Videoteka Zabrđe
Svirali smo prvi koncert poslije šesnaest mjeseci. Toliku pauzu nismo imali od kada postoji bend. Ovdje ćemo odmah staviti kratki dokumentarni video u kojem možete vidjeti kako je sve izgledalo za vas koji više volite pogledati istoimeni film, a u nastavku je tekst za one kojima ni pisana riječ nije mrska.
Nisam htio da povjerujem da ćemo održati koncert na Arsenal festivalu u Kragujevcu, sve dok se nije približilo vrijeme za održavanje prvih proba. Bilo me je strah da će se odjednom uvesti neke mjere i da će festival biti naprasno otkazan ili pomjeren. Nisam htio da se ložim što zbog sebe, što zbog uroka. Kada je svanuo dan za prvu probu probudio sam se sa mini slomom živaca. Iz sna me je, u pet ujutro, probudio vodopad misli. Šta ako smo zaboravili svirati, da li sva oprema radi, koje pjesme ćemo da stavimo na set listu, hoćemo li fizički moći iznijeti koncert, kome od članova benda treba PCR test za granicu….
Kada smo postavili opremu u studiju, pogledali smo se međusobno. Zbunjeni, pomalo izgubljeni, ali sretni kao mala djeca koja opet imaju svoju najdražu igračku. Već sa prvim taktovima bilo nam je jasno da je sviranje muzike kao vožnja bicikla. Šuta je palicama otkucao prvi takt, počeli smo okretati pedale i naša vožnja je sama krenula, kao da pauze nikada nije ni bilo. Do besvijesti smo sa užitkom ponavljali repertoar.
Zar je moguće da je ovako lijepo raditi probe?
Dan prije polaska u Kragujevac utovarili smo i poslagali svu opremu kombi. Čak smo i ošinuli jedan selfi na kojem sretni, nasmijani i oznojeni stojimo ispred kombija punog muzičke opreme. U naslovu je pisalo: Prvo utovaranje poslije 480 dana.
Zar je moguće da je ovako lijepo utovariti 2 tone teške sanduke?
Noć pred polazak nisam oka sklopio. Ležao sam budan i drhturio od adrenalina koji je već počeo da pumpa. Krenuli smo u pet ujutro iz Sarajeva. Niko nije spavao sinoć. Prije ulaska u kombi poljubili smo felge za sreću i zauzeli svoja sjedišta. Cirkus je krenuo prema istoku, po bosanskim gudurama, preko Romanije. Krivine se nižu jedna za drugom dok se polako kotrljamo po brdsko-planinskom magistralnom putu. U stomaku blaga mučnina, a u mislima se miješaju imena funkcionera sa najsočnijim psovkama kojih se mogu sjetiti. Dvjesto osam kilometara je do Kragujevca. Do tamo se putuje sedam sati jer ovi gore ne mogu da se dogovore preko čije međe će da ide autoput. Ali ni to mi ne smeta.
Zar je moguće da je ovako lijepo sjediti u sjedištu kombija?
Stigli smo tačno prije početka tonske probe. Zvizdan je nemilice ložio betonski kompleks stare Zastavine fabrike u čijem krugu se festival održava. Slijedilo je dvosatno namještanje i uštimavanje tehnike za večerašnji koncert. Probe zvuka, svjetla i video ekrana na plus četrdeset. Dok smo svirali tonsku probu ispred bine se skupilo nekoliko porodica sa malom djecom koji ne mogu na koncert zbog kasnog termina. Plešu sa djecom ispred pozornice, a meni u grudima počinje da se puše balon. Znao sam da će mi biti teško da se izborim sa emocijama, ali nisam očekivao da će da počne već na probi. Gledam taj prizor i pitam se…
Zar je moguće da je ovako lijepo raditi tonsku probu?
Na festival sam stigao nekoliko sati prije našeg koncerta. Htio sam da poslušam i vidim sve bendove koji su bili na rasporedu prije nas. Htio sam da vidim drugove saborce iz Hladnog piva, prijatelje iz Kragujevca. Htio sam da što prije čujem glasan razglas i bas koji pomjera unutrašnje organe. Htio sam da što prije idem u backstage ilitiga zapozorje. Ponovo sam na normalnom festivalu bez ikakvih mjera distance ili ponašanja. Drago moje novo-normalno, od ovog trenutka možeš i oficijelno da odjebeš u skokovima. Dva sata prije koncerta adrenalin se u potpunosti oteo kontroli. Zbog toga se čitave noći sjećam u fragmentima. Odavno sam prestao da pijem prije koncerta. Prije koncerta popijem piće ili dva ako sam umoran. Sada sam popio dva pića da bih se smirio. Znao sam da postoji mogućnost da adrenalinski balon u meni pukne i da emocije krenu da se nekontrolisano izlijevaju usred koncerta.
Kada je Drale pustio najavni intro, publika je eksplodirala. Počeo je koncert na kojem se energija odbijala u svim pravcima, minute su postale sekunde, a onaj balon u meni sve se više napuhivao. Na red je došla pjesma “Pionirska” u kojoj publika i ja zajedno polažemo “Pionirsku zakletvu”.
Krenuo sam hrabro:
Danas kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ
Da ću ostat pravi roker
Da neću postat tik toker
A onda sam odlučio da ignorišem unaprijed napisani tekst, jer sam htio da kažem da se zoomovi, skypeovi, internetski i razni online koncerti, nikada neće moći porediti sa ovim momentom kad smo… i taman kad sam htio izgovoriti “zajedno”, kugla ode dole, u grlo, a glas ode gore za dvije oktave. Krenu tvrda muška suza. Najvjerovatnije bih se raspao, da me Adis nije zagrlio i zaklonio na momenat da se priberem. I njemu je drhturila donja vilica.
Poslije koncerta, u zapozorju, svi su mi rekli da su bili na rubu plača u tom trenutku. Osim bubnjara, Šuleta. On mi je samo rekao: Šta si se ono, bola’, raskrivio Brankoviću?
Ali tu Šutinu reakciju razumijem, jer on od kako su mu, zbog diskus hernije, na kičmu prišarafili dvije titanijumske šipke, ne pokazuje emocije. Postao je polučovjek-polumašina. Postao je autohtona hercegovačka ritam mašina.
Vratio sam se kući mamuran, ali ne od alkohola nego od nedostatka adrenalina koji je noć ranije potrošen do zadnjeg promila. Mamuran ali u potpunosti sretan i zadovoljan. Desetog jula treba da sviramo sljedeći koncert, ali ko zna kojem će štabu ili stožeru pasti na pamet da opet uvodi mjere. Ne mogu ih kriviti, jer se ovaj šupak od virusa još uvijek koprca.
Zar je moguće da smo svirali koncert?
Zar je moguće da ćemo opet svirati koncert?
Bolje da se ne ložim.