Biblioteka Zabrđe
Ulica Palmira Toljatija 7. To je adresa na kojoj sam živio svojih prvih dvadeset pet godina. Postoje pojmovi koje čovjek čitav život pamti, kao ta ulica Palmira Toljatija ili broj telefona 617-703. Danas ne pamtim ni brojeve mobitela članova vlastite porodice jer čipovi pamte umjesto mene, ali taj kućni broj nikad neću zaboraviti.
Postojao je i pojam dvojnici. Biti dvojnik značilo je da imaš telefonsku liniju koju dijeliš sa nekim od komšija, što je dalje značilo da ako komšija priča, ti ne možeš, jer je linija zauzeta.
Kroz čitavo djetinjstvo pitao sam se šta znači Palmira Toljatija. Nikada nikoga nisam pitao, ali sam to često prevrto po glavi, pogotovo u onim danima kada sva raja iz ulice, u istom terminu, ode na more. U mojoj zgradi većinom su živjeli radnici preduzeća Žica, tako da su uglavnom svi zajedno išli na ljetovanja u radnička odmarališta. Moj stari bio je zaposlenik SDK pa je nas kačio drugi termin.
Te dane provodio sam sjedeći na haustorskim stepenicama brojeći auta koja prolaze glavnom džadom, tamo preko Miljacke. Kada sam prekuco brojanje auta prešao sam na sljedeći nivo, brojanje auta uz razvrstavanje po bojama.
Toliko mi je bilo dosadno da sam gledao u plavu limenu tablu na ulazu u haustor, pitao se i zamišljao šta li je to Palmira Toljatija. Najbolje što sam mogao da skontam je – garant neka partizanka čudnog imena koju je dalje mašta stavljala u različite bitke, u kojima je poput Zagora ili Bleka, nepostojeća Palmira goloruka jurišala na tenkove i šakama demolirala na stotine mrskih neprijatelja.
Djetinjstvo je prošlo, a ja nikoga nikad nisam pitao šta znači ime naše ulice. Dok sam bio dijete, sasvim dobro mi je funcionisala moja priča o partizanki heroini. Kada sam odrastao, nikoga nisam pitao šta znači ime naše ulice jer me bilo stid što ne znam i što ranije nisam pitao. Kasnije je naša ulica preimenovana u ulicu Gradačačka, ali to je bilo lako, svako zna da je to ulica grada Čačka.
Nije pomagalo ni to što je na tabli ime ulice pisalo po Vuku Palmira Toljatija, a ne Palmiro Togliatti – utemeljitelj italijanske komunističke partije koji je baš gotivio druga Tita pa je valjda zato dobio ulicu na Čengić Vili.
Čengić Vila je još jedan naziv koji mi je omogućavao da uz pomoć mašte skratim dosadne ljetne dane bez raje. To je bila vila, čarobnica, koja je noću dolazila da djeci ispuni želje. Znaš ono kada ti ispadne zub, pa dođe Zubić Vila? E pa meni je dolazila Čengić Vila. Posebno mi se sviđalo to što je moja čarobnica lokalnog karaktera.
Kasnije sam saznao da je vojni zapovjednik Derviš–paša Dedaga Čengić izgradio vilu po kojoj je moje naselje dobilo ime.
Trebalo bi djeci dati da imenuju ulice, jer je velika razlika između Čengić Vile – čarobnice iz mahale i Čengić Vile – naselja koje se zove po nekretnini osmanskog zapovjednika.