foto: Dženat Dreković/NOMAD

Jakubović: Kolekcije

Biblioteka Zabrđe

Dao sam se u akciju spremanja studija.

Preslagivao sam razne skule i pokušavao da bacim ono što mi ne treba. Ja sam jedan od onih što teško bacaju. Uvijek nekako kontam, ma trebaće mi ovo. U tom premetanju sam naletio na neotpakovan kartonski paket u kojem je bilo desetak albuma za samoljepljive sličice. Kada smo, tamo nekad, dvije hiljade osme izdavali CD “Firma ilegal”, uz svaki kupljeni primjerak smo dijelili album sa sličicama političara sa svih nivoa vlasti u BiH. Ispod svake sličice pisalo je ime i prezime, pozicija, visina primanja i aktivnost te godine. Htjeli smo da narod na slikovit način shvati, koliko ima budala koje plaćamo ni za šta i kako oni zaista izgledaju. Taj album smo dijelili samo uz CD koji je kupljen u BiH pa je bio zgodan za kolekcionare.

Moj stric Gero je pravi kolekcionar. Već od mladih dana počeo je da skuplja viceve. Svaki vic koji bi čuo pažljivo je zapisivao i arhivirao po nekom rednom broju. Danas ima kolekciju viceva zapisanu na hiljadama stranica, desetine tomova koje je sam uredio, štampao i uvezao. Osim viceva skupljao je sve i svašta. Stari i stric su bili uspješni takmičari u streljaštvu. Putovali su na razna takmičenja po Europi i Jugoslaviji odakle je Gero donosio različite primjerke za kolekcije. Najgenijalnija je bila njegova kolekcija razglednica koje je slao sam sebi sa različitih putovanja.

Skupljao je male zanimljive flašice sa alkoholnim pićima, kutije šibica, svijeće, značke i još mnogo toga. Kada je počeo rat imao je pune police materijalno tehničkih sredstava koja su ga spasila. Kolekcije su stricu spasile život.

Kada sam imao tri ili četiri godine moj stari bio je u fazi – “kolekcionar kaseta”. Ploče su bile preskupe, a on je svakako bio tip koji je htio da ima izbora. Volio je da pravi kompilacije po svom ćejfu. Vikende smo provodili u presnimivanju i slaganju kaseta na police. Svaki mix je imao svoj ručno napravljeni omot sa popisom pjesama i izvođača. Tada sam dobio svoju prvu kasetu. Mislim da je bila kompilacija Boba Marleya i Eddyja Granta. Usput je stari na kasetofonu snimao naše razgovore. Iz tih snimaka naših razgovora sam kasnije i saznao kako sam, još kao dijete zaražen muzikom.

Dao sam sve od sebe da održim tradiciju kolekcionarstva. Pokušavao sam da pravim kolekcije kaseta, stripova, a kasnije CD-ova. Nikad mi nije pošlo za rukom da pređem redni broj dvadeset. Redni broj dvadeset je prijelomna tačka u kojoj bih već počeo da posuđujem, dajem ili se mijenjam. Jedan komšija sa petog sprata imao je ozbiljnu kolekciju stripova. Tokom rata posuđivao mi je skupocjene tomove Princa Valijanta, Ripa Kirbyja, Džeremaje i ostalih naslova o kojima sam sanjao dok sam gledao najave tih izdanja na zadnjoj stranici Stripoteke. Noć prije nego je komšija pobjegao iz opkoljenog Sarajeva poklonio mi je čitavu kolekciju, jer je znao koliko sam zaljubljen u strip. Ni tu kolekciju nisam uspio održati, jer je kasnije ljubav prema muzici bila jača od ljubavi prema stripu, a hronični nedostatak finansijskih sredstava me natjerao da strip komplete mijenjam za muzičku opremu. Tako je deset tomova Princa Valijanta u tvrdom uvezu otišlo za Bossovu distorzija pedalu. Šta ću. Bio sam mlad, glup i naložen na Nirvanu.

Jedino što sam u životu uspio da skupim je album sa sličicama “Životinjsko carstvo”, ali je za taj poduhvat bio potreban angažman čitave porodice. Buraz i ja smo duple sličice mijenjali u školi i pred zgradom. Peljali smo koga smo stigli u igrama pola-cijelo, slika-bijelo ili ćize-blize. Starci su nosili svežnjeve sličica i na poslu razmjenjivali sa kolegama čija su djeca isto tako popunjavala albume. Transgeneracijski problem bila je, koliko se sjećam, sličica Čovječije ribice. Nju je bilo najteže naći. Da li je izdavač tu sličicu štampao u najmanjem broju ne bi li naglasio da se radi o endemskoj vrsti ili nešto drugo, nikada neću saznati. Upornost i strpljenje su se isplatili. Tvornici sam poslao ispunjen album i nedugo zatim na vrata suterenskog stana na Čengić-Vili stigla je žuta obavijest iz pošte. Još uvijek pamtim mamu i sebe u tramvaju. Napolju je ljetnje jutro. Sjedim u tramvaju, a noge mi pritišće slatki teret paketa koji sam dobio kao nagradu za ispunjen album. Kasnije smo skupili i popunili još jedan album i poslali na zagrebačku adresu proizvođača. Nismo dobili ni paket ni album nazad. Interes za kolekcionarstvo je bespovratno izgubljen.

I danas se pitam zašto ljudi imaju potrebu da tako marljivo skupljaju, numerišu i slažu. Kolekcije i kada se skupe, vrlo brzo nestanu, najkasnije nakon što kolekcionar napusti ovaj svijet.

Ništa nije vječno, pa ni kolekcije. Zato naše vođe uništavaju muzeje, rijeke i sve što stignu. Da pokažu da ništa nije vječno.

Samo su Halid Genjac i Denis Bećirović vječni u parlamentarnim klupama. Ko ne vjeruje neka prelista album sa samoljepljivim sličicama “Firma ilegal” s početka ove priče.

Brano Jakubović