Tamo negdje u proljeće dvije hiljade trinaeste, zazvonio je telefon. Zove menadžer. Kaže da trebamo nešto ozbiljno da razgovaramo.
– Brano, prihvatio sam jednu ponudu za koncert u Zagrebu.
– Pa, prošle godine smo svirali Zagreb, da ne pretjeramo?
– Radićemo Dom sportova u oktobru.
– Jesi l ti normalan, mali Dom sportova prima tri i po do četiri hiljada ljudi… kako ćemo to napuniti?
– Radimo veliki Dom sportova.
Morao sam kupiti novi telefon, jer mi je ovaj ispao iz ruke od šoka.
Sreća je da imamo odličan menadžment koji je situaciju na terenu znao procijeniti puno bolje od nas. Mi smo tako dobri biznismeni da ne bismo znali prodati bidon vode usred pustinje. U aprilu te iste godine izašao je album “Apsudristan”, koji je bend dosta približio široj publici, ali mi to nismo stigli ni primijetiti. Pored solo koncerata i festivalskih nastupa svoj smo raspored zatrpali malim promotivnim akustičnim nastupima, koje bismo najavili nekoliko dana ranije preko socijalnih mreža. Putovali smo nasumično od grada do grada, pojavili se na nekoj zanimljivoj lokaciji gdje se ljudi kreću i jednostavno svirali nove pjesme na isti način kako bi to radili bilo koji ulični svirači. Na ulici se najbolje ispeče zanat muzikanta. Kada ljudi kupe kartu i dođu na koncert sa željom da nešto čuju, za nas je praktično pola posla obavljeno. Kada sviraš na ulici, slučajnim prolaznicima, koje živo zaboli ćošak za tvoje pjesme, to je već druga kategorija. Uspjeli smo privlačiti pažnju i okupljati ljude gdje god bismo došli. Pjesme sa “Apsurdistana” pronalazile su svoj put i širile se ko gripa u novembru.
Isto to proljeće u našem domu u Zabrđu mi smo čekali novo izdanje izdavačke kuće porodice Jakubović. Doktorica je na ultrazvuku ugledala malog pužića među bebinim nogama i rekla da je sin na putu. Supruga i ja smo mjesecima vodili prepirku o imenu za deliju u dolasku. Sve što bih ja predložio njoj je bilo bezveze i obratno. Kada se Asja rodila, nekako je automatski dobila ime po našoj zajedničkoj prijateljici. Ali na drugom djetetu smo zaštekali.
Mima i ja imamo jednu porodičnu tradiciju prema kojoj ja zavrtim globus a ona ubode prstom. Tako jednom godišnje izaberemo neki grad u koji odemo nas dvoje sami, da lutamo i provedemo neko vrijeme zajedno. Ona je te godine ubola Istanbul. Kraj maja je divan period za posjetu Stambolu. Dočekao nas je naš veliki prijatelj Erdem Capar, smjestili smo se u hotel na Taksimu i krenuli u šetnju prema Gezi parku. Poslije dvadesetak minuta šetnje naiđosmo na neku grupicu ljudi, Erdemovih poznanika, koji idu iz nama suprotnog pravca. Nosili su neke transparente. Rekli su nam da je počeo protest na Gezi parku i da je došla murija da mariše raju. Erdem je predložio da krenemo nazad u pravcu hotela, jer turska murija prvo mariše, a onda pita. Mimin već poveliki trudnički stomak bio je razlog više da ne glumimo aktiviste. Sljedećih par dana našeg romantičnog odmora, u čaršiji na dva kontinenta, prošla su u izbjegavanju policijskih transportera, suzavaca i opšte pobune i makljaže. Zadnji dan odmora Erdem nas je evakuisao kod njegovih prijatelja koji žive blizu aerodroma, jer su postojale najave da će vojska da zatvori centralni dio grada. Preživio sam četiri godine opsade Sarajeva, nisam bio zainteresovan za još jednu.
Tako je pored svih belaja koje prođosmo propao plan da u romantičnim šetnjama tražimo koncenzus oko imena za sina. Isti problem dočekao nas je u Zabrđu. Odlučio sam da ja, kao šatro glava porodice, presiječem i donesem konačnu odluku, ali morao sam imati valjan koncept kojim ću braniti svoju ideju. Bližio se petnaesti oktobar, datum nezaboravne, legendarne utakmice grupe G kvalifikacija za Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu, a i doktor Nikulin nam je rekao da je petnaesti, datum kada očekujemo porod. Isprsio sam se kao golub gušan i sa velikim fudbalsko-patriotskim nagonom saopštio svojoj golubici:
– Ako Vedo, moj omiljeni igrač reprezentacije, postigne gol u zadnjoj utakmici protiv Litvanije za plasman u Brazil, tako će nam se i sin zvati.
– Čovječe, đe ćeš djetetu dati ime Brazil?!
– Ama, ženska glavo, kakav Brazil!!! Nazvaćemo ga Vedad, Vedo Ibišević, mislim Vedo Jakubović.
Na dan utakmice sve je bilo spremno u zabrđanskom isturenom navijačkom položaju. Plazma TV, raskošna meza, a zvuk priključen na velike zvučnike u dnevnom boravku da fino možemo čuti izbezumljivanje i nekontrolisanu dreku omiljenog TV spikera Marjana Mijajlovića. Kao što svi znamo – na Džekin pas, Vedo ga je stručno plasirao u mrežu pogubljenih Litvanaca dok se sa velikih zvučnika orilo: VEEEDOOOO, VEDATOREEEEEE, LJUBAVI, OKO PLAAAVOOOO. Zabrđe gori, mi svi skačemo po kući, dernjamo se sa balkona. U jednom momentu zvoni mi telefon. Zovu sa nekog radija. Kažu zovemo poznate ličnosti da prokomentarišu utakmicu. Ja, onako van sebe, derem se:
“U Brazilu smo aaaaaa.“
Ovima na radiju to nije dovoljno: ”Dajte nam još nešto, kako slavite, kako se osjećate?”
Ja ne znam više šta da kažem pa izvalim: “Ama šta da vam kažem dao sam sinu ime po Vedi Ibiševiću.”
Još uvijek u mom ormaru čuvam neobučena dva dresa Štutgarta sa brojem 9. Jedan XL i jedan za bebe koje je Vedo Ibišević poslao.
Vedo je odlučio da se neće roditi na dan kad je tekma, petnaestog oktobra, jer mu se valjda još nije izlazilo iz materinog stomaka. Doktor Nikulin je predložio da sačekamo još malo, a ako Vedator bude baš tvrdoglav, ići ćemo na porod htio on ili ne.
Karte za zagrebački koncert su se odlično prodavale i desetak dana prije bili smo rasprodati. Krenuo je pakao zvonjave telefona po principu “znam da je rasprodato, ali ima l ikako… još dvije karte” sa svih strana. Ja se moram javiti na sve nepoznate brojeve, jer očekujemo poziv iz porodilišta. Vedator tvrdoglavo neće napolje, pa je na kraju porod zakazan za dvadesetpeti oktobar. Na zadnjem pregledu doktor me je trznuo malo u stranu i rekao da se kod ovakvih slučajeva često mora napraviti carski rez. Mimi nećemo za sada ništa govoriti, ako dođe do toga, on će da mi namigne i to će biti znak da mora na carski.
Tonske probe za Zagreb bile su zakazane baš na taj datum, dan prije koncerta, dvadesetpeti. Kolege iz benda su rekli da ostanem na porođaju, a moj veliki jaran, Faruk Opera mi je obećao da će me on odvesti na koncert u Zagreb odmah poslije porođaja, da ne bih sletio neđe u hendek od uzbuđenja.
Već imam iskustvo sa rađanjem prvog djeteta. Nisam od onih koji padaju u nesvijest, jer su zaboga vidjeli krv dok mu se supruga sva znojava dere: “Poslije ovoga, neš mi više prić, ja ti kažem!!!” Stajao sam iza Mime pokušavajući da joj pomognem na bilo koji način. Tvrdoglavi Vedator je posle dva sata guranja, stiskanja i diši-ne diši agonije i dalje odbijao da izađe. Doktor je namignuo i u sekundi Mima nestade u operacijskoj sali. Poslije nekog nedefinisanog vremena koje je teklo čas presporo čas prebrzo na vratima se pojavila sestra za malim bijelim zavežljajem iz kojeg su virila dva crna oka. Kada sam ga uzeo, prvo me je pogledao i zgrabio za kažiprst. Kao da je htio reći : “Vozdra, stari, ja sam taj Vedo. Odoh ja sad nazad kod mame, a ti pravac Zagreb.”
Eeee, da nam se još barem jednom otići na Svjetsko. Ma ako treba napraviću još jednog sina, ma šta sina i ćerki bih dao ime Sergej samo da se plasiramo.
Ako nas Barbarez ne odvede, ne znam ko će.