foto: Dženat Dreković/NOMAD

Jakubović: Ovaj zid stoji krivo

Biblioteka Zabrđe

Nekidan sam išao kod mame na ručak. Parkirao sam pored svoje bivše “Petar Dokić” a današnje Vedatorove škole “Osman Nakaš”. Prošetao sam uz Miljacku i prošao pored Krivog zida do naše zgrade u Gradačačkoj ulici.

Za vrijeme naših tinejdžerskih ratnih dana, glavna prokupacija bila je slušanje muzike. Grunge, punk, metal i svi ostali derivati žestokog alternativnog rocka su nas uzeli pod svoje. Najveći problem bio je hronični nedostatak električne energije. Kasete smo u iščekivanju struje premotavali na olovci. Omiljeni album bismo, nakon što smo ga analogno premotali olovkom, ubacili u kasetaš i pritisnuli dugme play, tako da čim dođe struja – muzika odmah počne svirati. Svaka sekunda bila je važna. Znali smo tačan raspored redukcija i čitavo bi naselje sa prozora pratilo Mirsu, dispečera iz Elektroprivrede koji bi svaki četvrti dan ušteko redukciju na osam sati našoj trafostanici. Ako bi se kojim slučajem nešto poremetilo pa redukcija ne bi bila na vrijeme, Mirso bi preživljavao salve uvreda, osuda i prijetnji. Zamislite sve te kone, komšinice, penzionere i djecu koja se deru sa prozora i Mirsi glasno objašnjavaju da je “veš namješten da se pere”, “nisam usisala dvajes dana”, “jel opet neće bit četri mjeseca”, a onda kreće spominjanje, najčešće majki i uže familije od Elektroprivrede do samog vrha države uz obavezno pitanje, više za sebe – jel se mi za ovo borimo.

Između redukcija žeđ za alternativnim rockom gasili smo uz pomoć točka. tako smo zvali svoju mini elektrocentralu na ljudski pogon. U podrumu u kojem nam je bila ratna omladinska baza na neku smo ploču pričvstili zadnji dio bicikla – pogon i zadnji točak. Iza smo montirali sjedište iz auta, tako da bi jedan od nas legao u sic i nogama okretao pedale. Točak na koji je prikačena dinama se okretao u zraku i prizvodio struju koja je imala dovoljno snage da pokrene kasetofon. Hit kaseta bila je ona na kojoj je na jednoj strani bio “Nevermind” od Nirvane, a sa druge “Blood Sugar Sex Magik” od RHCP, zato što ta nije zahtijevala premotavanje koje se i dalje obavljalo analogno na olovku.

Kada smo prekucali stranu muziku, pojavila se glad za domaćom alternativom. Izbor nije bio baš bog zna kakav. Kud Idijoti, Partibrejkersi, Disciplina kičme, Messerschmitt i tu je negdje završavala naša kolekcija, a onda se odnekle pojavila kaseta benda Obojeni program “Ovaj zid stoji krivo”. To nas je zalijepilo. Komunicaralo je direktno sa našom generacijom. Zvučalo je svježe i drugačije od gore pobrojanih bendova, bili su nam nekako bliži.

Nekoliko mjeseci i nekoliko hiljada na točku potrošenih dragocjenih kalorija kasnije, bili smo potpuno zaluđeni Obojenim programom. Keno i ja smo našli kantu crvene boje i jednog ratnog ljeta preko čitavog zida, na fasadi susjedne zgrade koja je gledala na glavnu džadu i tramvajske šine napisali: OVAJ ZID STOJI KRIVO. Slova smo malo povalili u perspektivi ne bi li zid fakat izgledao krivo.

Nismo imali pojma ni zašto to radimo ni šta nam taj grafit zaista znači. To su oni postupci i odluke koji nisu imale doticaj sa mozgom i razumom. Ovo je došlo ravno iz stomaka.

Sada znam da smo u jednu rečenicu i u kilo boje stavili svu muku i revolt zbog zida kojim su nas opasali. Naš život bio je kriv, zid kojim smo okruženi bio je kriv, svi su bili krivi jer nam je bilo četrnaest godina i sve što smo htjeli bilo je da nas puste da slobodno slušamo muziku.

Prolazile su godine. Nisam više provodio vrijeme na Čengić Vili. Počeo sam da sviram u bendu i naš omladinski podrum zamijenio sam podrumom na Pofalićima u ulici Darovalaca krvi.

Ekipa iz zgrade mi je pričala da je Krivi zid dobio posebno mjesto u turističko-orijentacionoj ponudi naselja. Raja se dogovarala da se nađe kod Krivog zida. Parovima je Krivi zid bio kod prema kojem se u dvije riječi dogovara mjesto sastanka.

Kada se rat završio i kada je život krenuo normalnim tokom, vraćao sam se kući i vidio da na zgradi pored moje onaj zid više nije kriv. Kapitalizam je stigao na Čengić Vilu. Čitava fasada bila je ofarbana u neku debilnu reklamu tipa: “OSTVARITE SNOVE UZ KREDITE NAŠE NOVE.” Jebote, neka neko više kaže tim kopirajterima, ili kako se već zovu autori reklamnih slogana, da odustanu od rimovanja, jer vrijeđaju inteligenciju. Jebo vas kredit koji se rimuje, jer kad dođe do riječi rata više se ništa ne rimuje, osim brata koji te eventulno može pogurat sa par stoja kad kasniš.

Kasnije je preko dijela reklame osvanuo i grafit “Horde zla”, ali džaba, naš zid nikada više nije stajao krivo.

Rat je završio, omladinske mini centrale na dinamu zamijenile su mini hidrocentrale koje uništavaju rijeke i okoliš, živi se na kreditu iz snova, a zid se nepovratno ispravio.

Sad nam je sve kako treba, sve stoji pravo, ono baš u vinklu.

Brano Jakubović

Otvoreno pismo AMUS-u
Jakubović: Dad džouk
Jakubović: Eurokrem
Jakubović: Normalno
Jakubović: Kolekcije
Jakubović: Bademi
Jakubović: Tavan
Jakubović: Redemption Song
Jakubović: Moja okolina
Jakubović: Harmonikaš
Jakubović: Nosač zvuka
Jakubović: JBG
Jakubović: Pripadanje

Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet