foto: Dženat Dreković/NOMAD

Jakubović: Faith No More ili vjere više nema

Biblioteka Zabrđe

Nekidan sam po ko zna koji put imao epizodu slušanja muzike iz devedesetih. Legendarni Lemmy iz Motorheada, je na pitanje “koja je najbolja muzika, koju ste slušali u životu?” odgovorio: “Za svakoga je najbolja muzika ona koju je slušao u svojim ranim dvadesetim.” Ima nešto u tome da se muzika tako jako utisne u naše mlade svježe mozgove i stvori mješavinu od hiljadu zvukova, asocijacija i emocija. Taj podražaj valjda ostaje zabilježen zauvijek u našim ćelijama kao mjerna jedinica za sve ono što dolazi kasnije. Za Lemmyja je kamen temeljac položio Elvis. Moje emotivne muzičke građevinske radove vodili su Nirvana, Rage Against The Machine i Faith No More.

U to vrijeme si morao da biraš. Nije bilo sjedenja jednom guzicom na dvije stolice. Postojale su nevidljive granice koje si u raji morao da poštuješ. Ili si narodnjak ili roker, reper, punker ili metalac, a onda nekako u formulu upadoše i srbin, hrvat ili bošnjak, jebiga.

Pjesma “Bring the Noise” je posijala sjeme, a grupa Faith No More su prvi kojima je miješanje stilova postao stil. Ti podražaji su moj mozak dovodili do ludila. Od svog uzbuđenja zbog konzumiranja novih muzika koje su stizale sa svih strana, nisam ni primijetio da kao eto počinje i neki rat.

Oni ratuju a ja sanjam o gitarama i ritam mašinama.

U našem kvartu Čengić Vila je odmah početkom rata postojao lokalni bend koji je svirao u garaži. Klinci nekoliko godina stariji od moje raje. Mi bismo sjedili iza garaže i slušali kako po milioniti put probavaju da sviraju “Epic” od FNM.

Oni sviraju a mi sanjamo da sviramo.

Bendovi poput Faith No More su nam bukvalno spašavali živote. Muzika je pravila neku vrstu mentalne barijere kroz koju rat nije mogao da procuri.

Par godina kasnije i mi smo postali pravi bend. Ukrali smo struju od policije nevidljivom licnom, imali smo nešto instumenata koji su uključivali i bas pedalu za bubanj napravljenu od wartburgovog kvačila i bez obzira na tu sitnicu koju tamo negdje iznad našeg podruma zovu rat, pišemo svoje prve pjesme. Izlazimo, ponekad, samo na jedno mjesto u gradu, na Akademiju, kafanu u podrumu Akademije scenskih umjetnosti. Tu se pušta muzika koju slušamo, ponekad bude i koncert nekog lokalnog benda. Za rat nas živo boli kurac. Naši problemi su distorzije, opne za doboš, rifovi, aranžmani, tekstovi i žice. Dok su neki postavljali bodljikave žice mi smo pokušavali da nađemo žice na kojima se može svirati.

Gradom se pronijela priča da je na Akademiji viđen Bill Gould basista grupe FNM. Legenda kaže da ga je ekipa, koja je sjedila nekoliko stolova dalje, prepoznala i neko je smogao snage da priđe. Nije baš uobičajeno da usred ratnog sukoba u okruženom Sarajevu sretneš lice koje si prije mjesec dana, kada je zadnji put bilo struje, vidio na MTV-u. Uglavnom neko je skupio hrabrosti, prišao i pitao:

– Oprostite ali da li ste vi Bill Gould iz FNM?

– Jesam, reče ovaj iznenađen da ga je neko prepoznao, baš ovdje, na kraju svijeta.

– Jarane, imaš li rezervnih žica za bas, meni sve popucale, bilo je sljedeće tipično sarajevsko pitanje zbog čije praktičnosti ponekad obožavam ovaj grad.

Petnaestak godina kasnije, rat je završen, život se odvija u svom pravcu, kako mu se hoće. Mi kao Dubioza Kolektiv sviramo i obijamo sva moguća mjesta gdje nam dozvole da stavimo bubnjeve i pojačala. Vedran zove na telefon jedan dan.

– Nećeš vjerovati šta se desilo!

– Šta, ba?

– Sreo sam Bill Goulda u gradu.

– Daj, ne seri.

– Prišao mu i predstavio se. Rekao sam mu da imamo bend Dubioza Kolektiv i da smo veliki poštovaoci FNM. Znaš, ba, šta mi je reko?

– Šta?

– Da zna za nas i da je upravo kupio album “Firma ilegal” i da želi da za svoju izdavačku kuću izda naš album na engleskom.

BOOOOOOM. Puče mozak ko lubenica, a slike se premotaše nazad sve do one garaže u kvartu Čengić Vila iz koje se čuje pjesma Epic.

Sa Billom smo postali drugari, izdajemo albume za njegovu izdavačku kuću, svirali smo koncerte kao predgrupa na turneji FNM. Putovali smo sa njim po Americi, jebote vodio nas na ćevape u Texasu. Boljeg čovu biće teško sresti. Nikada ga nisam pitao da li je stvarno bio na Akademiji u ratu i da li mu je neko stvarno tražio rezervne žice za bas. Nije ni bitno.

Posrećilo mi se u životu da upoznam neke od svojih idola. Bill je jedan od njih. Posrećilo mi se i to da nije ispalo da su moji idoli šupci. Gadno je razočarenje kad ti je neko idol, a skontaš da je pakšu.

Danas gledam svoju kćerku i njenu raju. Klinci, srednjoškolski uzrast, žive u poremećenom vremenu u kojem u isto vrijeme imamo viruse, klimatske promjene, ratove, medijsko opšte ludilo i razorenu zemlju, a oni sanjaju da sviraju. Neki drugi bendovi njima spašavaju živote. Znam da će i oni imati svoje “Epic” momente, samo ih trebaju strpljivo tražiti. Ja im preporučujem da pogledaju na Akademiji. Tamo, s vremena na vrijeme, nalete neki likovi koji vjerovatno imaju rezervnih žica za bas baš u momentu kad tvoje popucaju. Kada misliš da vjere više nema, ilitiga Faith No More, uvijek se ukaže prilika, nove žice se kriju iza svakog ćoška, samo treba potražiti Billa.

Brano Jakubović

Otvoreno pismo AMUS-u
Jakubović: Dad džouk
Jakubović: Eurokrem
Jakubović: Normalno
Jakubović: Kolekcije
Jakubović: Bademi
Jakubović: Tavan
Jakubović: Redemption Song
Jakubović: Moja okolina
Jakubović: Harmonikaš
Jakubović: Nosač zvuka
Jakubović: JBG
Jakubović: Pripadanje

Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet