasnije Dubioza je svirala svoj prvi koncert u Puli, baš u Uljaniku na nekom grupnjak koncertu koji je bio okupljen oko Atheist Rapa, glavnog benda večeri, koji je organizovao Zlatko Gotovac. Poslije tog koncerta redovno smo se vraćali u Pulu, ali i u ostatak Istre. Slovenija i Istra su bili prvi koji su nas kao bend prihvatili raširenih ruku. Prije nego što je iko čuo za nas u npr. Zagrebu mi smo već bili domaći u zemlji koja počinje iza tunela Učka.
Zanimalo me kako i zašto se desila ta instant konekcija sa Istrijanima. Dean Pavletić Tone, gitarista i producent iz Pule, koji nam je tih godina često pomagao oko zvuka na koncertima, mi je rekao da je tajna možda u tome što na prvoj pjesmi na prvom albumu pjevamo o Puli i Fažani. Zbunjeno sam ga gledao listajući po glavi u pokušaju da pronađem te riječi u tekstu pjesme “Bosnian Rastafaria” koja je napisana na engleskom jeziku. Tone je nastavio da objašnjava da na dijelu prije refrena jedan od pjevača stalno ponavlja to “Pula – Fažana” i da se to raji pravo svidjelo, a ja sam shvatio da se radi o riječima “Full of Passion”, što je tadašnji pjevač Hajduk, izgovarao sa bosansko-jamajkanskim akcentom pa je zvučalo: “ful-a-pašan-a” u prevodu na istarski… Pula – Fažana.
Ni u najluđim snovima ne bih pomislio da ćemo te 2014. godine, skoro dvadeset godina nakon ekskurzije i turističkog obilaska pulske Arene Velja i ja svirati rasprodani koncert na tom istom mjestu.
2019. svirali smo ponovo u Areni, s tim što nam je gost na koncertu bio Sale Veruda, gitarista i većinski autor pjesama KUD-a Idijoti. Nastupio je sa bendom Saša 21, koji je kao “side project” osnovao 2006. godine. Svaki put kada dolazimo u Pulu, prvo što uradimo je da odemo do Saleta Verude, do njegovog legendarnog štanda na kojem prodaje ploče. Tamo idemo po porciju istrijanskog stanja uma, na čašicu, pokoju ploču i knjigu. Kada je Saša potvrdio da će svirati na koncertu u Areni i da ćemo zajedno izvesti pjesmu “Ja sjećam se” u Tustinu čast, radovao smo se kao da opet imam crvenu kosu obojenu kanom i majicu sa varikina logom KUD-a Idijoti.
Par dana prije drugog koncerta u Areni, promoter nam je rekao da je ostalo nekih dvjestotinjak karata i da bi bilo super ako bismo napravili onu neku našu “ludu video najavu” na socijalnim mrežama pa da koncert bude rasprodan. Umjesto najave došao sam na ideju da ujutro izađemo na pulsku gradsku pijacu i tamo napravimo acoustic koncertić. Dobili smo jedan od stolova na kojem smo osim karata za koncert, prodavali flaše napunjene vazduhom iz tunela visočkih piramida čije udisanje posjetiocima koncerta garantuje jutro bez mamurluka posle burne noći u Areni, jaja u crno-žutim bojama i slične gluposti. Moram napomenuti da smo noć prije pijačnog nastupa proveli u skupljanju flaša i lijepljenju naljepnica koje je Velja dizajnirao specijalno za ovu priliku.
Ove godine, trinaestog avgusta ponovo se vraćamo u Arenu. U Puli smo zatekli situaciju u kojoj je zabranjen koncert kolegama interpretatorima narodne glazbe.
Radničku Pulu pojeo je turizam. Neko je kupio klub Uljanik i od njega napravio hotel. Rock bend iz Bosne brani prava narodnjaka koje gradonačelnik zabranjuje i sve to na kraju izgleda kao punkerska borba protiv establišmenta.
U čudnim vremenima živimo.
Jedino Sale Veruda još uvijek prodaje ploče u Prvomajskoj ulici. Ako si u Puli navrati, čujem da je stigao novi kontigent vinila.
Možda se u ponudi nađe i Dushko Coolish best off.
